Novelom Zakona o radu omogućava se, među ostalim, i veće odstupanje od punog radnog vremena u slučaju njegovog nejednakog trajanja po tjednima, kod primjene instituta rasporeda radnog vremena, na način da on sada nije ograničen na dvanaest sati mjesečno, već je povećan na dvadeset četiri sata mjesečno.
Uvažavajući posebne specifičnosti u pojedinim djelatnostima koje su intenzivne tijekom jednog razdoblja godine, izmijenjen je institut preraspodjele radnog vremena, na način da ne mora biti uređen na razini kalendarske godine, već u razdoblju koje ne može biti duže od dvanaest neprekinutih mjeseci, a koji ne moraju nužno biti i kalendarska godina.
Ujedno je omogućeno da preraspodijeljeno radno vrijeme kod poslodavaca koji posluju sezonski, može trajati i duže od pedeset šest sati tjedno, ali ne duže od šezdeset sati, pod istim uvjetima kao i do sada, odnosno da je tako ugovoreno kolektivnim ugovorom i da su radnici na takav rad dali pisani pristanak.
Te izmjene i dopune Zakona o radu koje su vezane uz institut radnog vremena, ujedno su vezane i uz postignuti stupanj usklađenosti s Direktivom 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena, na način da su sada u nacionalno zakonodavstvo ugrađena i moguća odstupanja propisana Direktivom, u kojem smislu je i Europska komisija predložene izmjene ocijenila usklađenima s pravnom stečevinom.
Naime, došlo je do izmjene u članku 46. stavku 3. i to na način da je ubuduće dopušteno odstupanje od punog radnog vremena određenog člankom 43. stavak 2. Zakona (40 sati tjedno), u trajanju dvadeset četiri sata. Dakle, promjena se odnosi na institut tzv. male preraspodjele.
Daljnja izmjena odnosi se na članak 47. stavak 1. Zakona o radu (institut preraspodjele radnog vremena). Ubuduće, ako narav posla to zahtijeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može biti duže od dvanaest neprekidnih mjeseci (što znači da se preraspodjela ne mora nužno provesti u razdoblju jedne kalendarske godine, već i u manjem broju mjeseci), u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele, ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena.
Iznimka od pravila da preraspodijeljeno radno vrijeme tijekom razdoblja u kojem traje duže od punog ili nepunog radnog vremena, uključujući i prekovremeni rad, ne smije biti duže od četrdeset osam sati tjedno, propisana je novim stavkom 5. istog članka Zakona o radu prema kojem preraspodijeljeno radno vrijeme tijekom razdoblja u kojem traje duže od punog ili nepunog radnog vremena iznimno može trajati duže od četrdeset osam sati tjedno, ali ne duže od pedeset šest sati tjedno, odnosno šezdeset sati tjedno ako poslodavac posluje sezonski, pod uvjetom da je isto predviđeno kolektivnim ugovorom i da radnik dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.