Pravo na obranu je općenito uređeno u odredbama članka 85. Prekršajnog zakona (N.N. br. 107/07, 39/13., 157/13., 110/15. 70/17., 118/18. i 114/22. – dalje: PZ), pa je tako propisano da se okrivljeniku mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist (stavak 2.). Povreda prava obrane na glavnoj raspravi odnosno u postupku definirana je kao relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka u članku 195. stavku 2. PZ-a, a što znači da se osim utvrđenja povrede prava obrane, mora utvrditi i činjenica da je takva povreda utjecala ili je mogla utjecati na presudu.
Na ovakvu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, dakako, Visoki prekršajni sud RH, kao drugostupanjski sud, ne pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku, no nerijetko zbog ove povrede ukida prvostupanjske odluke, jer se upravo na ovakvu povredu često pozivaju žalbeni navodi okrivljenika.
Dakle, često okrivljenici u svojim žalbama ističu da nisu uredno ili nikako pozvani na pojedina ročišta u provedenom prekršajnom postupku, odnosno da im nije na propisani način omogućeno da iznesu svoju obranu ili da budu nazočni izvođenju pojedinih dokaza (uglavnom personalnih dokaza – ispitivanje svjedoka).
Međutim, u praksi egzistiraju i situacije kada su okrivljenici uredno pozvani na pojedino ročište u postupku, no okrivljenici se takvim pozivima ne odazovu, ali i unatoč tome pozivaju se na okolnosti kojima upiru na povredu prava na obranu. Jedna od takvih okolnosti je i da su prethodno dostavili sudu zamolbu za odgodu ročišta zbog određenog razloga, primjerice nemogućnosti branitelja okrivljenika da prisustvuje tom ročištu jer već od ranije u tom terminu ima zakazano ročište u nekom drugom sudskom predmetu.
Stoga, u nastavku nalazimo shodnim izložiti u bitnome jednu noviju odluku Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH) koja se odnosi upravo na prethodno opisani primjer razloga za odgodu ročišta.
Dakle, pravomoćnom prvostupanjskom presudom okrivljenik je proglašen krivim zbog prometnog prekršaja te mu je izrečena novčana kazna i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom.
Državni odvjetnik je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona na štetu okrivljenika iz članka 195. stavka 2. u vezi članka 85. stavka 2. PZ-a s prijedlogom da se zahtjev utvrdi osnovanim zbog počinjene povrede zakona.
Vrhovni sud RH u svojoj presudi broj: Kzz 41/2021-3 od 1. rujna 2022. ocjenjuje osnovanim zahtjev za zaštitu zakonitosti, ističući, prije svega, kako je u pravu državni odvjetnik da je prvostupanjski sud u postupku povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo i moglo utjecati na presudu.
Nadalje, u obrazloženju svoje odluke naglašava da niti u žurnom postupku (provedenom temeljem obaveznog prekršajnog naloga) nisu isključena prava obrane propisana u članku 85. stavku 2. PZ-a, te da je okrivljenik u prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga predložio svoje saslušanje te saslušanje svjedoka kao i suočenje s ovlaštenom službenom osobom, a čime je „jasno izrazio svoju volju da sudjeluje u dokaznom postupku, iznese obranu i konfrontira se sa svjedokom optužbe kao i namjeru izvođenja dokaza za koje smatra da mu idu u korist“.
U nastavku VSRH izlaže postupanje okrivljenika i prvostupanjskog suda u konkretnom predmetu, navodeći da je po primitku poziva za ročište okrivljenik podneskom zatražio odgodu zbog spriječenosti njegove braniteljice, a što je i potkrijepljeno ranije preuzetom obvezom u parničnom predmetu za koju braniteljica nije u mogućnosti osigurati zamjenu, pri čemu se apostrofira da je zamolba okrivljenika za odgodu podnesena samo u jednom navratu „i to iz razloga koji ne ukazuju na zlouporabu prava usmjerenu na odugovlačenje postupka“, no da unatoč tome prvostupanjski sud ocjenjuje zamolbu okrivljenika neutemeljenom i provodi dokazni postupak bez nazočnosti okrivljenika i njegove braniteljice, te na temelju iskaza saslušanog svjedoka donosi osuđujuću presudu protiv okrivljenika.
U tom smislu VSRH u bitnome ponavlja da u žurnom postupku treba osigurati minimalna prava obrane u mjeri koja ne dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini, pri tome se referirajući i na odredbu članka 222. stavak 3. PZ-a koja se odnosi upravo na žurni postupak, a kojom je propisano da je sud, osim okrivljenika, dužan pozvati svjedoke, vještake i ostale radi ispitivanja te kada na temelju tih dokaza i drugih dokaza u spisu ocijeni da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno, donosi odluku o prekršaju.
Stoga, cijeni da je provođenjem dokaznog postupka bez nazočnosti okrivljenika (i njegove braniteljice) uskraćena okrivljeniku „mogućnost obrane, predlaganja dokaza, te konfrontacije sa svjedokom optužbe čiji iskaz je, pritom odlučujući za donošenje osuđujuće presude s obzirom da zapisnik... o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu... okrivljenik nije potpisao“.
Konačno, VSRH zaključuje da u takvoj situaciji, „kada je osuđujuća presuda donesena tek na jednom ročištu bez nazočnosti okrivljenika i njegove braniteljice, a imajući u vidu i da je, temeljem čl. 244. st. 1. PZ-a, žalba okrivljenika protiv prvostupanjske presude odbačena kao nedopuštena, proizlazi da okrivljenik niti u jednoj fazi postupka nije bio u prilici očitovati se o dokazima optužbe, predlagati dokaze te iznositi argumente za koje smatra da mu idu u korist što je, u cjelini gledano dovelo do povrede njegovih prava obrane, kao bitne sastavnice poštenog suđenja“.
