Nastaje li radniku šteta zbog neizdavanja potvrde bivšeg poslodavca o prestanku radnog odnosa?

Radni odnos zasniva se sklapanjem ugovora o radu, a prestaje na jedan od načina propisanih člankom 104. Zakona o radu (NN 149/09):

1) smrću radnika,

2) istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme,

3) kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore,

4) sporazumom radnika i poslodavca,

5) dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad,

6) otkazom,

7) odlukom nadležnog suda.

Svaki od sedam navedenih temelja prestanka ugovora o radu ima svoje specifičnosti i uključuje određeni opseg prava i obveza iz radnog odnosa u svezi s njim.

Opće je poznato da ako radniku radni odnos prestaje otkazom, da mu poslodavac, ako ugovor otkazuje on, mora uručiti odluku o otkazu, odnosno, ako ugovor otkazuje radnik, on mora poslodavcu uručiti pisani otkaz ugovora o radu (članak 112. Zakona o radu).

Nadalje, ako se radni odnos okončava sporazumno, radnik i poslodavac moraju sklopiti pisani sporazum o prestanku ugovora o radu u kojem će suglasno utvrditi sve detalje vezane uz prestanak radnog odnosa i međusobna prava i obveze (članak 105. Zakona o radu).

Ako radni odnos prestane odlukom nadležnog suda, upravo će ta odluka predstavljati ispravu koja dokazuje da je radniku radni odnos nekog određenog dana prestao.

Izostavljajući u ovoj analizi temelja prestanka ugovora o radu smrt radnika i dostavu pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, jer se radi o dva specifična temelja prestanka ugovora o radu prvenstveno zbog činjenice da u tim slučajevima radnik više nikad neće biti u radnom odnosu, pažnju ćemo posvetiti ostalim temeljima prestanka ugovora o radu kod kojih pitanje iz naslova ovog rada može biti opravdano postavljeno.

Naime, u slučaju prestanka radnog odnosa istekom ugovora na određeno vrijeme, te zbog navršenja 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, ne znači nužno da radnik nakon toga više nikad neće raditi. Naprotiv, čak i ako mu radni odnos kod jednog poslodavca prestane zbog visoke životne dobi, to ne znači da radnika neki drugi poslodavac neće biti voljan zaposliti i u poznoj radnoj dobi.

Isti je slučaj ako radniku radni odnos istekne, jer je bio sklopljen na određeno vrijeme. U oba slučaja, radnik će s bivšim poslodavcem razriješiti sve formalnosti vezane uz prestanak radnog odnosa. Vezano uz buduće zapošljavanje postavlja se pitanje – treba li u ova dva slučaja (iako se to pitanje može postaviti i u slučaju prestanka ugovora o radu otkazom, budući da se iz odluke o otkazu ne vidi datum prestanka radnog odnosa), u kojima prestanak radnog odnosa proizlazi iz ugovora o radu (istek vremena na koji je sklopljen), odnosno iz godina života i mirovinskog staža, poslodavac radniku nužno dati potvrdu o prestanku radnog odnosa?

Zakon o radu nigdje ne propisuje nešto što bi poslodavca izričito obvezivalo na izdavanje takve potvrde. Moguće je i uputno takvu (deklaratornu) potvrdu izdati, međutim niti jednom odredbom Zakon o radu poslodavca na to ne obvezuje. Postavlja se pitanje nužnosti dobivanja jedne takve potvrde radi ostvarivanja budućih prava, što može biti otežano ili onemogućeno ako potvrde nema.

Moglo bi se zaključiti da neizdavanje potvrde o prestanku radnog odnosa samo po sebi radniku ne pričinjava štetu, ali do štete može doći ako zbog neizdavanja potvrde o prestanku radnog odnosa radnik nije u mogućnosti ostvariti neka buduća prava.

Recentni primjer iz sudske prakse upravo potvrđuje takvo razmišljanje. Naime, nedavno je Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci, br. U-III/2147/2006 od 12. siječnja 2011. izrazio svoje stajalište o pitanju – nastaje li radniku šteta zbog neizdavanja potvrde bivšeg poslodavca o prestanku radnog odnosa? U Odluci je, u ključnom dijelu obrazloženja, navedeno:

“Unatoč tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno podnositeljevo pravo na dobivanje deklaratornog akta kojim bi se utvrdilo da je podnositelj ustavne tužbe razriješen dužnosti javnog pravobranitelja na određeni dan. Neizdavanjem takvog akta, nadležno tijelo je podnositelja stavilo u nepovoljnu situaciju, otežavajući mu reguliranje prava koja su proizašla iz dotadašnjeg radnog odnosa, ali u određenoj mjeri i zasnivanje novog radnog odnosa.

Tome je doprinio i propust nadležnog državnog pravobranitelja Republike Hrvatske da ispuni svoju zakonsku obvezu i u skladu s člankom 36. stavkom 1. ZDP-a pisano izvijesti podnositelja, kao kandidata u postupku imenovanja državnih pravobranitelja, o izboru novog državnog pravobranitelja.

Činjenica što nadležno državno tijelo nije izdalo deklaratorni akt u kojem bi utvrdilo da je podnositelj razriješen dužnosti javnog pravobranitelja s određenim danom, te neizdavanje potvrde (uvjerenja) o prestanku radnog odnosa podnositelja nedvojbeno predstavljaju okolnosti koje su mogle otežati dokazivanje radnopravnog statusa podnositelja.

Međutim, polazeći od pretpostavke da neizdavanje deklaratornog akta odnosno potvrde o prestanku radnog odnosa predstavlja okolnost koja bi nužno dovela do odbacivanja njegovog zahtjeva za upis u imenik odvjetnika pri HOK-u, podnositelj je propustio podnijeti zahtjev za upis. Taj je podnositeljev propust u konkretnom slučaju od velikog značaja s obzirom na činjenicu da bi samo u slučaju podnošenja zahtjeva bilo moguće ispitati je li i u kojoj mjeri propust države koji se ogleda u neizdavanju deklaratornog akta kojim bi se utvrdilo da je podnositelj razriješen dužnosti javnog pravobranitelja s određenim danom, odnosno neizdavanju potvrde (uvjerenja) o prestanku radnog odnosa podnositelja (u situaciji u kojoj je podnositelj odjavljen s HZZO-a i HZMO-a s danom 18. rujna 1997.) otežao dokazivanje radnopravnog statusa podnositelja te u konačnici utjecao na njegov pristup odvjetničkoj profesiji. U situaciji u kojoj takav zahtjev nikada nije podnesen, neizdavanje potvrde o prestanku radnog odnosa podnositelja nije moguće smatrati činjenicom koja je podnositelju učinila nedostupnim upis u imenik odvjetnika pri HOK-u.

Slijedom iznijetog, valja zaključiti da nije dokazana pravnorelevantna uzročna veza između činjenice da je podnositelj - propustom države - objektivno onemogućen da dokazuje ispunjavanje uvjeta za upis u imenik odvjetnika propisanog člankom 48. točkom 9. ZO-a i štete na ime izmakle zarade koju bi ostvario da tog propusta države nije bilo.