Odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, dalje: Zakon) nastavljeno je kontinuirano djelovanje u cilju unapređenja politike zaštite potrošača posebice u svjetlu činjenice da je Republika Hrvatska postala punopravna članica Europske unije, slijedom čega su i hrvatski potrošači postali dijelom jedinstvenog gotovo petstomilijunskog zajedničkog tržišta. Stoga je Zakon u svojim odredbama detaljnije uredio problematiku sniženja, rasprodaje, akcijske prodaje i ostalih posebnih oblika prodaje, čime je dodatno dao doprinos jačanju zaštite prava potrošača kao ekonomski slabije strane na tržištu.
U odredbama Glave II., od članka 18. do 23., Zakon uređuje posebne oblike prodaje te ih definira kao prodaju proizvoda i usluga po cijenama nižim od cijena u redovitoj prodaji. Dakle, osnovni kriterij prema kojemu se određena prodaja ima smatrati posebnim oblikom prodaje je, prema Zakonu, cijena proizvoda i usluga, odnosno njihova prodaja po nižim cijenama od redovnih cijena.
Zakon propisuje da su, među ostalim, posebni oblici prodaje: akcijska prodaja, rasprodaja, sezonsko sniženje, prodaja proizvoda s greškom i prodaja proizvoda kojima istječe rok uporabe. Važno je istaći kako potreba detaljnog pravnog uređenja ove problematike proizlazi iz činjenice da je praksa u proteklom razdoblju, kroz razne „manipulacije“ trgovaca glede sniženja cijena i vremenskih trajanja sniženja, pokazala da se veliki broj kršenja prava potrošača odnosio upravo na odredbe koje su regulirale posebne oblike prodaje.
Sezonsko sniženje Zakon je definirao kao prodaju proizvoda po sniženoj cijeni nakon proteka sezone (sezonska roba, primjerice: sezonska odjeća i obuća, božićni i uskrsni nakit, proizvodi za plažu), i to najviše tri puta godišnje. Zakon je uveo i pojam „sezonskog sniženja“, kao nove zakonske kategorije, čime konkretizira strukturu sniženja, dok je Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koristio općenitiji pojam „sniženje“. Na ovaj način Zakon reducira pojam „sniženja“, s obzirom da je „sniženje“ prema Zakonu iz 2007. godine obuhvaćalo prodaju robe po sniženoj cijeni nakon proteka sezone, prodaju proizvoda s greškom, prigodnu sajamsku prodaju u okviru sajamske priredbe i stalnu prodaju po sniženim cijenama u specijaliziranim prodavaonicama, bez obzira na razloge sniženja cijene. Pored toga, Zakon je uveo novinu točno određujući, odnosno ograničavajući razdoblja sezonskog sniženja, pa je tako propisivao da sezonsko sniženje započinje u razdoblju između 27. prosinca i 10. siječnja, 1. i 15. travnja, odnosno 10. i 25. kolovoza i može trajati najdulje 60 dana.
Sličnu praksu kojom uređuju ovu problematiku ima većina država članica Europske unije. Takvo propisivanje točno određenih rokova za početak sezonskog sniženja kao i određivanje duljine njegovog trajanja opravdavano je time da ono ide u korist kako trgovcima tako i potrošačima. Naime, u razdoblju prije stupanja Zakona na snagu, svaki trgovac samostalno je donosio odluku o početku sniženja, što je u nekim slučajevima narušavalo tržišno natjecanje.
U slučaju da u tim propisanim razdobljima sezonskog sniženja nisu prodani svi proizvodi, moglo se nastaviti s prodajom proizvoda po sniženoj cijeni sve do isteka zaliha, no, takvu prodaju nije bilo dopušteno oglašavati kao sezonsko sniženje. Zakon je propisivao da se u situaciji iskazivanja sezonskog sniženja u postotnom rasponu (primjerice: „od 20% do 50%“), najveći postotak na početku sezonskog sniženja mora odnositi na najmanje jednu petinu količine svih proizvoda koji se prodaju na sezonskom sniženju. Bilo je propisano da trgovac može jasno, vidljivo i čitljivo označiti sve izmjene cijena tijekom sezonskog sniženja, ako je cijena proizvoda koji se prodaje na sezonskom sniženju umanjena više puta. Dakle, u ovom slučaju trgovac je mogao istaknuti više od dviju cijena, odnosno sve izmjene cijena ako se cijena proizvoda više puta umanjivala prilikom sezonskog sniženja, no, svakako je morao istaknuti cijenu u redovnoj prodaji i zadnju izmjenu cijene.
Međutim, Europska Komisija je upozorila da odredbe Zakona koje se odnose na sniženje nisu u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi i to posebno odredbe kojima je propisano kad je sniženje određeno u rasponu da se najviši postotak sniženja mora odnositi na najmanje jednu petinu proizvoda koji su na sniženju, kao i odredba kojom je propisano da trgovac može iskazati sve izmjene cijena tijekom sezonskog sniženja. Budući da je takvo upozorenje iziskivalo dodatno usklađivanje s pravnom stečevinom Europske unije, te da su se u praksi pokazali spornim predviđeni termini početka sezonskog sniženja, odredbom članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 110/15), koja je stupila na snagu 1. studenog 2015., u cijelosti je mijenjan članak 21. Zakona kojim je regulirano sezonsko sniženje. Tako izmijenjeni članak 21. Zakona o zaštiti potrošača samo daje definiciju sezonskog sniženja, kada u stavku 1. propisuje da se sezonskim sniženjem smatra prodaja proizvoda po sniženoj cijeni nakon proteka sezone, te u stavku 2. propisuje da će ministar nadležan za poslove zaštite potrošača pravilnikom propisati uvjete i način provođenja sezonskog sniženja.
