Podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (u nastavku: Europski sud) u kojem prigovara da je izricanje novčane kazne zbog uvrede suda, koju on smatra nepravednom, povrijedilo njegovu slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija).
Naime, podnositelj zahtjeva, po struci pravnik, sudjelovao je u parničnom postupku kao stranka te se sam zastupao. U žalbi protiv presude koja nije išla njemu u prilog uvrijedio je sud i sutkinju koja je donijela presudu, dovodeći u pitanje njezinu profesionalnost. Zbog takvog postupka uredujuća sutkinja kaznila ga je novčanom kaznom u iznosu od 500,00 kuna zbog vrijeđanja suda. Žalbeni sud potvrdio je odluku o izricanju novčane kazne navodeći da je navodima iznesenima u žalbi podnositelj zahtjeva iskazao nepoštivanje suda, što nedvojbeno predstavlja neprimjeren način komuniciranja stranaka sa sudom, te prelazi granicu zahtjeva civiliziranog i korektnog odnosa prema sudu kao instituciji društva.
Europski sud ocijenio je da izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva za vrijeđanje suda u ovome predmetu predstavlja miješanje u njegovu slobodu izražavanja, zajamčenu člankom 10. stavkom 1. Konvencije. Međutim, istaknuo je da ovaj članak ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti". Osobito, sloboda izražavanja stranaka u sudnici nije neograničena, i određeni interesi, kao što je autoritet sudbene vlasti, dovoljno su važni da opravdavaju ograničenja ove slobode.
Europski sud u tom pogledu nalazi da je u ovome predmetu miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo propisano zakonom, i to člankom 110. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku te da se njime težilo ostvariti legitiman cilj održavanja autoriteta sudbene vlasti u smislu članka 10. stavka 2. Konvencije.
Stoga je Europski sud razmatrao je li to miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu", to jest, je li postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudbene vlasti i, s druge strane, zaštite slobode izražavanja podnositelja zahtjeva.
Europski sud podsjeća da rad sudova, koji su jamci pravde i koji imaju temeljnu ulogu u državi vladavine prava, treba uživati povjerenje javnosti zbog čega ga treba štititi od neutemeljenih napada. Međutim, sudovi, kao i sve ostale javne institucije, nisu imuni na kritiku i kontrolu, no ta kritika nikada ne smije prijeći određene granice, a osobito treba jasno razlikovati kritiku i uvredu. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud ili članove suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu članka 10. Konvencije.
U ovom predmetu Europski sud složio se s ocjenom domaćih sudova da su sporne izjave izrečene na omalovažavajući i drzak način, te da nisu bile samo kritika prvostupanjske presude i načina na koji je uredujuća sutkinja vodila postupak, nego su podrazumijevale i da je ona neznalica i nesposobna, a da je pritom podnositelj zahtjeva mogao uložiti prigovor koji sadrži bit njegove kritike bez upotrebe spornog izričaja.
U svjetlu naprijed navedenog, Europski sud smatra da su razlozi koje su dali domaći sudovi u potporu svojih oduka "mjerodavni i dostatni" i da novčana kazna izrečena podnositelju zahtjeva nije nerazmjerna legitimnom cilju koji se teži ostvariti, a to je održavanje autoriteta sudbene vlasti. Stoga je miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo nužno u demokratskom društvu te nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.
Presuda Europskog suda za ljudska prava od 31. svibnja 2011. br. 3699/08 u predmetu Ž. protiv Hrvatske
Morana Briški, dipl. iur.