U pismu Europskoj komisiji tužiteljica Laura Kovesi navela je, među ostalim, da je Turudić, koji je ranije odlučio da je za istragu u kojoj je uhićen bivši ministar zdravstva Vili Beroš nadležan Uskok "dodatno pogoršao situaciju". Kovesi smatra da je Turudić svoju odluku temeljio isključivo na tumačenju Uskoka ne dajući priliku EPPO-u da izrazi svoje stajalište, čime je narušio nepristranost rješavanja sukoba. Osim toga tvrdi da Uskok nije prijavio istragu o projektu financiranom iz sredstava EU-a, čime je prekršio svoje obveze iz Uredbe o EPPO-u te daje određivanje glavnog državnog odvjetnika za rješavanje sukoba nadležnosti u suprotnosti s pravom EU.
Glavni državni odvjetnik u očitovanju ističe da je Stalno vijeće 6, odnosno tročlano vijeće u središnjici EPPO-a koje nadziru radnje Ureda europskog javnog tužitelja u Zagrebu, zauzelo stav da je glavni državni odvjetnik RH, odlučujući o sukobu nadležnosti, donio odluku u skladu s Uredbom. Pritom je Turudić, kako navodi, ispravno tumačio odredbu članka Uredbe prema kojoj se nadležnost EPPO-a za kaznena djela u vezi sa sudjelovanjem u zločinačkoj organizaciji uspostavlja isključivo ako je u središtu kriminalnih aktivnosti takve zločinačke organizacije počinjenje nekog od kaznenih djela iz članka 22. stavka 1. Uredbe o EPPO, što konkretno nije bio slučaj.
Turudić: EPPO-ove tvrdnje u suprotnosti s pravom EU
Ističe i kako je EPPO-ova tvrdnja da određivanje nacionalnim zakonom glavnog državnog odvjetnika RH nadležnim za rješavanje sukoba nadležnosti između EPPO-a i nacionalnog tužitelja u suprotnosti s pravom Europske unije. "Takva ozbiljna tvrdnja nije obrazložena pa se mogu iznijeti samo jednako uopćena razmatranja", navodi Turudić u očitovanju, dodajući da je Uredbom o EPPO-u propisano da države članice određuju nacionalno tijelo koje odlučuje o nadležnosti "pa ostaje nejasnim kojem pravu EU je daljnja razrada te odredbe u nacionalnom pravu suprotna". Uz to, Turudić se pozvao na ustavnu odluke prema kojoj je Državno odvjetništvo RH samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.
S obzirom na te atribute tužitelja u RH, koji odgovaraju i zahtjevima Suda EU pri definiranju pojma "neovisno pravosudno tijelo", Turudića zabrinjava tvrdnja da je određivanje glavnog državnog odvjetnika u RH za rješavanje sukoba nadležnosti u suprotnosti s pravom EU. "Osim što nije ničim potkrijepljena, čini se i u cijelosti pogrešnom", ocjenjuje Turudić, naglasivši da glavni državni odvjetnik, s obzirom na jamstva pravnog poretka RH, u izvršavanju svojih dužnosti postupa neovisno. Ta neovisnost, nadodaje Turudić, proizlazi iz pravila koja se odnose na pravni položaj i ustrojstvo državnog odvjetništva, a koja jamče da to tijelo nije izloženo nikakvom riziku podređenosti, osobito, pojedinačnoj uputi izvršne vlasti "čime je osigurana ne samo objektivnost dužnosti glavnog državnog odvjetnika nego i neovisnost u odnosu na izvršnu vlast".
Turudić ukazuje i da u Hrvatskoj upravo tužitelj pokreće i vodi istragu te da je tužitelj "dominus litis, a ne sudac istrage ili neko drugo upravno tijelo poput policije". "Stoga se nameće logičnim zakonsko rješenje da je glavni državni odvjetnik RH ovlašten odlučiti o dodjeli predmeta u stadiju istrage, koju pokreće i vodi nadležni tužitelj", piše Turudić u očitovanju, podsjećajući da je u 14 država članica u kojima djeluje EPPO za odlučivanje o dodjeli nadležnosti nadležan glavni državni odvjetnik. Takvom zakonskom regulativom, ocjenjuje Turudić, RH ne predstavlja iznimku na razini EU. "Uzimajući si ovlast da općenito procjenjuje harmonizaciju kaznenog prava na razini EU, koja državama članicama daje širi prostor za diskrecijsku ovlast, EPPO ne samo da ne poštuje nacionalno zakonodavstvo 14 država članica već i pravo EU", smatra Turudić.
