Prema članku 139. Zakona o nasljeđivanju nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.
Nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove. Kada ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Ako ima više nasljednika, dugovi ostavitelja dijele se razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, osim ako je oporukom drugačije određeno.
U praksi se kao sporno pojavilo pitanje - prema kojem se trenutku utvrđuje vrijednost naslijeđene imovine (budući da nasljednik odgovara samo do vrijednosti naslijeđenog)? Je li to čas smrti ostavitelja, budući da se nasljeđuje u času ostaviteljeve smrti, ili je to neki drugi trenutak?
Povodom tih pitanja odlučivalo se u jednom sudskom postupku, a Županijski sud u Zagrebu, u Odluci br. Gž-3132/08-2, od 22. 9. 2009. izrazio je svoje stajalište i ovako ga obrazložio:
"Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev iz razloga što stranke nisu pružile odgovarajuće dokaze na okolnost utvrđivanja točne vrijednosti naslijeđene imovine iza pok. Lj. S. (prednice tuženika), zbog čega sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi opseg obveze tuženika, koji prema odredbi čl. 145. st. 1. Zakona o nasljeđivanju važećeg u vrijeme smrti Lj. S. (umrla 17. 3. 2002.) odgovara za dugove ostaviteljice do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
S takvim zaključkom suda prvog stupnja ovaj Sud, za sada, ne može se suglasiti.
Naime, nasljednik odgovara za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine, čiji opseg je utvrđen u ostavinskom postupku, te se do donošenja presude u parničnom postupku mora utvrditi je li nasljednik naslijedio kakvu imovinu, a ne tek kasnije tijekom ovršnog postupka.
Opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje se prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednika, dakle u trenutku ostaviteljeve smrti, a kasnije promjene u vrijednosti predmeta ostavine ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti.
Ako nasljednik prigovori da ostaviteljev dug čija se isplata od njega traži premašuje visinu vrijednosti imovine koju je on naslijedio, sud ima utvrditi vrijednost te imovine i samo u tom opsegu udovoljiti tužbenom zahtjevu.
Prema tome, samo u situaciji kada bi tuženik prigovorio u smislu naprijed navedenog, tada bi sud morao utvrditi vrijednost naslijeđene imovine, i to, protivno žalbenim navodima tužiteljice, u parničnom, a ne tek u ovršnom postupku."
Dakle, parnični sud, a ne tek ovršni, utvrđuje vrijednost naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednika, jer kasnije promjene u vrijednosti predmeta ostavine ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti.
Ono što je posebno bitan zaključak ove sudske odluke je to da nasljednik može prigovoriti da ostaviteljev dug čija se isplata od njega traži premašuje visinu vrijednosti imovine koju je on naslijedio, pa tada sud ima utvrditi vrijednost te imovine i samo u tom opsegu udovoljiti tužbenom zahtjevu.