Svatko je ovlašten za slučaj svoje smrti oporukom odrediti sebi nasljednika, a i pravo svojeg nasljednika ograničiti i opteretiti, na način i u granicama uređenim odredbama Zakona o nasljeđivanju. Također, oporučitelj može oporukom odrediti jednu ili više osoba za izvršitelje oporuke. Dakle, to može samo oporučitelj, a ne i sud ili javni bilježnik.
Zakonske odredbe o izvršitelju oporuke sadržane su u člancima 60. do 63. Zakona o nasljeđivanju. Izvršitelj oporuke može biti svaka poslovno sposobna osoba kao i pravna osoba. Nema zapreke da izvršitelj bude i nasljednik.
Osoba određena za izvršitelja oporuke nije dužna primiti se te dužnosti. U članku 60. stavku 4. i 5. utvrđene su pretpostavke pod kojima se smatra da je osoba određena za izvršitelja oporuke prihvatila tu dužnost odnosno da tu dužnost nije prihvatila. Ako je ostavitelj postavio izvršitelja oporuke, sud odnosno javni bilježnik to će mu priopćiti i pozvati ga da se u određenom roku očituje prima li se te dužnosti. Također, obavijestit će ga o pokretanju ostavinskog postupka pozivom na ročište za ostavinsku raspravu (članak 213. i 217. stavak 5. Zakona o nasljeđivanju).
Što se tiče samih dužnosti izvršitelja oporuke, ako oporučitelj nije što drugo odredio, njegova je dužnost da u ime i za račun nasljednika vodi brigu i poduzima što je potrebno za očuvanje ostavine, da njome upravlja, da u ime i za račun nasljednika poduzima što je potrebno za isplatu dugova i zapisa, vodeći u svakom pogledu brigu da oporuka bude izvršena onako kako je to oporučitelj htio. Sud će izvršitelju oporuke na njegov zahtjev bez odgađanja izdati potvrdu o njegovu svojstvu i ovlastima s uputom svakome da se izvršiteljeva očitovanja uzimaju kao da su ostaviteljeva. Tko u dobroj vjeri postupi prema očitovanju osobe koja se sudskom potvrdom iskazala kao izvršitelj oporuke, ne odgovara za štetu koja bi iz toga proizašla za nasljednike.
Oporučitelj može odrediti više izvršitelja oporuke i tada oni zajedno obavljaju povjerene im dužnosti, osim ako je oporučitelj drukčije odredio. Ako se izvršitelji oporuke ne mogu suglasiti o obavljanju svoje dužnosti, sud odnosno javni bilježnik po službenoj će dužnosti ili na zahtjev kojega od njih ili nasljednika, odrediti radnje koje treba poduzeti i ovlastiti nekog od izvršitelja oporuke da ih poduzme.
Ako rad izvršitelja oporuke nije u skladu s oporučiteljevom voljom ili sa zakonom, sud ga može opozvati na prijedlog stranke (prema članku 179. Zakona o nasljeđivanju stranke su nasljednici, zapisovnici, druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine) ili po službenoj dužnosti. U rješenju o opozivu sud će ga obvezati da u roku od 24 sata preda potvrdu o svom svojstvu i ovlastima. Protiv rješenja o opozivu izvršitelja oporuke nije dopuštena žalba.
Opozvani izvršitelj oporuke dužan je bez odgode vratiti sudu potvrdu o svom svojstvu i ovlastima, u protivnom odgovara za svu štetu koja bi odatle proizašla. Opozvani izvršitelj oporuke također odgovara za svu štetu koja bi proizašla iz radnje koju bi on nakon opoziva izvršavao kao izvršitelj oporuke.
Izvršitelj oporuke dužan je položiti sudu račun o svom radu, te odgovara za štetu koju je skrivio. Ima pravo na naknadu troškova i na primjerenu nagradu za svoj trud. Nagradu mu određuje sud odnosno javni bilježnik posebnim rješenjem na teret ostavine, ali ne umanjujući time vrijednost nužnog dijela.
