Podnositeljičin preminuli suprug je podnio građansku tužbu protiv Grada Rijeke zatraživši da mu se utvrdi položaj zaštićenog najmoprimca na stanu koji je ranije bio nacionaliziran. Premda je domaći sud odbio tužbeni zahtjev, podnositeljičin suprug je podnio novu tužbu radi otkupa tog stana. Domaći sudovi su odbili i taj tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je podnositeljici i njenom suprugu zbog neopravdanog izbivanja iz stana (u razdoblju duljem od 10 godina nisu živjeli u tom stanu, već su ga iznajmljivali trećim osobama) prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu po sili zakona, pa tako nije imala status zaštićenog najmoprimca, te stoga nije mogla ostvariti pravo na otkup stana.
Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su domaći sudovi pogrešno protumačili i primijenili mjerodavno domaće pravo odbijajući joj zahtjev za otkupom stana na kojem je navodno imala stanarsko pravo.
Ispitujući predmet, Sud je prihvatio argumentaciju zastupnice, utvrdivši da su odluke domaćih sudova imale pravnu osnovu u Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakonu o stambenim odnosima kojima su predviđeni uvjeti prestanka stanarskog prava u slučaju dužeg izbivanja iz stana. Nadalje, domaće zakonodavstvo, koje je bilo predvidljivo za podnositeljicu, je pravilno primijenjeno, s ciljem vraćanja oduzete imovine prijašnjim vlasnicima. Budući da su podnositeljica i njen suprug preko 10 godina živjeli u drugoj kući i iznajmljivali predmetni stan, Sud je smatrao da odbijanje zahtjeva za otkup stana, nije predstavljalo prekomjeran teret za podnositeljicu.
Slijedom iznesenog, Sud je zahtjev podnositeljice odbacio kao očigledno neosnovan temeljem čl. 35. Konvencije, a odluka je konačna
