Što (ni)je vrijeđanje suda?

1. Standardi slobode govora naspram standarda dostojanstva sudačkog poziva

Pored ograničenja kojima se štite određeni legitimni interesi, kao razlog za izricanje novčane kazne radi nepoštivanja suda uvažavaju se i okolnosti koje ukazuju kako subjekt ne ostvaruje svoje pravo slobode govora u skladu s ciljem i svrhom pravne norme.

Prema dobro utvrđenoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) i Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USUD), sloboda izražavanja je temelj demokratskog društva i jedan od temeljnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda, ipak nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u čl. 10. st. 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda ¹ pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Čak i kad se ograničavanjem prava želi nešto zaštititi, mora se to svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja. Primjerice, uloga odvjetnika kao nezavisnih stručnjaka znači da bi trebalo da budu u stanju da pažnju javnosti skrenu na potencijalne nedostatke sudskog sistema. Oni su možda i u obvezi da to čine kako bi pravosuđe imalo koristi od konstruktivne kritike.² Odvjetnici imaju pravo da javno komentiraju provođenje pravde, pod uvjetom da pri izražavanju ne prijeđu određene granice. Exempli gratia, ne bi trebali bezrazložno i neosnovano napadati pravosuđe, isključivo potaknuti strategijom vođenja sudske debate u medijima ili u nastojanju da izravnaju račune sa sudom koji vodi postupak.³ U veljači 2002. ESLJP je zaključio da je neprihvatljiva predstavka u vezi s novčanom kaznom izrečenom jednom odvjetniku zato što je u jednom postupku izjavio da je žalbeni sud počinio kaznena djela. Od njih se, dakle, može legitimno očekivati da doprinose dobrom funkcioniranju pravosuđa i time povjerenju javnosti u njega. U konkretnom slučaju, ozbiljnost i opći karakter spornih optužbi teško su spojivi sa takvom misijom odvjetnika. Budući da sankcija nije prestroga, ocjenjena je kao nužna za zaštitu autoriteta i nepristranosti sudske vlasti.⁴ Člancima 110., 378. i 400. Zakona o parničnom postupku ⁵ definirano je kažnjavanje fizičke ili pravne osobe koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku….Primjerice, …stranci je oduzeta drvena konstrukcija s bijelim platnom na kojem je crnim slovima ispisano „Z. P. kriminalac ili ne?“, … da se radilo o kritici rada predsjednika Županijskog suda u Varaždinu za kojeg smatra da svoju sudačku dužnost ne obnaša na adekvatan način, da postavljeni transparent ne smatra uvredljivim jer je istim samo postavio pitanje a ne i ustvrdio da je navedeni sudac doista kriminalac, da je želio potaknuti raspravu o profesionalnom radu navedenog suca i načinu obnašanja sudačke dužnosti, … jer negira sve vrijednosti koje su sadržane u obnašanju časne sudačke dužnosti, a ujedno se i ruši autoritet sudbene vlasti u cjelini….⁶

Sudac se mora ponašati tako da čuva svoj ugled i ugled sudbene vlasti te da ne dovede u pitanje svoju nepristranost i neovisnost u suđenju i samostalnost sudbene vlasti (čl. 89. Zakona o sudovima). ⁷ Navedena je dužnost kodificirana na prvom mjestu t. 3. poglavlja IX. ZS-a, pod naslovom: “Dužnosti suca”. ⁸ U tom kontekstu legitimna svrha ograničavanja nečije slobode izražavanja radi zaštite autoritet sudske vlasti nije toliko zaštita ugleda samog sudstva ili, pak, pojedinih sudaca (i državnih odvjetnika) od javne kritike, već prije svega zaštita funkcije sudstva u društvu. Time se stvaraju pretpostavke za osiguravanje prava svakoga na pravično suđenje pred za to zakonom ovlaštenim, autoritativnim i nepristranim sudom. Svako neopravdano i zlonamjerno umanjivanje tog povjerenja ili uzurpiranje sudskih ovlaštenja od strane bilo koga (uključujući tu i medije i novinare) ne ugrožava toliko samo sudstvo ili pojedine sudce, koliko ugrožava važnu društvenu funkciju sudova, a time i vitalne interese svakog građanina. „Rad sudova, koji su jamci pravde i koji imaju temeljnu ulogu u državi vladavine prava, treba uživati povjerenje javnosti. Stoga ga treba štititi od neutemeljenih napada. (…) Stoga, iako stranke svakako imaju pravo davati primjedbe na pravosuđe kako bi zaštitile svoja prava, njihova kritika nikada ne smije prijeći određene granice. Osobito treba jasno razlikovati kritiku i uvredu. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud, ili članove suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu članka 10. Konvencije“. ⁹

