Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava pripremio je priopćenje za javnost kojeg prenosimo u cijelosti:
Dana 12. listopada 2003. sin podnositelja zahtjeva vozio se na biciklu pored kuće S.K.-a, koji je rafalnom paljbom pucao u smjeru svog bivšeg šurjaka i tom prilikom pogodio sina podnositelja u glavu, koji je naknadno preminuo u bolnici. Podnositelji zahtjeva, otac i majka preminulog, podnijeli su tužbu radi naknade štete protiv S.K.-a i Republike Hrvatske, međutim njihov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku je u cijelosti odbijen. Pred Europskim sudom prigovorili su temeljem članka 2. Konvencije da je smrt njihova sina uzrokovana propustom domaćih tijela da spriječe nasilna djela S.K.-a i da od njega oduzmu automatsku pušku koju je nezakonito posjedovao.
Europski sud je uvodno primijetio da je prije predmetnog događaja Policijska postaja Osijek posjedovala brojne dokaze da je S.K. bio nasilan, te je zaprimila nekoliko prijava da je nezakonito posjedovao oružje. U tim prijavama je također navedeno da je S.K. pucao po susjedstvu, te da je prijetio majci, bivšoj supruzi i drugim članovima obitelji. Nadalje, policijski službenici zatekli su ga prilikom nošenja plinskog pištolja dok je bio pod utjecajem alkohola, a sama činjenica da je Prekršajni sud u Osijeku izdao nalog za pretragu kuće S.K.-a radi pronalaska oružja ukazuje na to da su državna tijela bila svjesna mogućnosti da on nezakonito posjeduje oružje.
Što se tiče same pretrage S.K.-ove kuće, Europski sud je utvrdio da je, prema navodima S.K.-a, automatska puška kojom je usmrtio sina podnositelja zahtjeva bila skrivena u tepihu, a da se niti jedan policijski službenik koji je obavljao tu pretragu nije mogao sjetiti je li taj tepih odmotao i pregledao. Stoga je Europski sud naveo da je teško razumjeti na temelju kojih činjenica je domaći sud zaključio da je pretraga, koja je trajala svega 30 minuta, bila temeljita. Nadalje, Europski sud je utvrdio da je tužba podnositelja zahtjeva odbijena jer nisu uspjeli dokazati da je tijekom pretrage S.K.-ove kuće bilo nepravilnosti ili propusta koji su doveli do smrti njihova sina. Po mišljenju Europskog suda, takvo traženje domaćeg suda predstavljalo je pretjerano visok, ako ne i nemoguć teret dokazivanja na strani podnositelja zahtjeva koji ni na koji način nisu sudjelovali u predmetnoj pretrazi. Štoviše, utvrdio je da je drugostupanjski sud svoje ispitivanje predmeta ograničio na predmetnu pušku i mjesto na kojem se ona nalazila tijekom pretrage, a da nije ispitao jesu li domaća tijela poduzela dovoljne mjere za identifikaciju i sprječavanje potencijalne smrtonosne zlouporabe oružja koje je S.K. nezakonito posjedovao, iako su o tome bila obaviještena.
Nadalje, Europski sud je primijetio da državna tijela nisu poduzela nikakve daljnje razumne mjere kako bi izbjegla rizik po život koji proizlazi iz vrlo ozbiljnih optužbi da je S.K. nezakonito posjedovao oružje u vrijeme kada je takvo oružje bilo široko rasprostranjeno u tom dijelu Hrvatske. Uzimajući u obzir da S.K. nije surađivao s policijom tijekom pretrage i da je policija zaprimila više prijava o njegovom navodnom nezakonitom posjedovanju oružja i ozbiljnim prijetnjama članovima obitelji, teško je razumjeti zašto državna tijela nisu ni razmotrila da ga ispitaju o tim navodima, kao što su mogla i trebala učiniti prema domaćem zakonu, imajući u vidu da neka od prijavljenih djela predstavljaju kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti.
Europski sud je nadalje utvrdio da su domaća tijela ostala pasivna i nakon što su od Odjela organiziranog kriminaliteta Policijske uprave osječko-baranjske dobila vrlo jasnu uputu kojom se lokalnoj policijskoj postaji nalaže daljnja provjera na terenu temeljem vjerodostojnih prijava da je S.K. nasilan i da skriva oružje koje nezakonito posjeduje. Ne samo da je ova uputa stigla nekoliko dana nakon pretrage S.K.-ove kuće, već je sadržavala i konkretne podatke da je S.K. sakrio oružje koje je nelegalno posjedovao na svom tavanu. Međutim, umjesto provođenja daljnjih provjera na terenu, eventualnog razgovora s potencijalnim svjedocima ili barem osobama koje su s njim živjele, a koje su prema anonimnim prijavama također bile žrtve prijetnji S.K.-a, policija se u svom odgovoru jednostavno pozvala na obavljenu pretragu S.K.-ove kuće i smatrala je predmet riješenim.
Stoga je Europski sud zaključio da, u specifičnim okolnostima ovog predmeta, imajući na umu poslijeratni kontekst i raširenost nezakonito posjedovanog oružja u Hrvatskoj u relevantno vrijeme, državna tijela nisu učinila sve što je u njihovoj moći da zaštite javnu sigurnost i život sina podnositelja zahtjeva. Konkretno, nisu djelovala brzo i odlučno suočena s ozbiljnim optužbama da S.K. nezakonito posjeduje oružje i nisu poduzela odgovarajuće i učinkovite zaštitne mjere za suzbijanje i sprječavanje bilo kakve zlouporabe vatrenog oružja.
Stoga je Europski sud utvrdio povredu članka 2. Konvencije, te je dosudio podnositeljima 30.000 EUR na ime naknade neimovinske štete, te 830 EUR za troškove i izdatke.
Ova presuda još nije konačna, te će postati konačna pod uvjetima iz članka 44. stavka 2. Konvencije. Presuda je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
