Nedavno su objavljeni podaci da je u 2012. godini HZZO proveo oko 4.600 kontrola bolovanja na zahtjev poslodavca, te dvije akcije izvanrednih kontrola dugotrajnih bolovanja i bolovanja za koje je postojala sumnja u medicinsku opravdanost, pri čemu je od strane liječnika kontrolora HZZO-a zaključeno 25% svih kontroliranih bolovanja.
Prema nekim procjenama oko 13% zaposlenika odlazi na lažna bolovanja, iako poslodavci smatraju da je ta brojka veća (oko 25%). Iako su bolovanja većinom ipak otvorena na osnovi stvarnih medicinskih indikacija, kraća bolovanja (1-3 dana) zbog razloga poput viroze, glavobolje, mučnine, povišene temperature i sl., ponekad poslodavce mogu navesti da posumnjaju u njihovu istinitost. S druge strane, razlozi izostanka s posla pod izlikom bolovanja uglavnom su iscrpljenost poslom, stres, obiteljske obaveze, razgovor za drugi posao, produženi vikend, putovanje, bolest člana obitelji, a u trenutnoj gospodarskoj situaciji ne treba zanemariti niti razloge poput dodatne zarade te loših uvjeta rada kod poslodavca (npr. neisplata plaće). Poznato je da, ovisno o županiji, broj bolovanja naglo raste kada se počnu obavljati poljoprivredni radovi. Budući da za vrijeme bolovanja ne teče otkazni rok, radnici ponekad otvaraju neopravdana bolovanja kako bi produljili otkazni rok, a time i ostala prava iz radnog odnosa.
Problem neopravdanih bolovanja izraženiji je u tvrtkama s većim brojem radnika kao i u državnim tvrtkama. Poslodavci koji posumnjaju u opravdanost bolovanja svojih radnika, od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje mogu zatražiti njihovu kontrolu. Prema Pravilniku o kontroli bolovanja, kontrola se može obaviti na temelju pisanog zahtjeva poslodavca osiguranika Zavoda, kojim traži kontrolu opravdanosti bolovanja tog osiguranika (i sam osiguranik u okviru ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja može tražiti kontrolu svojeg bolovanja kod izabranog doktora). Poslodavac može zahtijevati kontrolu opravdanosti bolovanja za sve vrijeme njegovog trajanja neovisno o dijagnozi i trajanju (poslodavac nema pravo uvida u liječnički karton osigurane osobe i HZZO mu ga nije dužan dati). Kontrolu bolovanja provode ovlašteni doktori i liječnička povjerenstva Zavoda pregledom medicinske i druge dokumentacije kod izabranog doktora, a mogu obaviti i pregled osiguranika kada ocijene da je to nužno za utvrđivanje objektivne dijagnoze i zdravstvenog stanja osiguranika. Poslodavci ne traže kontrolu samo kad sumnjaju na lažna bolovanja, već ponekad traže kontrolu svih bolovanja koja su u tijeku u određenom trenutku.
Ako se utvrdi da bolovanje nije medicinski opravdano, o tome se donosi stručno-medicinska ocjena kojom se ujedno utvrđuje datum radne sposobnosti osiguranika na osnovi koje će izabrani doktor prekinuti bolovanje osiguranika (članak 7. Pravilnika).
Osim kontrole od strane HZZO-a, poslodavcima u borbi protiv lažnih bolovanja ostaje još nekoliko mogućnosti. Tako neki poslodavci unajmljuju detektivske tvrtke za provjeru svojih radnika, drugi pošalju radnike iz tvrtke da obiđu kolege koji su na bolovanju, a ima i poslodavaca koji provode program destimuliranja bolovanja novčanim nagrađivanjem radnika koji određeni vremenski period nisu izostali s posla zbog bolovanja, što je zapravo diskriminacija prema radnicima na opravdanom bolovanju koja je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije (vidi članak Utjecaj korištenja bolovanja na sustav „pokude i pohvale“ u radnim odnosima). S druge strane, ponekad je dovoljno da poslodavac samo najavi kontrolu bolovanja svojih radnika putem HZZO-a ili detektiva pa da se neki radnici ipak sami vrate na posao.
Prema podacima HZZO-a, učestalost odlazaka na bolovanje u Hrvatskoj posljednjih je godina znatno smanjena i to zbog, kako oni smatraju, pooštrenog nadzora kojeg provode. U vrijeme recesije, smanjenom broju bolovanja razlog može biti i nesigurnost radnika za svoje radno mjesto pa tako gotovo četvrtina zaposlenih u Hrvatskoj nikada niti ne koristi bolovanje. No, iako je zbog pada broja bolovanja općenito, u padu i broj neopravdanih bolovanja, ipak ih još uvijek ima.
