Infrastruktura kao temelj napretka

Prema definiciji¹, infrastrukturu čini skup djelatnosti s pripadajućim građevnim objektima i opremom, koji omogućuje nesmetan opći poslovni razvoj te djelatnosti od općega društvenog interesa. Infrastruktura se dijeli na gospodarsku i negospodarsku (društvenu). Gospodarska infrastruktura obuhvaća promet, energetiku, sustav telekomunikacija i komunalnih djelatnosti, te sve djelatnosti koje su izravno vezane uz poslovne procese. Negospodarska infrastruktura obuhvaća djelatnosti koje na posredan način pridonose razvoju poslovnih aktivnosti, a bez kojih bi proces reprodukcije bio nemoguć, te one koje izravno utječu na kakvoću individualnog i društvenog života (školstvo, zdravstvo, znanost, kultura, socijalna zaštita, državna uprava). Pravni i politički sustav također su jedna vrsta institucionalne infrastrukture.

Infrastruktura je, najkraće rečeno, sve ono što je osnova ili temelj. Nema nesmetanog prometa bez cesta, kolnika, mostova, tunela ili vijadukata, kao što nema učinkovite proizvodnje, skladištenja i distribucije energije bez energetskih izvora (plin, vjetar, sunčevo zračenje, voda, itd.). O gospodarskoj infrastrukturi stalno se priča, međutim, zanemaruje se značaj negospodarske ili društvene infrastrukture. S tendencijom prema povećanju udjela starijih osoba u stanovništvu i dalje imamo manjak predškolskih ustanova, nedostatno se ulaže u izgradnju novih i poboljšanje postojećih infrastrukturnih objekata te ostvarenje projekata od općeg društvenog interesa. Privatne investicije su u zamahu, cijene na tržištu nekretnina po stambenom kvadratu proteklih godina skočile su u nebesa. Iako je automobila u prometu sve više - dva automobila po jednom kućanstvu danas je više pravilo nego iznimka - navedene društvene promjene nisu popraćene adekvatnim strategijama prostornog i urbanističkog planiranja.

Problem je puno dublji i složeniji. Odluke o pitanjima infrastrukture koje se donose dugoročne su naravi jer njihove posljedice mogu osjetiti tek buduće generacije. Da bi se uopće mogao razvijati kvalitetan stručni kadar, koji će se prilagođavati na postojeće prilike te stalno inovirati u području prostornog planiranja, potrebno je mladima pružiti priliku. S druge strane, zbog ekspanzije interneta i pojave raznih mogućnosti zarađivanja za život mlade ljude sve manje privlače „tradicionalna“ i društveno odgovorna zanimanja. Unatoč tome, nepobitna je činjenica da društvenu infrastrukturu čine ljudi. Nema dobrog školstva bez učitelja i nastavnika, zdravstva bez medicinskih sestara i tehničara, državne uprave bez državnih službenika i namještenika. I ono najvažnije, nema zdravog društva bez prioritiziranja naših najmlađih. Kaže se da je kriterij po kojem se može vidjeti stanje ljudskoga društva upravo način na koji se ono odnosi prema djeci. Odnos prema najmlađima odraz je duše društva.

Uzmimo za primjer odgajateljice u predškolskim ustanovama, poznate kao „tete u vrtiću“, koje su se unatoč velikoj odgovornosti i nepoštivanju Državnog pedagoškog standarda od strane osnivača i ravnatelja kada je u pitanju broj djece po skupinama kao i uvjeti rada, sve do sada borile s predrasudom da je njihov posao samo igra, a vrtić čuvalište. Neovisno o tome što je rani i predškolski odgoj i obrazovanje već odavno zamijenio primarno obrazovanje kada govorimo o prvoj stepenici u odgojno-obrazovnom radu. U suvremeno doba u najvećem broju slučajeva oba roditelja rade, a uloga očeva u odgoju djece te benefiti koje njihova uključenost i aktivni angažman ima na razvoj i samopouzdanje djeteta središnja su tema raznih istraživanja. Moglo bi se reći da na generacijskoj razini, osim preispitivanja uloge tate, polako redefiniramo i pojam uspjeha – riječ je o subjektivnoj kategoriji koja se mjeri ispunjenošću i svrhom, a ne samo plaćom ili titulom koja vrijedi za sve.

Povećanje broja objekata za obavljanje odgojno-obrazovne djelatnosti te prepoznavanje važnosti ljudi koji tu djelatnost dobro obavljaju trebalo bi biti prioritet svake lokalne zajednice koja želi privući mlade obitelji. Jer je to temelj - infrastruktura - za neometano funkcioniranje poslovnih procesa u raznim drugim tvrtkama, organizacijama i industrijama. Bez njih nitko od nas ne može kvalitetno obavljati svoj posao i društvo ne može normalno funkcionirati - sjetimo se samo pandemijskog zatvaranja. Uspješnost svakog poslovnog procesa ovisi ponajprije o međuljudskim odnosima. Može li društvena zajednica uopće funkcionirati bez ulaganja u ljude? Iz postojećeg stanja u Lijepoj našoj jasno se vidi kako to izgleda kada oni na vrhu institucionalne piramide brinu samo o sebi i svojima. Puno se govori i obećava, najviše pred izbore, ali demografska kretanja ne lažu.