Institut jamstva postoji u obveznom pravu kao ugovorni odnos između vjerovnika i treće osobe koja se obvezuje vjerovniku ispuniti dospjelu obvezu dužnika ako dužnik to ne učini. Pritom je važno naglasiti da je institut jamstva ugovorni odnos koji nastaje suglasnošću volja ugovornih strana. Odredbe Općeg poreznog zakona koje propisuju institut poreznog jamstva nedvojbeno krše osnovna načela obveznog prava jer se, a na osnovu zakona, uspostavlja prisilan obvezno-pravni odnos između članova društva odnosno članova uprave s jedne strane i vjerovnika, u predmetnom slučaju Republike Hrvatske, s druge strane. Nadalje je upitno je li institut poreznog jamstva sukladan odredbama Ustava Republike Hrvatske. Naime, Ustav u članku 48. izričito jamči da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Budući da je Zakon o trgovačkim društvima temeljni akt kojim su regulirana prava, ali i obveze, članova društva i članova uprave društva kapitala koji su ih stekli upisom društva u sudski registar odnosno upisom članova društva ili uprave u sudski registar, ustavnost odredbi o poreznom jamstvu propisana Općim poreznim zakonom vrlo je upitna. Predmetnim zakonom po našem se mišljenju izravno krši citirana odredba Ustava jer nametanje dodatnih obveza, pored onih koje su uspostavljene osnovnim zakonom, ujedno znači i umanjenje prava koje je treći stekao.
Nadalje, odredbama Općeg poreznog zakona propisuje se odgovornost članova uprave koji vode poslove društva, a s osnova nemogućnosti ispunjenja poreznih obveza društva. Dakle, radi se o tome da društvo kapitala nije u mogućnosti ispuniti svoju poreznu obvezu, pri čemu zakonodavac ne precizira radi li se o nemogućnosti ispunjenja u cijelosti ili u dijelu obveze. Članovi uprave društva za neispunjenje porezne obveze odgovaraju kao porezni jamci cjelokupnom svojom imovinom. Zakonom o trgovačkim društvima propisana je odgovornost članova uprave odnosno izvršnih direktora i ona se uvijek svodi na njihovu odgovornost društvu, jer uvijek i samo društvo odgovara trećima za obveze koje su nastale vođenjem poslova. Zakon o trgovačkim društvima pri tome jasno prati odredbe Zakona o obveznim odnosima propisujući u članku 252. da članovi uprave odgovaraju društvu kao solidarni dužnici.
Opći porezni zakon također propisuje i odgovornost članova društva za neispunjenje poreznih obveza društva pri čemu članovi društva odgovaraju isto kao i članovi uprave, dakle, kao porezni jamci cjelokupnom svojom imovinom. U Opći porezni zakon prepisane su odredbe članka 10. Zakona o trgovačkim društvima. Pritom je važno razjasniti jednu stvar. Član društva kapitala je vlasnik odnosno suvlasnik društva. Kod dioničkih društava svaki dioničar je ujedno i član društva, dakle suvlasnik. Svojevremeno su davani poticaji za kupnju dionica jedne velike telekomunikacijske kompanije koja je nekada bila u hrvatskom vlasništvu, pri čemu je dosta ljudi podiglo kredit kako bi kupilo dionice. Danas, ako to trgovačko društvo ne bi platilo porezne obveze, svaki dioničar odgovarao bi osobno, cjelokupnom svojom imovinom za dospjelu, a neplaćenu poreznu obvezu predmetnog dioničkog društva.
Odgovor na pitanje zbog čega su se u Opći porezni zakon uopće unosile identične odredbe koje su propisane i Zakonom o trgovačkim društvima, vrlo je jednostavan. Naime, sukladno članku 158.a Općeg poreznog zakona, postupak utvrđivanja zlouporabe prava iz porezno - dužničkog odnosa provodi porezno tijelo, dakle Ministarstvo financija koje je ujedno i vjerovnik u porezno – dužničkom odnosu. Pritom nije na odmet naglasiti da niti jedan drugi vjerovnik nema ovakvo isključivo pravo utvrđivati proboj pravne osobnosti. Drugi vjerovnici, ako žele dokazati proboj pravne osobnosti članova društva, moraju pokrenuti parnični postupak pred trgovačkim sudom i u parnici pokušati dokazati proboj pravne osobnosti.
Iako bi se o problematici izmjena Općeg poreznog zakona mogle napisati stranice teksta, smatramo da je iz predmetnog i više nego jasno da se ovakvim odredbama tog zakona krši Ustav Republike Hrvatske, jer se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj, onemogućuje se ravnomjerno namirenje svih vjerovnika, uvodi se pravna nesigurnost, a sve to u konačnosti ima za posljedicu neprijateljski stav prema svakome tko se bavi ili želi baviti privatnim poduzetništvom.
Daniel Deković, mag. iur.