U većini slučajeva, kada poslodavac otkrije da mu je radnik lagao o razlogu izostanka s posla zbog bolovanja, ovisno o situaciji, radnik će dobiti samo opomenu, no poslodavac takvom radniku može smanjiti plaću u vrijednosti trajanja izostanka, a postoji i mogućnost otkaza ugovora o radu. Dakle, treba naglasiti da prema Zakonu o radu privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdani razlog za otkaz, ali zloupotreba bolovanja, ako se dokaže, može biti razlog za redoviti (zbog skrivljenog ponašanja) ili za izvanredni otkaz.
Budući da ovu zloupotrebu nije uvijek moguće i jednostavno dokazati, a i sami dokazi se mogu prilično različito tumačiti, u nastavku donosimo primjere iz sudske prakse u kojima je sud ocjenjivao smatra li se pojedino ponašanje radnika za vrijeme trajanja bolovanja njegovom zloupotrebom te time opravdanim odnosno neopravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu:
- „Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da radnik koji ne postupa po nalogu liječnika za vrijeme bolovanja, pa čak i suprotno izričitom liječničkom upozorenju, ponaša se krajnje neodgovorno i to ne samo prema sebi već također i prema poslodavcu. Naime, bolovanje tj. pošteda od rada ima svrhu da se zaposlenom omogući izlječenje i prestanak privremene nesposobnosti za rad. Tužiteljica koja je svjesno kršila naloge liječnika koje je morala poštivati za vrijeme bolovanja čini zloupotrebu bolovanja, a u konkretnom slučaju ona je takva da u smislu čl. 107. st. 1. ZR-a predstavlja opravdan razlog da poslodavac izvanredno otkaže ugovor o radu. Prigovor tužiteljice da je putovala u Švedsku radi poduzimanja liječenja u suprotnosti su sa činjeničnim utvrđenjima suda, jer tužiteljica nije pružila nikakav dokaz da je u Švedskoj vršila bilo kakve medicinske pretrage, niti provodila liječenje što potvrđuje i isprava neurologa dr. J. G.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr 516/2006-2 od 18. listopada 2006.
- „ ... nižestupanjski sudovi pravilno su utvrdili da zloupotreba bolovanja od jednog dana bez izostanka većeg poremećaja u procesu rada ili nastanka veće štete sama po sebi ne predstavlja tako osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala izvanredni otkaz ugovora o radu bez obzira što je Pravilnikom o radu tuženika kao povreda radne obveze koje opravdava izvanredni otkaz predviđena zloupotreba bolovanja.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr 71/2002-2 od 25. travnja 2002.
- „Suprotno revizijskim prigovorima, pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o osobito teškoj povredi radne obveze, zloupotrebi korištenja bolovanja. Naime, i po ocjeni ovoga suda, činjenica da je tužitelj za vrijeme teške financijske situacije kod tuženika gdje bi mu pomoć tužitelja dobro došla, koristio bolovanje, te za to vrijeme obavljao zahtjevne i odgovorne poslove stečajnog upravitelja tvrtke S. d.d. sudjelujući na ročištima i sastavljajući razna pismena u stečajnom postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u B. ..., predstavlja okolnost zbog koje je tuženik osnovano smatrao da nastavak radnog odnosa tužitelja više nije moguć.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr 770/2002-2 od 22. siječnja 2003.
- „... pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da sama okolnost što je tužitelj za vrijeme bolovanja odigrao dvije nogometne utakmice i to dana ... za NK S. koji klub se nalazi u L. veterana Z. županije i koji nije natjecateljskog karaktera, da u okolnostima konkretnog slučaja nema značenje takve osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, koje bi opravdavale izvanredni otkaz Ugovora o radu, temeljem čl. 107. Zakona o radu. Ovo sve, kada se ima na umu narav bolesti tužitelja koja nije bila takve prirode da bi tužitelj bio vezan boraviti u kući. Dapače, liječnik je tužitelju i preporučio aktivni odmor. Upravo navedena aktivnost tužitelja u odigravanju utakmica ima karakter takvog aktivnog odmora kakvog je tužitelju preporučio liječnik, pogotovo kada se ima na umu da se na strani tužitelja radilo o osobi, koja se i inače bavila sportom.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr 542/2003-2 od 18. svibnja 2004.
- „ ... da je prilikom drugog bolovanja zbog istog uzroka, bolova u kralježnici, tužitelj zatečen od strane kontrole koju je organizirao tuženik kako obavlja fizičke radove u svojoj kući u obnovi svog stambenog prostora, ličenjem stolarije i preuređenjem istog. Ovakvo utvrđenje sudova revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju, pa zaključak nižestupanjskih sudova koji se temelji na tim utvrđenjima o zloupotrebi bolovanja kao osobito teške povrede prihvaća i ovaj sud.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr 216/2007-2 od 3. svibnja 2007.