U vezi s izvršiteljem oporuke postavilo se pitanje njegovih ovlasti u slučaju ako umrli nije ostavio ostavinu ili je ostavio samo pokretnine. Naime, ako umrli nije ostavo ostavinu, ostavinski sud odnosno javni bilježnik rješenjem će odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava jednako kao i u slučaju ako je ostavitelj ostavio samo pokretnine i s njima izjednačena prava, a niti jedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zahtijeva da se provede ostavinski postupak. Dakle, može li izvršitelj oporuke zahtijevati da se raspravi ostavina koja se sastoji samo od pokretnina, ako to ne zahtijeva nitko od nasljednika?
Prema nekim mišljenjima odgovor je potvrdan (J. Crnić, A. M. Končić, „Prava i dužnosti izvršitelja oporuke“, Informator br. 5543). Naime, izvršitelj oporuke, ako je tu dužnost prihvatio, ovlašten je i dužan zahtijevati da se raspravi ostavina koja se sastoji samo od pokretnina i njima izjednačenih prava, odnosno svoju dužnost dužan je izvršiti i u slučaju kad se ostavinski postupak ne bi provodio prema članku 215. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju.
U sudskoj praksi institut sudskog izvršitelja ne pojavljuje se često, no ipak može doći do nekih dvojbenih situacija:
- „Odredbom čl. 102. st. 1. ZN propisano je da ukoliko oporučitelj nije što drugo odredio, dužnost je izvršitelja oporuke starati se o čuvanju i upravljanju ostavinom, starati se o isplati dugova i zapisa i uopće starati se da oporuka bude izvršena kako je to oporučitelj htio. Navedenom odredbom određene su neke od dužnosti izvršitelja oporuke koji se treba starati da oporuka bude izvršena sukladno volji oporučitelja, no izvršitelj oporuke temeljem navedene zakonske odredbe nije ovlašten u ime nasljednika podnositi tužbe sudu. Stoga je ovaj sud suglasan s ocjenom nižestupanjskih sudova da tužitelj kao izvršitelj oporuke sada pokojne Z. D. nije ovlašten u ime nasljednika podnositi tužbu sudu te da je iz tog razloga njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Tužitelj je u ovom predmetu tužbu podnio u svoje ime zahtijevajući da tuženik njemu, a ne oporučnim nasljednicima, vrati sporni iznos pa se suprotni revizijski navodi da su ga na podnošenje tužbe ovlastili oporučni nasljednici ne mogu prihvatiti.“ – Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 244/2003-2 od 6. travnja 2005.
- „Međutim, po mišljenju ovoga suda predlagatelj, kao ostaviteljev vjerovnik, samo je sudionik u ostavinskom postupku, ali ne i stranka u ostavinskom postupku, premda je u njemu aktivno sudjelovao i to u povodu pravomoćno utvrđene novčane tražbine predlagatelja u odnosu prema ostavitelju. Naime, ostaviteljev vjerovnik (čl. 139. i 140. ZN), isto kao i izvršitelj oporuke (čl. 60. i dr. ZN), te skrbnik ostavine (čl. 128. ZN) i privremeni skrbnik ostavine (čl. 199. i 200. ZN), nemaju položaj stranke u ostavinskom postupku, budući da isti ne ostvaruju nikakvo pravo na ostavinu kao takvu jer ga niti nemaju, nego ostvaruju svoja prava i zahtjeve prema nasljednicima kao cjelini, koji su nastali u povodu pokretanja i vođenja ostavinskog postupka te sudjelovanja ovih osoba u nekim radnjama obavljenim u tijeku ostavinskog postupka. Stoga, ovakvi sudionici u postupku su osobe različite od suda i stranaka, a koje u postupku ostvaruju neki svoj pravni interes sa zahtjevom da sud u njihovu korist, u povodu njihovog sudjelovanja u postupku, donese neku određenu odluku. To bi bile u stvari tzv. treće posredno zainteresirane osobe kojima zbog postojanja nekog određenog interesa pripada pravo žalbe protiv onih odluka koje se na njih odnose.“ – Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Gžzp 317/2008-2 od 15. rujna 2009.
Ljiljana Drakulić, mag. iur.