Slijedom navedenog, VSRH utvrđuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom povrijeđen zakon u odredbi članka 195. stavka 2. u vezi članka 85. stavka 2. PZ-a na štetu okrivljenika pa se pobijana pravomoćna presuda ukida i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Dakle, iz prethodne presude VSRH-a proizlazi da nema mjesta bezuvjetno cijeniti neutemeljenom zamolbu okrivljenika za odgodu ročišta zbog spriječenosti njegove braniteljice, već, prije svega, treba ocijeniti, a s obzirom na sve okolnosti (primjerice je li zamolba podnesena u jednom ili više navrata), je li zamolba podnesena iz razloga koji ukazuju ili ne ukazuju na zlouporabu prava usmjerenu na odugovlačenje postupka, jer pogrešna ocjena, odnosno neosnovano neprihvaćanje zamolbe okrivljenika za odgodu ročišta, kako vidimo, može u konačnici dovesti do povrede okrivljenikovih prava obrane, pa tako i do povrede zakona na štetu okrivljenika iz članka 195. stavka 2. u vezi članka 85. stavka 2. PZ-a.
Dakako, smatramo i da je neke druge razloge (primjerice bolest okrivljenika ili branitelja) na koje se eventualno poziva zamolba okrivljenika za odgodu ročišta potrebno razmatrati u kontekstu prethodno navedenog.
Na kraju ovog dijela valja istaknuti da je, inače, sukladno članku 89. stavku 1. PZ-a, sud dužan postupak provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje svih nepotrebnih radnji i troškova te onemogućiti svaku zlouporabu prava što pripadaju strankama i sudionicima u postupku (načelo ekonomičnosti postupka).
S tim u vezi, pozabavit ćemo se i situacijom kada je od strane obrane u više navrata zatražena odgoda ročišta, te ćemo za potrebe toga izložiti jednu odluku Ustavnog suda RH, koja se odnosi upravo na takvu situaciju.
Naime, Odlukom Ustavnog suda RH broj: U-III-2461/2021 od 9. veljače 2022. odbijena je ustavna tužba koja je podnesena u povodu presude općinskog suda, a kojom je podnositeljica proglašena krivom za počinjenje prometnog prekršaja.
U ustavnoj tužbi podnositeljica prigovara da su joj osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), navodeći u bitnome da je u prekršajnom postupku došlo do povrede načela kontradiktornosti postupka jer je sud održao raspravu na kojoj je ispitao svjedoka, a iako je ona dostavila dokaz o objektivnoj nemogućnosti pristupa na ročišta, sud joj nije omogućio iznošenje obrane i ispitivanje svjedoka.
Uz ostalo, Ustavni sud utvrđuje da je točno da podnositeljica nije bila prisutna na ročištu na kojemu je ispitan svjedok, no da je iz sadržaja prekršajnog spisa razvidno da podnositeljica nije pristupila na nijedno zakazano ročište, iako joj je poziv svaki put uredno uručen, s tim da su podnositeljica i njezin branitelj bili uredno pozvani na tri ročišta, koja je sud na njihovu zamolbu odgodio, iako je u pozivima bilo navedeno da se ročište može održati i u njihovoj odsutnosti. Posebno se ističe da je podnositeljica imala mogućnost podnošenja pisane obrane, a također i obrane uz drugog branitelja, ako je pogoršano zdravstveno stanje njezinog branitelja to zahtijevalo.
Nastavno se pojašnjava da „zahtjevi načela pravičnog postupka (pa i žurno provedenog), premda ne postavljaju nikakva pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, pred prekršajne sudove postavljaju obvezu da u cilju osiguranja pravičnog suđenja o optužbi za terećeno djelo omoguće stranci očitovanje o (provedenim) dokazima, osobito o onima kojima potkrjepljuje svoje navode i o kojima ovisi odluka o njezinoj krivnji. Međutim, Ustavni sud ističe kako je u skladu s mjerodavnim člancima Prekršajnog zakona vođenje žurnog postupka u konkretnom slučaju podrazumijevalo da se prekršajni postupak vodi učinkovito bez nepotrebnog odugovlačenja“.
K tome, Ustavni sud dodaje da u okolnostima u kojima je sud više puta odgodio prethodno zakazana ročišta zbog nedolaska podnositeljice, još jedan prijedlog odgode ročišta od strane podnositeljice i njezinog branitelja ne ukazuje se opravdanim, pa da je stoga zaključak suda da će održati ročište u odsutnosti podnositeljice u ovom slučaju prihvatljiv. Budući da je podnositeljica bila upozorena o obveznom pristupu na određena ročišta, kao i da će se ista održati u njezinoj odsutnosti, mogla je predvidjeti posljedice ako ne pristupi na ročišta za koja je uredno primila pozive.
Konačno, Ustavni sud zaključuje da u takvim okolnostima „podnositeljici nije povrijeđeno pravo da sudjeluje u prekršajnom postupku ni pravo da iznese svoju obranu, jer je za neiznošenje usmene obrane više puta imala priliku i nije ju iskoristila upravo vlastitim postupanjem (usp. s predmetima Hennings protiv Njemačke, br. 12129/86, § 26., presuda od 16. prosinca 1992.; Muscat protiv Malte, br. 24197/10, §§ 53. i 54., presuda od 17. srpnja 2012.; i Karakutsya protiv Ukrajine, br. 18986/06, § 60., presuda od 16. veljače 2017.)“.
Željko Kudrić, dipl.iur.
