Sukladno članku 2. Zakona o udrugama, osnivanje udruge vrši se s točno određenim ciljem ili ciljevima, i to bez namjere stjecanja dobiti. Što je uopće dobit? Dobit je razlika između primitaka i izdatka koje određena osoba ostvari u određenom vremenskom razdoblju. Vrlo često dobit se naziva i profitom. Ostvarivanje profita protivi se samoj prirodi neprofitne organizacije. Iako Zakon propisuje da ne smije biti namjere stjecanja dobiti, on dopušta udrugama da u svoj osnivački akt unesu odredbe o upotrebi dobiti kao i da obavljaju djelatnosti koje imaju za cilj stjecanje dobiti. U predmetom slučaju radi se o obavljanju gospodarskih djelatnosti.
Udruga za svoje obveze koje nastanu poslovanjem udruge odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Udruga nije obveznik plaćanja poreza na dobit, odnosno udruga će biti obveznik plaćanja porezna na dobit samo u slučaju ako bi neoporezivanje gospodarske djelatnosti koju obavlja udruga dovelo "do stjecanja neopravdanih povlastica na tržištu". Ovakva formulacija Zakona o porezu na dobit doista je upitna jer plaćanje poreza na dobit ne uvjetuje ostvarenom dobiti već stjecanjem povlastica na tržištu koje pritom moraju biti neopravdane. Nadalje, udruge nisu obveznici poreza na dodanu vrijednost ako, sukladno članku 60. Pravilnika o porezu na dohodak, obavljaju usluge u skladu sa svojim osnivačkim aktom i isporučuju dobra koja su usko povezana s obavljenim uslugama. Pri tome zakon ne postavlja nikakvo ograničenje u pogledu vrijednosti obavljenih usluga i u vezi s njima isporučenih dobara.
Valjalo bi također spomenuti da udruge nisu dužne voditi poslovne knjige na temelju Zakona o računovodstvu već se na njihovo računovodstvo primjenjuje Uredba o računovodstvu neprofitnih organizacija. S druge strane, udruge mogu primati donacije od strane Vlade Republike Hrvatske kao i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave sa svrhom ostvarivanja ciljeva udruge, a da bi se one isplatile udruzi, država mora naplatiti porez.
Kao antipod udrugama kao neprofitnim organizacijama od kojih se neke bave obavljanjem gospodarskih djelatnosti u cilju stjecanja dobiti, postoje trgovačka društva i obrtnici kao pravne odnosno fizičke osobe koje se radi stjecanja dobiti bave obavljanjem određenih gospodarskih djelatnosti. Na njih se primjenjuju prisilni propisi na temelju ustrojbenih zakona koji uređuju njihovo osnivanje, poslovanje i prestanak, oni su obveznici poreza na dobit, eventualno poreza na dohodak i moraju voditi poslovne knjige sukladno Zakonu o računovodstvu. Trgovačko društvo i obrtnik ne moraju biti obveznici poreza na dodanu vrijednost, ako vrijednost isporučenih dobara i usluga u prethodnoj godini ne prelazi iznos od 230.000,00 kuna, no, mnogi se unatoč tome prijavljuju kao obveznici poreza na dodanu vrijednost iz razloga što je teško surađivati s poslovnim partnerima u situaciji kada oni za obavljenu uslugu ili isporučeno dobro ne mogu koristiti odbitak PDV-a.
S obzirom na navedeno, razvidno je da postoje dvije vrste poduzetnika koji mogu obavljati gospodarsku djelatnost sa ciljem stjecanja dobiti. Trgovačka društva i obrtnici u daleko su nepovoljnijoj situaciji. Zapravo, radi se o diskriminaciji određenih pravnih subjekata koji su stavljeni u nepovoljniji položaj, a porezni sustav prema priloženom očito se ne temelji na načelima jednakosti i pravednosti.
Inzistiranje zakonodavca na zakonskim odredbama kojima se dopušta neprofitnim organizacijama ostvarivanje profita uz velike porezne olakšice koje se zapravo očituju u poreznoj evaziji, zasigurno ne pridonosi pravnoj sigurnosti i povećanju poreznih prihoda.
Daniel Deković, mag. iur.
