Ugovaratelj osiguranja određuje korisnika osiguranja u pravilu odmah, već prilikom sklapanja ugovora o osiguranju života i ta je odredba sastavni dio takvog ugovora.
Nadalje, ugovorom o osiguranju života osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku (ako osiguranik doživi istek ugovora) odnosno korisniku osiguranja (ako osiguranik ne doživi istek ugovora) osiguranu svotu ako i kad nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se obvezuje osiguravatelju zauzvrat platiti premiju osiguranja.
Dakle, uz osiguravatelja i ugovaratelja, koji može i ne mora biti ujedno i osiguranik, javlja se i dodatna stranka - korisnik osiguranja života. U slučaju korisnika osiguranja riječ je zapravo o izuzetku od općeg pravila da ugovor proizvodi pravne učinke samo između ugovornih strana - inter partes, jer se s obzirom na korisnika osiguranja pravni učinci ugovora o osiguranju protežu i na osobu koja zapravo nije ugovorna strana, ali koja itekako ima pravo na isplatu ugovorenog osiguranog iznosa.
Zapravo, raspolaganje pravima i zahtjevom ugovorenim osiguranjem života posebni je privilegij ugovaratelja osiguranja, pa je stoga pravo određivanja korisnika osiguranja jednostrani pravni akt kojeg (iako suglasno ugovoru) čini isključivo ugovaratelj osiguranja.
Međutim, ako ugovaratelj nije ujedno i osiguranik, već je riječ o osiguranju koje se odnosi na neku drugu osobu, odnosno život neke druge osobe, tada je ipak potrebna i pisana suglasnost te druge osobe, a što propisuje članak 981. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05).
Kako smo već rekli, ugovaratelj osiguranja korisnika osiguranja u pravilu određuje prilikom sklapanja ugovora o osiguranju života i ta je odredba sastavni dio ugovora. Ipak, korisnik se može iznimno odrediti i oporukom (članak 981. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima), ali tada pravo korisnika da potražuje osiguranu svotu jest njegovo neposredno pravo prema osiguravatelju koje nema nikakve veze s ostavinom ugovaratelja niti osigurana svota ulazi u ostavinu ugovaratelja osiguranja. Stoga korisniku osiguranja pripada osigurana svota i ako je, primjerice, ujedno i nasljednik pa se tog nasljedstva odrekao. Pravo korisnika osiguranja ima prvenstvo (tzv. iure priori) pred nasljednim pravima.
Važno je istaknuti da kao korisnik osiguranja može biti određena i fizička i pravna osoba, a ako je korisnik samo odrediv odnosno određen primjerice po genusu (potomci odnosno djeca ugovaratelja ili osiguranika) tada osigurana svota pripada onima koji su rođeni i nakon sklapanja ugovora o životnom osiguranju, ali pod uvjetom da je njihovo rođenje bilo još uvijek prije samog osiguranog slučaja odnosno smrti ugovaratelja/osiguranika. Treba napomenuti da ako je korisnik određen samo odredivim pojmom kao primjerice – supružnik, bez navođenja osobnog imena i prezimena, tada osigurana svota pripada onoj osobi koja je u trenutku smrti bila u braku s osiguranikom/ugovarateljem, a nikako ne onoj osobi koja je s ugovarateljem bila u braku u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju.
Sukladno članku 983. Zakona o obveznim odnosima odredbu kojom se korist iz osiguranja namjenjuje određenoj osobi također može opozvati isključivo ugovaratelj osiguranja, a to je apsolutno onemogućeno njegovim vjerovnicima ili nasljednicima.
Također, s obzirom na činjenicu da je korisnik svoje pravo stekao sklapanjem police odnosno ugovora o osiguranju života, pravo na novčani iznos iz predmetnog ugovora korisniku ne može ograničiti ili oduzeti bilo koji vjerovnik ugovaratelja osiguranja i/ili osiguranika, posebice iz razloga jer to pravo niti ne ulazi u imovinu odnosno ostavinu ugovaratelja osiguranja.
Tako izrijekom propisuje i odredba stavka 1. članka 985. Zakona o obveznim odnosima, ali ipak uz određenu „ogradu“ iz stavka 2. istoga članka, koji propisuje svojevrsnu iznimku, te omogućava pobijanje dužnikovih pravnih radnji ako su premije koje je uplatio ugovaratelj osiguranja bile nerazumno visoke prema njegovim mogućnostima u trenutku uplate. Tada vjerovnici ugovaratelja osiguranja mogu zahtijevati da im se preda dio premija koji očito premašuje njegove mogućnosti.
Zanimljivo je da članak 986. Zakona o obveznim odnosima omogućava korisniku osiguranja koji, dakle, zapravo nije ugovorna strana, da svoja korisnička prava po polici osiguranja može prenijeti i na drugoga prije nastupanja osiguranog slučaja. Međutim, treba reći da je to korisnikovo pravo poprilično ograničeno jer mu je za taj pravni posao prije svega potreban pisani pristanak ugovaratelja osiguranja, a ako se osiguranje odnosi na život neke druge osobe, potreban je takav pristanak i od te osobe.
Zaključno treba napomenuti da se prilikom sklapanja ugovora o osiguranju života uvijek polazi od pretpostavke da će korisnik doživjeti nastanak osiguranog slučaja. Međutim, u slučaju smrti korisnika, a sukladno odredbama članka 987. Zakona o obveznim odnosima, osigurana svota ne pripada njegovim nasljednicima već sljedećem korisniku (ako ih je u polici više određeno), a ako sljedećeg korisnika nema, smatra se da umrli korisnik prava iz police nije niti postojao, pa se stoga na ta prava ne mogu pozivati niti njegovi nasljednici.
Iznimka bi, u smislu mogućnosti nasljeđivanja, tada možda bila samo u onim u praksi izuzetno rijetkim situacijama, kada je ugovaratelj osiguranja odredio korisnika osiguranja uz naknadu.
Daniel Sever, dipl. iur.