Glavni državni odvjetnik smatra i da je Kovesi svoje tvrdnje u pismu EK, u kojem navodi da postoje "sustavni izazovi s kojima se Hrvatska suočava u pogledu poštivanja vladavine prava", nije obrazložila ni konkretizirala. Pritom Turudić ocjenjuje da EPPO "ponovno izlazi izvan granica svojih ovlasti propisanih Uredbom o EPPO pri čemu ostaje nejasno iz kojih izvora crpi takve ozbiljne tvrdnje budući da na razini EU u odnosu na RH nije utvrđeno postojanje sustavnih i teških povreda vladavine prava". "Upravo EPPO, iznošenjem subjektivnih promišljanja i procjena općenito o RH grubo krši Uredbu o EPPO i postupa izvan ciljeva i razloga osnivanja Ureda europskog javnog tužitelja", dodaje Turudić. Smatra i da delegirani europski javni tužitelji načinom vođenja kaznenih postupaka dovode u pitanje vladavinu prava u RH, potkrijepivši ih s dva primjera. Kao prvi navodi provođenje kaznenih postupaka za radnje koje su počinjene prije stupanja na snagu Uredbe o EPPO-u, dok kao drugi imenovanje branitelja po službenoj dužnosti od strane delegiranih europskih javnih tužitelja što je, kako naglašava, suprotno Zakonu o kaznenom postupku koji propisuje da branitelja po službenoj dužnosti uvijek imenuje sudbena vlast.
Smatra da je EPPO postupao suprotno načelu lojalne suradnje
Turudić se u očitovanju dotaknuo i primjedbe Kovesi da je glavni državni odvjetnik "dodatno pogoršao okolnosti time što je svoju odluku temeljio isključivo na Uskokovu tumačenju, a da pritom EPPO nije dao priliku da izrazi svoje stajalište i time ugrozio nepristranost rješavanja sukoba". U tom dijelu ističe da glavni državni odvjetnik činjenicu da oba tijela provode kazneni postupak za činjenično u bitnome ista kaznena djela u vezi sa sudjelovanjem u zločinačkoj organizaciji podveo pod relevantne odredbe Uredbe. "Pri tome se nije pojavio zahtjev za tumačenjem istih jer se radi o odredbama koje ne ostavljaju prostora nikakvoj razumnoj sumnji o načinu njihove primjene", dodao je. Primjećuje i da mu se prigovara da je pristupio tumačenju pojma "neodvojivo povezanog kaznenog djela", ističući da je riječ o pojmu pravnog sustava EU koji može tumačiti jedino Sud EU putem odlučivanja o prethodnom pitanju.
Za Turudića je očito i da je Stalno vijeće ispustilo iz vida da je EPPO u RH svoju nadležnost utemeljio na članku Uredbe o EPPO-u, dakle zbog počinjenja kaznenih djela u sastavu zločinačke organizacije kojem je u središtu aktivnosti nanošenje štete financijskim interesima Unije, a ne na članku Uredbe o neodvojivo povezanim kaznenim djelima. U odnosu na primjedbu da se EPPO-u nije omogućilo iznijeti svoje mišljenje, Turudić primjećuje da Stalno vijeće evidentno promatra postupak odlučivanja o sukobu/dodjeli nadležnosti kroz sastojke prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje se isključivo odnose na okrivljene osobe. Mišljenja je i da je EPPO postupao suprotno načelu lojalne suradnje i zahtjevima Uredbe o EPPO o međusobnom obavještavanju, navodeći da je EPPO, uočivši da se radi o kaznenim djelima za koje je dužan suzdržati se od nadležnosti, odgodio obavijest nacionalnom tužitelju pozivajući se naknadno na unutarnji pravilnik i potrebu očuvanja integriteta istrage što je u suprotnosti s Uredbom o EPPO jer ista ne propisuje mogućnost neobavještavanja zbog bilo kojeg razloga već se temelji na načelu lojalne suradnje i podijeljene nadležnosti, a ne nadmetanja. "Stoga se ukazuje ironičnom tvrdnja Stalnog vijeća koje u svojoj odluci izražava žaljenje da Glavni državni odvjetnik RH, prilikom donošenja odluke o sukobu nadležnosti, nije uzeo u obzir načelo lojalne suradnje koje obvezuje EPPO i nadležna nacionalna tijela da se međusobno podupiru i obavještavaju kako bi učinkovito suzbijali kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a", zaključuje Turudić.
