Obnova postupka izvanredni je pravni lijek reguliran odredbama članaka 123.-127. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP). Za obnovu su propisani relativni i apsolutni zastarni rok (članak 123. stavak 1. i 3. ZUP-a), pri čemu stranku kao inicijatora obnove veže i relativni i apsolutni rok, dok je javnopravno tijelo koje obnovu pokreće po službenoj dužnosti vezano samo trogodišnjim apsolutnim rokom. Rokovi za obnovu primjenjuju se u odnosu na razloge iz članka 123. stavka 1. ZUP-a, a vremenskog ograničenja za obnovu nema kod razloga iz stavka 2. navedenoga članka.
Dio uvodnog teksta članka 123. stavak 1. ZUP-a glasi: Obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti (…).
Znači li formulacija „može se“ da javnopravno tijelo slobodno odlučuje hoće li pokrenuti obnovu i u slučajevima kada mu je poznato da postoji neki od propisanih razloga za obnovu?
Ako navedenu odredbu promatramo izolirano, kroz „gramatičke naočale“, odgovor je potvrdan. Međutim, sagledavajući cjelinu uređenja upravnog postupka, te – šire – upravne djelatnosti, slika je drukčija, naročito kada je pokretanje obnove postupka u javnom interesu (kada je obnova u interesu stranke, za očekivati je da će stranka inicirati postupak obnove).
Prije svega, ne nalazimo pravno relevantnu svrhu koja bi mogla biti temelj za interpretaciju prema kojoj odredba članka 123. stavak 1. ZUP-a javnopravnom tijelu daje neograničenu diskrecijsku ovlast odlučivanja o tome hoće li pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti u situaciji kada za to nedvojbeno postoji propisani razlog vezan uz zaštitu javnog interesa. Bez takve svrhe nema ni odlučivanja po slobodnoj ocjeni, uzevši u obzir da je svrha dodjele diskrecijske ovlasti jedan od konstitutivnih elemenata slobodne ocjene.
Pored toga, zaštita javnog interesa, ali i prava stranaka, u srži je Ustavom i zakonima postavljenih funkcija javnopravnih tijela, te njihove uloge u konstrukciji demokratske i pravne države.
Netom spomenuto vrijedi uz ograničenja vezana za legitimna očekivanja osoba koje su već stekle neko pravo pravomoćnim upravnim aktom, kada treba „vagati“ svrhovitost intervencije izvanrednim pravnim lijekom.
Na koji način stranka koja nije ovlaštena predložiti obnovu postupka, a smatra da je obnovu potrebno provesti u javnom interesu, može „prisiliti“ javnopravno tijelo da obnovu pokrene po službenoj dužnosti, pored upućivanja prijedloga državnom odvjetniku da iskoristi svoju ovlast predlaganja obnove postupka iz članka 123. stavak 4. ZUP-a?
Smatramo da na području pokretanja postupka vezanih za izvanredne pravne lijekove po službenoj dužnosti nema mjesta primjeni odredaba članka 42. ZUP-a, kojima je uređena zaštita inicijatora pokretanja „redovitoga“ upravnog postupka po službenoj dužnosti u javnom interesu (kod članka 42. ZUP-a u pravilu je riječ o iniciranju provedbe inspekcijskog nadzora, i sl.).
Nadalje, odredbama Zakona o upravnoj inspekciji u poglavlju o poslovima upravne inspekcije (članak 9.-13.) nije izrijekom normiran nadzor vezan za pokretanje postupka po izvanrednome pravnom lijeku po službenoj dužnosti, iako bi se spomenuta nadzorna ovlast, a time i mogućnost primjene odredaba članka 42. ZUP-a, eventualno mogla utemeljiti na općim odredbama o zadaćama upravne inspekcije iz članka 2. stavak 1. navedenog Zakona.
Međutim, zaštita iz članka 42. ZUP-a, koja se ostvaruje putem prigovora, te nastavno upravnog spora, dolazi u obzir, primjerice, kada se predstavkom traži:
- aktiviranje nadzornih ovlasti Vlade Republike Hrvatske u odnosu na upravna tijela propisanih odredbama članka 10. i članka 65. točka 3. i 4. Zakona o sustavu državne uprave, vezano uz članak 1. stavak 3. Zakona o Vladi Republike Hrvatske;
- pokretanje stegovnog postupka protiv službene osobe koja nije pokrenula obnovu postupka po službenoj dužnosti.
Neizravno i komplicirano, ali ipak moguće.
dr. sc. Alen Rajko