Zaštita potrošača je pravno područje koje se bavi zaštitom osnovnih prava građana vezanih uz njihovu ulogu potrošača, i to u svim onim poslovima u kojima pribavljaju proizvode i usluge na tržištu. Ono je regulirano prvenstveno zakonskim odredbama u svrhu zaštite samih potrošača od nepoštene i agresivne poslovne prakse, te tvrtki koje prema potrošačima posluju pošteno u odnosu na nelojalnu konkurenciju. Zakonski propisi podređeni su međunarodnim ugovorima i propisima, među kojima prvenstveno treba istaknuti različite Direktive Europske unije koje je kao pravnu stečevinu morala inkorporirati i Hrvatska u svoj pravni sustav s ciljem prilagodbe svog nacionalnog prava nadređenom europskom pravu.
Potrošačka politika dio je strateškog cilja i Europske unije za poboljšanje kvalitete života svih njezinih građana. Unija vodi brigu o tome da interesi potrošača budu uključeni u zakonodavstvo EU-a u svim relevantnim područjima politike. Budući da jedinstveno tržište i jedinstvena valuta otvaraju trgovinske granice, kako raste uporaba Interneta i elektronske trgovine te kako se sektor usluga širi, važno je da svi građani Unije imaju koristi od iste visoke zaštite potrošača.
Područje zaštite potrošača danas uključuje razvijanje zakonodavne prakse i ostalih mjera, uključivanje interesa potrošača u razvijanju politike zaštite potrošača, te jačanje potrošačkih udruga i njihovo aktivno sudjelovanje u procesu odlučivanja.
Hrvatski Zakon o zaštiti potrošača
Potrošačem se, prema Zakonu o zaštiti potrošača, smatra fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Zakonom o zaštiti potrošača, koji je usklađen s Direktivama Europske unije, na poseban način reguliraju se prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:
1. pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača,
2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu,
3. pravo na pravnu zaštitu potrošača,
4. pravo na informiranje i edukaciju potrošača,
5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa,
6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.
Zakon o zaštiti potrošača osobitu pažnju posvećuje pitanju tzv. "nepoštenih ugovornih odredbi" koje je formulirao trgovac (u tipiziranim ugovorima ili na bilo koji drugi način), te zabranjuje tzv. zavaravajuću (članak 110. - 112. Zakona) i agresivnu (članak 113. - 115. Zakona) poslovnu praksu, koje se zajednički nazivaju "nepoštenom poslovnom praksom" (članak 107. - 109. Zakona). Zakon kao glavni put zaštite od nepoštene poslovne prakse predviđa tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (članak 131. Zakona).
Od ostalih zakona bitnih za ovu temu treba izdvojiti Zakon o obveznim odnosima koji sadrži veliki broj odredbi važnih za zaštitu potrošača, a zaštitu potrošača uređuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je od iznimne važnosti u odnosima potrošača i banaka kao glavnih subjekata u području kreditiranja.
Tijela za zaštitu prava potrošača
Sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje temeljne zaštite potrošača definirani su Zakonom o zaštiti potrošača. Članak 122. Zakona propisuje da su nositelji zaštite potrošača: Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo nadležno za poslove zaštite potrošača, Državni inspektorat i druge nadležne inspekcije, Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca i ostala tijela javne vlasti svako iz svoje nadležnosti za područje zaštite potrošača te Udruge za zaštitu potrošača.
Udruge za zaštitu potrošača
Udruge za zaštitu potrošača predstavljaju važnu kariku u sustavu zaštite potrošača. Udruge osnivaju sami potrošači radi promicanja i zaštite svojih prava i interesa, a na njih se odgovarajuće primjenjuju odredbe Zakona o udrugama. Udruge za zaštitu potrošača neovisne su u svom djelovanju od interesa trgovaca te ne smiju stjecati sredstva od trgovaca, a mogu se udruživati u saveze radi provođenja politike zaštite potrošača, uzajamne potpore i ostvarivanja zajedničkih interesa na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Savezi udruga za zaštitu potrošača mogu nastupati u ime svojih članova, a na dobrobit svih potrošača, u javnosti i pred tijelima državne uprave, radi zaštite zajedničkih interesa potrošača, davati mišljenja na prijedloge propisa koji mogu imati utjecaja na potrošače. Savez udruga za zaštitu potrošača je pravna osoba, a u radu Saveza udruga za zaštitu potrošača sve udruge sudjeluju ravnopravno.
Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, udruge za zaštitu potrošača na području zaštite potrošača mogu obavljati osobito sljedeće poslove:
1) pružati preventivnu zaštitu putem pružanja obavijesti i savjeta potrošačima u svrhu edukacije potrošača,
2) pružati informacije potrošačima o njihovim pravima i obvezama te pojavama na tržištu,
3) provoditi, putem akreditiranih laboratorija, usporedne testove proizvoda i rezultate objavljivati u medijima,
4) provoditi preko akreditiranih laboratorija u zemlji, a po potrebi i u inozemstvu, naknadna ispitivanja proizvoda stavljenih na tržište,
5) pružati pomoć oštećenom potrošaču u nastupu prema trgovcu,
6) voditi evidencije o primljenim prijavama potrošača i postupcima poduzetim za njihovo rješavanje,
7) davati primjedbe i prijedloge kod donošenja propisa koji se odnose na područje zaštite potrošača,
8) obavljati i druge poslove iz područja zaštite potrošača.
Poslove na području zaštite potrošača, osobito edukaciju, informiranje, te savjetovanje potrošača, obavljaju udruge za zaštitu potrošača u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave i tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Financijska sredstva udrugama dodjeljuju se na temelju javnog natječaja odlukom ministra nadležnog za poslove zaštite potrošača, i to isključivo za projekte kojima je cilj promicanje zaštite potrošača.
Za organiziranu pomoć potrošačima, udruge za zaštitu potrošača mogu osnovati i savjetovališta za zaštitu potrošača. Potrebe za osnivanjem savjetovališta utvrđuju se Nacionalnim programom za određeno razdoblje, nakon čega se raspisuje javni natječaj, a nakon odabira projekata i savjetovališta izdaje im se odobrenje za rad sukladno kriterijima predviđenima u javnom natječaju. Odobrenje izdaje ministar nadležan za poslove zaštite potrošača.
Savjetovališta za zaštitu potrošača sufinanciraju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Svaka osoba – djelatnik u savjetovalištu dobiva ocjenu stručne osposobljenosti od nadležnog ministarstva, sukladno istoimenom pravilniku kojeg propisuje ministar, a jedinica lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave u mjestu rada Savjetovališta dužna je osigurati prostor za njegov rad.
U Hrvatskoj trenutno aktivno djeluje devetnaest udruga za zaštitu potrošača kojima se građani mogu obratiti za pomoć, a čiji se popis nalazi na e-stranicama Ministarstva gospodarstva. Osim pružanja pomoći potrošačima, udruge nastoje u svom radu potaknuti prilagodbu hrvatskoga zakonodavstva najvišim standardima zaštite potrošača u razvijenim demokracijama.
Takve udruge mogu, pored savjetovanja potrošača i izjavljivanja prijava inspekcijama, pred sudovima pokretati postupke za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Do sada je najveća i javno najpoznatija takva parnica ona koju je Udruga "Potrošač" (u suradnji s Udrugom "Franak") pokrenula protiv osam banaka, osporavajući zakonitost više vrsta odredaba sadržanih u ugovorima o kreditima, osobito kod kredita gdje je isplata bila ugovorena u protuvrijednosti stanovitog iznosa u švicarskim francima.
Marija Butković, dipl. iur.