2. (Zadnja) presuda ESLJP, Pisanski protiv Hrvatske¹⁰ - izricanjem novčane kazne radi nepoštivanja suda, odvjetniku je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja.

ESLJP je objavio presudu u kojoj je zbog izricanja novčane kazne podnositelju zahtjeva (odvjetniku) radi nepoštivanja suda utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja (čl. 10. Konvencije).

Podnositelj zahtjeva, zastupajući kao odvjetnik stranku u ovršnom postupku, u žalbi protiv rješenja o ovrsi kritizirao je stajalište domaćeg suda i način primjene domaćeg prava. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbene navode podnositelja, ukinuo odluku i uputio prvostupanjski sud da ispita jesu li primjedbe podnositelja iznesene u žalbi predstavljale nepoštivanje tog suda. Općinski građanski sud u Zagrebu je novčano kaznio podnositelja u iznosu od 2.000 HRK (cca 265 EUR) zbog nepoštivanja suda, smatrajući da je nezadovoljstvo odlukom suda iznio na neprimjeren i uvredljiv način, vrijeđajući sud, navodeći da je pristup suda „opravdano izazvao i zgražanje i podsmijeh“, prikazujući sud kao centar moći. Županijski sud u Osijeku potvrdio je prvostupanjsku odluku kojom je odvjetniku izrečena novčana kazna ocijenivši da su primjedbe bile uvredljive. Disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore (dalje: HOK) oslobodio je podnositelja stegovne odgovornosti ocjenjujući da iako je formulacija žalbe bila nekonvencionalna i neuobičajena, podnositelj se izrazio slobodnije s obzirom na važnost predmeta, ali da iznošenjem spornih primjedbi podnositelj nije imao namjeru uvrijediti domaće sudove ili potkopati njihov autoritet, već je kritizirao sudsku praksu na kojoj se temeljila osporena odluka. Viši disciplinski sud HOK-a potvrdio je prvostupanjsku odluku i naglasio da je podnositelj primjedbama kritizirao primijenjenu sudsku praksu, a ne pojedinog suca, te da iako su primjedbe bile na rubu prihvatljive kritike, one nisu bile uvredljive niti podobne narušiti autoritet sudova.

ESLJP je smatrao da je novčano kažnjavanje podnositelja zbog nepoštivanja domaćeg suda predstavljalo miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja, da je ono bilo zakonito budući da se temeljilo na mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona i Zakona o parničnom postupku, te da je slijedilo legitimni cilj osiguranja autoriteta pravosuđa.

ESLJP je utvrdio da domaći sudovi nisu uzeli u obzir kontekst u kojem su primjedbe iznesene. Podnositelj je energično nastupio u internoj komunikaciji s drugostupanjskim sudom, s čime šira javnost i mediji nisu bili upoznati, kao punomoćnik svoje stranke, zastupajući ju i protiveći se nepovoljnoj odluci. Premda oštro formulirane, živopisne i zajedljive, takve primjedbe nisu imale isključivu namjeru vrijeđati sud jer nisu bile usmjerene protiv određenog suca, već su se odnosile na tumačenje mjerodavnog domaćeg prava, koje je podnositelj smatrao ozbiljno manjkavim. Naposljetku, ESLJP nije mogao zanemariti činjenicu da je podnositeljeva žalba u kojoj je iznio sporne primjedbe bila uspješna te je županijski sud potvrdio njegovo stajalište o pogrešnom tumačenju domaćeg prava. Slijedom navedenog, budući da podnositelj nije izašao izvan granica prihvatljive kritike, dotično miješanje nije bilo "nužno u demokratskom društvu" te je stoga došlo do povrede članka 10. Konvencije u ovom predmetu.

