"Zakonodavno rješenje po kojem je dopušten prekid trudnoće do 10 tjedna nije protuustavno. Ako bi Sabor odlučio suprotno to bi bilo protivno odluci Ustavnog suda", kazao je Šeparović. "Ukoliko bi se dogodilo da Hrvatski sabor ne bi poštivao ovu odluku preuzeo bi na sebe političku odgovornost da izaziva ustavnu krizu", pojasnio je Šeparović. Dodao je da je nakon ove odluke i prostor za eventualni referendum "vrlo sužen".
Pravo žene na privatnost i slobodu izbora
Šeparović je naglasio da sud pritom "ne smatra da postoji ustavno pravo na pobačaj kao ljudsko pravo nego da postoji pravo na privatnost žene koja uključuje pravo na slobodu izbora".Odluku koja je suštinski na tragu postojećeg zakona Ustavni sud donio s 12 glasova glasova za i jednim protiv. Sudac Miroslav Šumanović koji je glasovao protiv u izdvojenom je mišljenju, suprotno stavu većine, zaključio da zakon treba i suštinski mijenjati jer je baziran na vrijednostima Ustava iz 1974. Smatra i da Ustavni sud treba odrediti kada počinje život, da nerođenima pripada pravo na život od začeća te da država treba štititi nerođeno biće, kazao je Šeparović.
Pritom je zahvalio ustavnim sucima koji su, nakon 26 godina, pokazali snagu da se riješe pitanje koje nosi velike društvene prilepore i donesu odluku koja je "razumna, uravnotežena i pravična". Tzv. Zakon o pobačaju, službenog naziva Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, donesen je još 1978. a njegovu ocjenu ustavnosti je 1991. zatražila udruga Hrvatski pokret za život i obitelj. Naknadno su ukidanje zakona zatražile još neke udruge i pojedinci. Obrazlažući odluku Šeparović je kazao da Ustav jamči pravo na život "svakom ljudskom biću", ali da ne razrađuje "pojam ljudskog bića" te obuhvaća li on uz rođene osobe, koje nedvojbeno imaju pravni subjektivitet, i one nerođene.
Pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava uključuje pravo svakoga na slobodu odlučivanja, samoodređenje i dostojanstvo. Stoga je pravu na privatnost inherentno pravo žene na vlastiti duhovni i tjelesni integritet, koji uključuje i odluku hoće li začeti dijete i kako će se njezina trudnoća razvijati. Ostajanjem u drugom stanju (bilo planirano ili neplanirano, na dobrovoljan način ili kao posljedica nasilja) žena se ne odriče prava na samoodređenje.
Svako ograničenje odlučivanja žene u autonomnom samoostvarenju, pa tako i želi li iznijeti trudnoću do kraja, predstavlja miješanje u njezino ustavno pravo na privatnost, stoji u obrazloženju odluke.Polazeći od navedenih stajališta, Ustavni sud utvrdio je da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićena vrijednost, uživa ustavnu zaštitu samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost.
Pitanje "kada počinje život" nije u nadležnosti Ustavnog suda
Ustavni sud ističe da pitanje "kada počinje život" nije u nadležnosti Ustavnog suda. "U nadležnosti Ustavnog suda preispitati je zakonodavstvo kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće, kako bi ocijenio je li ono u suglasnosti s ustavnim načelima i vrijednostima, odnosno je li njime ostvarena pravedna ravnoteža između suprotstavljenih prava i interesa do kojih neizbježno dolazi u složenim pitanjima poput ovog - pravo žene da sama odluči o prekidu trudnoće i interesa društva da zaštiti život nerođenog bića.
Drugim riječima, zadaća je Ustavnog suda ocijeniti je li zakonodavac u okviru široke slobode procjene pravilno balansirao njihova prava i interese", ističu na sudu. Polazeći od navedenih načelnih stajališta, Ustavni sud utvrdio je da je u suglasnosti s Ustavom zakonodavno rješenje prema kojem se prekid trudnoće može obaviti na zahtjev žene do isteka 10. tjedna trudnoće, a nakon toga, u suglasnosti nadležnog tijela, samo ako se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti narušenje zdravlja žene za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja, ako se može očekivati da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili duševnim manama, kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem određenih kaznenih djela, odnosno kada prijeti neposredna opasnost za život ili zdravlje trudne žene ili ako je prekid trudnoće već započet.
Zaključno, Ustavni sud ocijenio je da osporeno zakonodavno rješenje nije poremetilo pravednu ravnotežu između ustavnog prava žene na privatnost i slobodu i osobnost, s jedne strane, i javnog interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost.
