U lipnju 1993. godine podnositeljica je doživjela prometnu nesreću u Trogiru što je rezultiralo 100% invaliditetom. Početkom 1994. godine pokrenula je postupak radi naknade štete protiv državnog poduzeća Hrvatske ceste, smatrajući ga odgovornim za nesreću jer nije održavalo cestu pa je ista bila blatna i skliska. Hrvatske ceste su tvrdile da je do nesreće došlo zbog propusta u čišćenju a ne održavanju te da su za čišćenje državnih cesta kroz naselja odgovorne lokalne vlasti. Tijekom postupka, poduzeće Hrvatske ceste podijeljeno je na Hrvatske ceste i Hrvatske autoceste, pa je podnositeljica preinačila tužbu na oba tuženika.
Nakon nekoliko ukidanja i vraćanja na ponovno suđenje, podnositeljica je ishodila pravomoćnu presudu u svoju korist. Sudovi su zaključili da je nesreća nastala zbog propusta u održavanju ceste a ne u čišćenju jer se blato stvaralo zbog neuređenog ruba ceste. Podnositeljici je 2012. godine dosuđeno 944.000 kuna za neimovinsku štetu, 348.311,09 kuna za imovinsku štetu, trajna renta od lipnja 2006. i 299.737,02 kuna za troškove.
Povodom revizija tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dvjema presudama iz 2013. godine preinačio presude nižih sudova i u cijelosti odbio tužbu podnositeljice. Vrhovni sud je naveo da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženike proglasili odgovornima za štetu nastalu zbog propusta u čišćenju ceste, jer je odgovornost za održavanje ceste kroz naselje, uključujući čišćenje, bila na Općini Trogir. Nakon presude Vrhovnog suda, državna poduzeća su zatražila povrat sudskih troškova i kamata, dok prema domaćem pravu glavnicu i pripadajuće kamate nije moguće potraživati od poštenog stjecatelja u slučaju naknade štete zbog ozlijede, narušenja zdravlja i smrti. Taj je postupak u tijeku.
Podnositeljica je pred Europskim sudom prigovarala da su joj presude Vrhovnog suda povrijedile pravo na pošteno suđenje te pravo na mirno uživanje vlasništva.
Europski sud je utvrdio da je Vrhovni sud odbio tužbu podnositeljice iz postupovnih razloga, bez razmatranja stvarne osnove njezinog zahtjeva za naknadu štete. Vrhovni sud je odbio tužbu zbog navodnog pogrešnog identiteta tuženika, iako su niži sudovi već utvrdili odgovornost državnih poduzeća zbog propusta u održavanju ceste. Europski sud je zaključio da je Vrhovni sud pogrešno protumačio utvrđenje nižih sudova i neosnovano prebacio odgovornost na lokalne vlasti, navodeći da je uzrok štete zapravo bio propust u čišćenju, a ne u održavanju. Prema ocjeni Europskog suda, ova pogreška dovela je do "uskraćivanja pravde" podnositeljici jer je nakon gotovo 20 godina postupka njezin zahtjev odbijen zbog formalnog razloga – pogrešnog identiteta tuženika. Sud je također naveo da podnositeljica više nije mogla podnijeti novu tužbu protiv lokalnih vlasti jer je istekao zakonski rok za podnošenje nove tužbe, a nije mogla niti preinačiti postojeću tužbu radi uključivanja novog tuženika. Europski sud je zaključio da je podnositeljici uskraćen pristup sudu, čime je povrijeđeno njezino pravo na pošteno suđenje, zajamčeno čl. 6. Konvencije.
Europski sud je dosudio podnositeljici 11.000 eura neimovinske štete te 1.670 eura za troškove postupka pred Ustavnim i Europskim sudom, dok je odbio njezin zahtjev za dosudu imovinske štete u iznosu od 180.550 eura, smatrajući da je ponavljanje postupka najbolji način za ispravljanje nastale povrede.
Ova presuda je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