U presudi Radobuljac protiv Hrvatske, ¹¹ u kojoj se ESLJP bavio pitanjem slobode izražavanja odvjetnika, utvrđena je povreda čl. 10. Konvencije. ESLJP je istaknuo da je utvrdio da se primjedbe podnositelja zahtjeva ne mogu usporediti s onima za koje su Sud ili bivša Komisija utvrdili da predstavljaju osobnu uvredu.

3. Liberalnije shvaćanje pojma sud/tribunal pratila je i veća „sloboda“ izražavanja u sudnici?

Geneza pojma „zakonom ustanovljen sud“ ¹² potvrđuje tezu da je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda „živući“ instrument, odnosno da se praksa ESLJP-a vezana uz čl. 6. i pojam suda postupno razvijala tijekom godina te da danas obuhvaća još uvijek rastući dijapazon postupaka. Nesporno je da za koncept nezavisnog i nepristranog „suda“ postoji široka i ustaljena sudska praksa. U ovom kontekstu pojam „sud“ u čl. 6., st. 1. ne treba nužno shvatiti kao sud „u klasičnom smislu“, koji je integriran u standardni sudski aparat određene zemlje (v. čl. 2. ZoS-a), već kao tijelo koje odlučuje o pitanjima u okviru svoje nadležnosti na temelju pravnih pravila i nakon postupka koji se sprovodi na način kao što je propisano zakonima. Tijela koja nisu sudovi u „tradicionalnom smislu riječi“ mogu vršiti funkcije koje odlučujuće utječu na građanska prava odnosno činjenica da tijelo ima druge funkcije osim sudske funkcije ne znači nužno da ono nije „sud“. Koncept „suda“ treba zadovoljiti i druge kriterije, prvenstveno kriterij „nezavisnosti“ i „nepristranosti“. Stoga kada tijela koja nisu sudovi vrše funkcije koje su odlučujuće po pitanjima ljudskih prava, ESLJP pri razmatranju nezavisnosti uzima u razmatranje slijedeće kriterije: način postavljanja i trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i pitanje ostavlja li to tijelo utisak nezavisnosti. Štoviše, kriteriji pojma sud su proklamirani i u odlukama Suda Europske unije u predmetima Dorsch Consult ¹³ i Josef Kollensperger,¹⁴ prema kojima bi se trebalo raditi o tijelu: 1) utemeljenom zakonom, 2) koje je stalne prirode, 3) čije su odluke obvezujuće, 4) pred kojim postupak teče inter partes, 5) koje odluke donosi temeljem pravnih normi i 6) koje je samostalno i neovisno. Detaljniji pokušaj definiranja pojma sud nužno nameće potrebu sagledavanja različitih pogleda na ulogu države, sudova i na utjecaj europskog prava, a zatim i analizu nekih aspekata funkcioniranja našeg pravosudnog sustava čime bi rasprava daleko nadišla okvire rada. Ipak paralelno s revidiranjem pojma sud i standardi slobode izražavanja su se mijenjali odnosno proširivali. Može se uopćeno tvrditi da se jurisprudencija ESLJP-a razvijala od dosta konzervativnog pristupa, koji državama daje jače ovlasti, ka liberalnijem pristupu, koji državama daje manje diskrecijskog prava u ograničavanju slobode izražavanja.

4. Umjesto zaključka ili je li moguće uspostaviti reciprocitet dostojnog obavljanja sudačke dužnosti i slobode govora u sudnici?

