Izvršenje presude donesene u upravnom sporu uređeno je odredbama članka 80. i članka 81. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS). Izvršenje presude dužan je osigurati tuženik, odnosno tijelo nadležno za izvršenje (članak 81. stavak 2. ZUS-a). Prema stavku 2. navedenoga članka, u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno je postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.
Neizvršenje upravnosudske presude može biti:
- pasivno (propuštanje donošenja rješenja u roku određenom presudom ili ZUS-om), ili
- aktivno (donošenje novog rješenja koje je protivno izreci presude i/ili pravnom shvaćanju i primjedbama suda iznesenom u obrazloženju presude).
Naglašavamo da pojmovi aktivnoga i pasivnog neizvršenja u Hrvatskoj nisu normativne naravi, već se koriste u pravnoj teoriji te unutar profesionalne zajednice. Po prirodi stvari, zahtjev utvrđenja nedopustivosti utvrđenja (članak 81. stavak 3. ZUS-a) primjenjiv je samo kod aktivnog neizvršenja presude.
U praksi se ponekad javlja pitanje razgraničenja između zahtjeva za izvršenje upravnosudske presude i nove tužbe kojom se, u istoj upravnoj stvari, pokreće novi upravni spor. Kod podnošenja nove tužbe zbog pasivnog neizvršenja presude (tužba zbog šutnje uprave), takav se podnesak inicijalno često tretira kao zahtjev za izvršenje presude. Međutim, kod podnošenja zahtjeva za izvršenje zbog aktivnog neizvršenja situacija je zakučastija.
Konkretnost sudskih uputa u pojedinom slučaju
Ako javnopravno tijelo – obveznik izvršenja, primjerice, u ponovnom postupku ne izvede određeni dokaz ili postupovnu radnju unatoč konkretnoj sudskoj uputi da to učini, ne primijeni propis ili odredbu na koju je uputio sud i sl., lakše se može govoriti o aktivnom neizvršenju negoli u slučajevima u kojima je stranka nezadovoljna novim rješenjem zbog razloga koji nisu u očitoj suprotnosti s uputama suda. Tipični, iako ne jedini mogući primjeri potonje situacije, jesu baziranje nove odluke na dodatnim razlozima, koje upravni sud u presudi nije razmatrao, odnosno interpretacija općenitih uputa suda, poput one o potrebi pravilnoga i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja.
U netom navedenim slučajevima supstancijalno se, u pravilu, radi o razlozima za novu tužbu, a ne o razlozima u prilog zahtjeva za izvršenje presude. Sud može pozvati podnositelja zahtjeva za izvršenje da se izjasni želi li da se odnosni zahtjev tretira kao tužba (kako ne bi propustio prekluzivni rok za podnošenje tužbe – v. članak 24. ZUS-a), uz odgovarajuće pojašnjenje. Smatramo da se tužitelj može opredijeliti za pokretanje novog spora i kada postoje razlozi za pokretanje postupka izvršenja za izvršenje zbog aktivnog neizvršenja presude (s jedne strane, postupak izvršenja u pravilu je brži, dok je, u drugu ruku, u upravnom sporu tužitelju omogućena šira zaštita negoli u postupku izvršenja).
(Povezano s prethodnim, upućujemo i na kolumnu objavljenu u ovoj rubrici pod naslovom Upravni spor: pravomoćnost presude i vezanost uputama suda).
doc. dr. sc. Alen Rajko