- „Također nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 107. st. 1. ZR na utvrđene odlučne činjenice, te kada su zaključili da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju zakonit. Naime, i ovaj sud prihvaća da se u konkretnom slučaju radi o pretpostavkama iz čl. 107. st. 1. ZR odnosno o zloupotrebi bolovanja jer je utvrđeno da je tužitelj nakon otvorenog bolovanja otišao na put u Njemačku u trajanju od tri dana i gdje je bio izložen većim naporima nego da je radio. Kod toga je neosnovan navod u reviziji koji ističe tužitelj da je tuženik trebao dokazati stupanj krivnje tužitelja kao i postojanje štete zbog postupka tužitelja. Takve činjenice također nisu odlučne za procjenu dopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, kao niti činjenica da se radničko vijeće nije suglasilo s izvanrednim otkazom ugovora o radu tužitelju.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr 178/2009-2 od 2. rujna 2009.
- „Suprotno revizijskim navodima tužitelja nižestupanjski su sudovi po shvaćanju ovog Vrhovnog suda na temelju činjenica koje su utvrdili pravilno ocijenili da je tužitelj zloupotrebio pravo korištenja bolovanja te da je to dovelo do bitnog poremećaja međuljudskih odnosa i procesa rada kod tuženika. Tužitelj je koristio bolovanje radi liječenja (fizikalne terapije) za koje vrijeme je prema utvrđenju sudova trebao biti pošteđen svih radnih aktivnosti, a to se nije odnosilo samo na njegov rad kod tuženika već i na aktivnosti vezane uz teniski teren. Tužitelj se za vrijeme bolovanja bavio podučavanjem djece tenisu na igralištu koje se nalazi u blizini tuženikovog sjedišta. Sve se to događalo u vrijeme kad je kod tuženika bio povećan opseg poslova.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 798/2001-2 od 17. svibnja 2001.
- „Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj kod tuženika bio na radnom mjestu poslovođe prodavaonice, da mu je liječnik otvorio bolovanje, da je on bio nesposoban za rad kod tuženika zbog psihičkih smetnji, te da mu je liječnička komisija bolovanje produživala, da je u vrijeme trajanja bolovanja nabavljao i prevozio robu za vlastitu prodavaonicu, te da je time pridonosio svojem ozdravljenju. Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da tužitelj nije na opisani način zloupotrebio pravo korištenja bolovanja, a pogotovo ne tako da bi time otežao ozdravljenje i osposobljavanje za rad, kao što predviđa prije navedena odredba tuženikova Pravilnika, kada se takvo ponašanje radnika smatra težom povredom radne obveze, za koju se može izreći disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 816/1996-2 od 30. listopada 1996.
- „Uz obvezu osobnog obavljanja preuzetih poslova zaposlenik se je dužan pridržavati i odredaba zakona, kolektivnog ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosima (čl. 3. st. 1. i čl. 5. st. 1. Zakona o radu), i ako zaposlenik za vrijeme bolovanja, bolovanje ne koristi u svrhu liječenja, može se govoriti o kršenju obveza iz radnog odnosa i takovo ponašanje može biti razlog za redovni otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem zaposlenika (čl. 106. st. 1. toč. 3. Zakona o radu). Međutim, sama činjenica, što komisija tuženika kao poslodavca nije zatekla tužitelja kao zaposlenika kod kuće za vrijeme bolovanja, ne znači i da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa, ovo tim više, što bolest zbog koje se je tužitelj nalazio na bolovanju, nije takove prirode da bi bio vezan za kuću.“ – Odluka Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž 1253/2000-2 od 14. travnja 2000.
- „Ocjenjujući zakonitost pobijane odluke tuženika nižestupanjski sudovi su zaključili da je time što je za vrijeme bolovanja prodavala robu na tržnici tužiteljica zloupotrijebila bolovanje, ali da se u smislu čl. 107. ZR ne radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi koje bi, uz uvažavanje svih okolnosti, a osobito činjenice da je tužiteljica dugogodišnji i savjesni zaposlenik tuženika, te interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužiteljice bio nemoguć.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 658/1997-2 od 21. svibnja 1997.
- „Makar iz nalaza liječnika vještaka proizlazi da s obzirom na prirodu oboljenja zbog kojih se tužiteljica nalazila na bolovanju, poslovi koje je tužiteljica obavljala za vrijeme dok se nalazila na bolovanju, nisu bili na štetu njenog zdravlja, jer da je bilo potrebno da tužiteljica komunicira i kontaktira s okolinom, te šeta po svježem zraku, treba istaći da je tužiteljica kao vlasnica prodavaonice mesa, makar nije posluživala kupce, obavljala dio poslova vezanih za poslovanje radnji – rješavala „papire“ i kontrolirala robu i rad osoblja, koji poslovi imaju određenu težinu glede odgovornosti za uspješno poslovanje prodavaonice, a ne mogu se smatrati kao način opuštanja koji bi povoljno djelovalo na njeno psihičko stanje, a iz izloženih utvrđenja proizlazi da priroda posla kojeg je obavljala u vlastitoj prodavaonici mesa nije lakši niti je manje odgovoran od posla kojeg je tužiteljica obavljala na radnom mjestu administratora.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr 779/2005-2 od 16. studenoga 2005.
Ljiljana Drakulić, mag. iur.