Danas se navršava tri godine od stupanja na snagu dugo iščekivanog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata dok se Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije Hrvatsku u Domovinskom ratu provodi od 2015. Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću u priopćenju je istaknula da vrednovanje i poboljšanje slijedom Zakona o instrumentima politike treba uključiti nalaze i preporuke organizacija civilnog društva, "u duhu približavanja pravdi za žrtve".
"Pitamo se u kolikoj su mjeri, putem primjene oba zakona, stradali stekli pravnu sigurnost koju je u svojim nastupima obećao ministar (Medved)? Na koji način upravne institucije koje rješavaju zahtjeve civilnih stradalnika, vraćaju dug žrtvama? Kako državne institucije odgovaraju na povrede međunarodnog humanitarnog prava i pružaju podršku stradalima? Postupaju li u duhu razumijevanja i solidarnosti, kako im je naložio zakonodavac?", upitali su iz Documente u priopćenju. Kao najznačajnije probleme u provedbi zakona, a s kojima se susreću civilne žrtve s kojima su u kontaktu istaknuli su: dugotrajnost u rješavanju zahtjeva, potraživanje naknadne dokumentacije/ispitivanje dodatnih svjedoka, nepriznavanje medicinske i druge dokumentacije izdane od nadležnih tijela susjednih i drugih zemalja, nepriznavanje statusa djece ubijenih/nestalih roditelja te odbijanje zahtjeva prema članku 5.
Taj članak, kažu, nalaže da pravo ne mogu ostvariti "pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na Hrvatsku i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja". Documenta navodi da se "navedeni članak ne potkrepljuje nikakvim dokazima, službenom dokumentacijom, argumentima ili tvrdnjama, već se mehaničkim obrazloženjem civilne žrtve iz VRA Oluja kategorizira kao pomagače ili sudionike agresorskih snaga".