Dana 6. ožujka 2025. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je odluku o nedopuštenosti u predmetu Pavušek Rakarić protiv Hrvatske utvrdivši da je zahtjev očigledno neosnovan. Predmet spora odnosio se na navodnu povredu prava podnositeljičinog oca u postupku djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti.
Centar za socijalnu skrb (dalje: CZSS) pokrenuo je postupak djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti S.P.-a na inicijativu M.P.-a (brata podnositeljice zahtjeva i sina S.P.-a). Brat podnositeljice zahtjeva smatrao je da njegov otac, koji je doživio moždani udar, više nije bio sposoban brinuti se o svojim potrebama niti štititi prava koja su mu bila ugrožena zbog načina na koji je podnositeljica raspolagala njegovom (očevom) imovinom. S.P.-u je imenovana posebna skrbnica (ad litem), pravnica zaposlena u Centru za skrbništvo Zagreb.
Domaći sud je tijekom postupka pribavio dva vještačenja psihijatra i neuropsihijatra, iz kojih je proizlazilo da S.P. ima poteškoće u govoru, neurološko i teško mentalno oštećenje te trajno oštećene kognitivnih sposobnosti kao posljedice moždanog udara. Zbog svog tjelesnog i psihičkog stanja nije mogao samostalno brinuti o sebi i svojim pravima, donositi odluke niti shvaćati važnost sudskog postupka. Domaći sud nakon saslušanja S.P.-a, a zbog njegovih ograničenih komunikacijskih i mentalnih sposobnosti, nije mogao utvrditi njegovu pravu volju u vezi s njegovom nesposobnošću. Međutim, sud je odbio dokazni prijedlog podnositeljice za provođenjem vještačenja po defektologu smatrajući ga nepotrebnim jer S.P. nije imao isključivo poteškoće s govorom.
Općinski sud je S.P.-a djelomično lišio poslovne sposobnosti, onemogućivši mu odlučivanje o njegovom zdravstvenom stanju i liječenju, odabir mjesta stanovanja ili smještaja, poduzimanje radnji pred tijelima vlasti, sklapanje ugovora ili raspolaganje svojom imovinom. Županijski sud potvrdio je prvostupanjsko rješenje, a Ustavni sud je odbio podnositeljičinu ustavnu tužbu.
Pred Europskim sudom, podnositeljica je prigovorila na temelju članka 6. Konvencije, da njezin otac nije bio ravnopravna stranka u domaćem postupku, na temelju članka 8. Konvencije, da njezinog oca nije pravilno zastupala posebna skrbnica i na temelju članka 14. Konvencije, smatrajući da je njezin otac bio diskriminiran u sudskom postupku. S obzirom na činjenice predmeta i mjerodavnu sudsku praksu, Europski sud je ovaj predmet ispitivao samo na temelju članka 8. Konvencije.
Utvrdio je da je domaći sud, imajući u vidu S.P.-ove dijagnoze i njegove osobne okolnosti, pažljivo odmjerio sve relevantne čimbenike radi procjene razmjernosti mjere i da je iznio odgovarajuće razloge za svoje zaključke o nepotrebnosti angažiranja logopeda u sudskom postupku. Nadalje, Sud je primijetio da posebna skrbnica nije bila zaposlenica područnog CZSS-a koji je pokrenuo sudski postupak, već Centra za posebno skrbništvo iz drugog grada, a koja iako nije pristupila na dva sudska ročišta, posjetila je S.P.-a u staračkom domu i prisustvovala ostalim ročištima na kojima je postavljala pitanja svjedocima i predlagala izvođenje dokaza. Stoga je Europski sud smatrao da posebna skrbnica nije propustila učinkovito štititi prava i interesa štićenika, a podnositeljica zahtjeva sudjelovala je u sudskom postupku kao umješač na očevoj strani, te je pritom bila zastupana po odvjetniku koji je podnosio pravne lijekove u njeno ime.
Slijedom navedenog, Europski sud je prihvatio argumente zastupnice tužene države o tome da je domaći postupak, u kojem je podnositeljičin otac djelomično lišen poslovne sposobnosti, bio u skladu s jamstvima članka 8. Konvencije. Stoga je zahtjev podnositeljice odbacio kao očigledno neosnovan na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.
Ova odluka je konačna i dostupna je na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
