Smisao odredbe članka 128. stavak 1. točka 5. Zakona o općem upravnom postupku

Odredbom članka 128. stavak 1. točka 5. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP) propisano je da će rješenje biti oglašeno ništavim ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala. Riječ je o jednoj od alternativnih, izrijekom propisnih pretpostavki za oglašivanje rješenja ništavim, tj. za izvanredni pravni lijek koji može biti primijenjen u svako doba, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, pri čemu ništavo rješenje nema pravni učinak, a ništavim se smatraju i pravni učinci tog rješenja. Ništavost se smatra najtežim oblikom nezakonitosti rješenja.

Isključivo gramatičkom interpretacijom odredbe članka 128. stavak 1. točka 5. ZUP-a mogli bismo doći do zaključka da niti jedna upravna stvar ne može biti riješena bez prethodnog zahtjeva ili naknadnog pristanka stranke. Takav je zaključak, dakako, pogrešan, jer bi – u osnovi – isključio koncept vođenja postupka po službenoj dužnosti, ili ga sveo na donošenje favorabilnih rješenja. Stoga je spomenutu odredbu potrebno sagledavati u cjelini s ostalim odredbama ZUP-a, te je tumačiti na način da je ništavo rješenje doneseno u postupku koji može biti pokrenut samo na zahtjev stranke, a stranka svojim zahtjevom odnosni postupak nije pokrenula, niti je naknadno, u razdoblju do oglašivanja rješenja ništavim, izričito/prešutno pristala na doneseno rješenje (prešutnim pristankom može se smatrati, primjerice, dobrovoljno postupanje stranke po tom rješenju).

Je li riječ o upravnoj stvari koja se rješava isključivo u postupku pokrenutom na zahtjev stranke u svakome konkretnom slučaju potrebno je utvrditi primjenom (interpretacijom) mjerodavnoga materijalnog prava.

Ovdje je, međutim, u vidu potrebno imati i odredbe članka 46. ZUP-a, kojima je uređen odustanak stranke od zahtjeva tijekom postupka (neovisno da li prvostupanjskoga, ili drugostupanjskog). U takvom slučaju postupak se u pravilu obustavlja, ali normom stavka 4. navedenoga članka propisano je da će se, unatoč odustanku stranke od zahtjeva, postupak nastaviti ako je nastavak postupka u javnom interesu ili to zahtijeva protivna strana. Stoga rješenje doneseno u postupku koji može biti pokrenut samo na zahtjev stranke, a koji postupak je nastavljen unatoč odustanku stranke od zahtjeva (pravilnom primjenom odredbe čl. 46. st. 4. ZUP-a), nije ništavo u smislu norme članka 128. stavka 1. točke 5. ZUP-a.

Normiranjem mogućnosti nastavka vođenja postupka pokrenutog na zahtjev stranke zakonodavac je u sferi apsolutne autonomije stranke ostavio pokretanje postupka u pojedinim stvarima, ali je striktnu vezanost daljnjeg vođenja takvog postupka uz daljnju egzistenciju zahtjeva stranke ograničio mogućnošću nastavka postupka čak i u slučaju odustanka stranke od zahtjeva, što ima implikacije i na režim ništavosti po ovdje razmatranoj osnovi.