Dakle, nakon ovih izmjena i dopuna Zakon o zaštiti potrošača u suštini zadržava definiciju sezonskog sniženja iz prethodnog propisa, no, za razliku od ranije, uvjete i način provođenja sezonskog sniženja prepušta podzakonskom aktu. Tako je ministar gospodarstva, temeljem članka 21. stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, donio Pravilnik o uvjetima i načinu provođenja sezonskog sniženja (Narodne novine, br. 135/15, dalje: Pravilnik), koji je stupio na snagu 17. prosinca 2015.
Pravilnik propisuje da se sezonsko sniženje odvija dva puta godišnje, te tako previđa:
- zimsko sezonsko sniženje, koje započinje od 27. prosinca
- ljetno sezonsko sniženje, koje započinje od 1. srpnja
Međutim, ograničava trajanje takvog sezonskog sniženja, propisujući da sezonsko sniženje može trajati najdulje 60 dana, računajući od datuma predviđenog za početak zimskog, odnosno ljetnog sezonskog sniženja (tako zimsko sezonsko sniženje može trajati najdulje do 24. veljače, odnosno ljetno sezonsko sniženje najdulje do 29. kolovoza).
Pravilnik izrijekom propisuje da se u okviru sezonskog sniženja, redovna cijena i nova snižena cijena iskazuju jasno, vidljivo i čitljivo. Također, propisuje da ako u razdoblju predviđenog sezonskog sniženja nisu prodani svi proizvodi, trgovac može u takvoj situaciji nastaviti s prodajom proizvoda po sniženoj cijeni sve do isteka zaliha, no pod uvjetom da takvu prodaju ne oglašava kao sezonsko sniženje.
Dakle, iz prethodno navedenog proizlazi da se nakon izmjena i dopuna Zakona, odnosno donošenja Pravilnika sezonsko sniženje odvija dva puta godišnje, dok je ranije bilo predviđeno da se sezonsko sniženje odvija najviše tri puta godišnje, s tim da su u bitnome promijenjeni i datumi započinjanja sezonskih sniženja, zatim, napuštena je obveza da se najveći postotak sezonskog sniženja mora odnositi na najmanje jednu petinu količine svih proizvoda koji se prodaju na sezonskom sniženju u slučaju kada se sezonsko sniženje iskazuje u postotnom rasponu, te je izostavljena i mogućnost trgovca da jasno, vidljivo i čitljivo označi sve izmjene cijena tijekom sezonskog sniženja u slučaju kada je cijena proizvoda koji se prodaje na sezonskom sniženju umanjena više puta.
Kako je već uvodno rečeno, potrošač na tržištu nastupa kao ekonomski slabija strana u odnosu na trgovca, a to posebno iz razloga što trgovac ima mogućnost korištenja raznih oblika poslovne prakse koji mogu znatno umanjiti sposobnosti potrošača da donese odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, što u konačnici može rezultirati time da potrošač donosi odluku o kupnji koju inače ne bi donio, a iz čega proizlazi zaključak da trgovac može imati važan utjecaj na ekonomsko ponašanje potrošača. Upravo u takvim slučajevima odredbe Zakona o zaštiti potrošača trebale bi imati važnu ulogu, kao regulator u odnosu trgovac-potrošač, na način da potrošačima na tržištu u što većoj mjeri osiguraju ravnopravan položaj s trgovcem.
Naime, Zakon o zaštiti potrošača u temeljnim odredbama propisuje da je jedno od osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača. Takav pojam ekonomskog interesa potrošača mogli bismo definirati kao interes da se za što manju cijenu kupi što veći broj kvalitetnih proizvoda i usluga, pri čemu bi trebao voditi i računa da ne kupuje ono za čim nema potrebe. Upravo u tom kontekstu možemo i promatrati posebne oblike prodaje, čijim detaljnim uređenjem, posebice propisivanjem određenih obveza trgovcu, kao i propisivanjem sankcija za nepostupanje po tim obvezama, Zakon o zaštiti potrošača dovodi kupca u položaj da dobije relevantne obavijesti, te da temeljem toga i donese informiranu i ekonomski opravdanu odluku o kupnji. Dakle, imamo adekvatan zakonodavni okvir za zaštitu potrošača, koji je usklađen i s pravnim aktima Europske unije, te ostaje još samo da se i u praksi primjenjuju propisi kojima se štiti potrošač, u čemu će bitnu ulogu, osim samih potrošača, imati i uspostavljeni institucionalni okvir zaštite potrošača kroz nositelje zaštite potrošača, kao i međusektorska suradnja tih nositelja. Ostaje nam se nadati da ćemo i u praksi dostići nivo uređenijih članica Europske unije.
Željko Kudrić, dipl. iur.