 Iz sadašnje perspektive i judikature vidimo kako je teško definirati što je vrijeđanje suda, pa i ako određena legislativna rješenja postoje, primjerice, u procesnoj legislativi, kritika je stručne javnosti da se takva norma izuzetno ekstenzivno primjenjuje, da je neprecizno određena, da se za njom poseže kad nema druge mogućnosti, da su činjenični opisi presuda nedovoljno jasni i preopširni, da je potreban oprez i suzdržanost kod primjene ovih odredbi, pa čak i da je takvo normiranje prevaziđeno. U prilog navedenom govori i potreba za uklanjanjem nejasnoća i loših stilizacija odnosno potreba za određenošću i preciznošću pravne norme koja je objašnjenja u analizi Ustavnog suda RH referirajući se na kvalitetu pravnih normi u svjetlu vladavine prava. ¹⁵ Iako se predmetna odluka prije svega može vezati uz pitanja određenosti i ujednačenosti postupanja, koja će se redovito povezivati s načelom savjesnosti i poštenja u postupku, iz nje jasno proizlazi da pravni propisi kojima je svrha postizanje ujednačenosti moraju biti utemeljeni na stvaranju jednakosti među subjektima u postupku i u skladu sa svrhom zakona.

Kao daljnju nedorečenost problematike vidimo i činjenicu da USUD izjednačava, odnosno dovodi u međusobnu korelaciju pojam (i funkciju) suda s drugim javnim institucijama (Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5635/2016 od 26. veljače 2019.). Naime, propisi, prvenstveno upravnog prava, koriste različite nazive za pojedine subjekte javnog sektora i/ili javnog prava. Niz propisa referira se na pojam javnopravnog tijela, ne uvijek u jednakom značenju tog pojma. Posrijedi su tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe koje imaju javne ovlasti, kada, u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona, postupaju i rješavaju u upravnim stvarima. Ipak to nisu sudovi jer u predmetnom kontekstu analizirajući sudbenu vlast, dakle sudstvo, moramo krenuti od njihovih djelatnosti (pravosuđenja), a ne od pojma sudbene vlasti kao skupa organizacijski ustrojenih tijela koji obavljaju tu djelatnost. Sudbena je vlast, prema klasičnoj Montesquieoj (Charles-Louis de Montesquieu) i Lockovoj (John Lock) teoriji o diobi vlasti, uz zakonodavnu i izvršnu, jedna od tri grane državnih vlasti. Pri tomu pravosuđe ima “kontrolnu” ulogu nad ostalim javnim institucijama, jer javnost od sudca očekuje “brže, više i jače” djelovanje u zaštiti prava i legitimnih interesa pojedinaca i pravnih osoba. Posljedično, šire granice prihvatljive kritike mogu se i trebaju se primijeniti na neke vrste „državnih“ službenika, ali ne i na druge, u zavisnosti od prirode njihovih funkcija i odgovornosti. U predmetu ESLJP Lešnik protiv Slovačke, ¹⁶ primjerice, državni službenici o kojima je bila riječ bili su državni odvjetnici „čiji je zadatak da doprinose pravilnom sprovođenju pravde”, što ih čini „dijelom pravosudnog mehanizma u širem smislu te riječi” (§ 54.). Sud je zaključio iz tog razloga da „u općem interesu i oni, kao i sudski službenici, treba uživati povjerenje javnosti” i da „možda zato može biti neophodno da ih država zaštiti od optužbi koje su neosnovane” (ibid., § 54.). Suci također predstavljaju „posebnu“ kategoriju „državnih službenika“, zahvaljujući „posebnoj ulozi pravosuđa u društvu”, kao što je ESLJP opisao u svojoj presudi u predmetu Prager i Oberschlick protiv Austrije ¹⁷(§ 34.). Zaključno, u navigaciji kroz, ponekad, nepovezane vode koje predstavlja judikatura ESLJP-a, koja se bavi i pitanjima što (ni)je vrijeđanje suda, važno je da se pokuša zadržati smisao smjera, svrhe te razumijevanje krucijalne uloge sudova u društvu.

izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul

doc. dr. sc. Jakob Nakić