Dakle, proizlazi kako je zakonodavac prilikom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZID ZPP/13) propustio postupiti sukladno uvodno iznesenom te je time ostavio neuređen veći broj pravnih situacija koje se mogu pojaviti u tijeku parničnog postupka. Stoga ćemo ovim tekstom pokušati obrazložiti neke od naznačenih situacija te ujedno istaknuti, prema našem mišljenju, ispravan način njihovog rješavanja.
Pravne posljedice nepristupanja stranaka ročištu za glavnu raspravu
Prilikom vođenja parničnih postupaka pred općinskim sudovima pojavilo se zanimljivo pitanje primjene procesnih odredbi Zakona o parničnom postupku nakon stupanja na snagu ZID ZPP/13, a u odnosu na pravne posljedice neprisutnosti stranaka na ročištu za glavnu raspravu.
Navedenu pravnu materiju regulirale su odredbe članka 216. i 295. Zakona o parničnom postupku, koje su uređivale institut mirovanja postupka i tijek glavne rasprave. Odredbom članka 65. ZID ZPP/13, 1. travnja 2013., izmijenjena je odredba članka 295. ZPP-a za koju odredbom članka 102. stavak 2. ZID ZPP/13 nije propisana iznimka u pogledu retroaktivnosti primjene.
Naime, odredbom članka 102. stavak 2. ZID ZPP/13 isključena je primjena odredbe članka 65. ZID ZPP/13 za postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZID ZPP/13. Sukladno odredbi članka 102. stavak 1. ZID ZPP/13, u predmetnim parničnim postupcima i nadalje će se primjenjivati ranija odredba članka 295. ZPP-a. Navedenom odredbom propisano je sljedeće: „Ako s prvog ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj ili ako na to ročište ne dođe tuženik, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, te kad s kojeg kasnijeg ročišta izostane tužitelj ili tuženik, rasprava se može održati“.
Zakonodavac njome uređuje situaciju nedolaska tužitelja na prvo ročište za glavnu raspravu ili eventualnog nedolaska jedne od stranaka na neko kasnije ročište, međutim, pravnu situaciju nedolaska obje stranke ili njihovo odbijanje upuštanja u raspravljanje ili eventualno napuštanje sudnice, ZPP je prije ove Novele rješavao primjenom odredbe članka 216. o mirovanju postupka. Kada ovakvo normativno uređenje stavimo u korelaciju sa činjenicom da je odredbom članka 36. ZID ZPP/13 ukinuta odredba članka 216. ZPP-a o mirovanju postupka te činjenicom da se odredba članka 36. ZID ZPP/13 primjenjuje na sve parnične postupke, neovisno o trenutku njihova započinjanja, nameće se konkretno pitanje o kojem sudska praksa još nije imala prilike zauzeti stav.
Dakle, na koji bi način trebao postupiti prvostupanjski sud u parničnim postupcima pokrenutim prije stupanja na snagu ZID ZPP/13 u slučaju tužiteljeva nedolaska na ročište za glavnu raspravu, ako na nju pristupi tuženik koji odbije upustiti se u raspravljanje, ili u slučaju neopravdanog izostanka obje stranke?
Pojedini prvostupanjski sudovi pravilno su uočili postojanje ove pravne praznine koja se pojavila u primjeni ranije odredbe članka 295. ZPP-a, a odnosi se na redoviti parnični postupak započet prije stupanja na snagu ZID ZPP/13, te stoga nastavljaju raspravljanje u situaciji uredno pozvanog, a nenazočnog tužitelja, dok su drugi sudovi donosili rješenje o presumiranom povlačenju tužbe. Ovo drugo rješenje smatramo nepravilnim, budući da za takvo postupanje ne postoji uporište u pozitivnoj pravnoj normi. Naime, tumačenjem navedenih odredbi na način da se u situaciji nedolaska uredno pozvanog tužitelja na ročište za glavnu raspravu, ako tuženik u tom trenutku odbije raspravljati ili napusti sudnicu, donosi rješenje o presumiranom povlačenju tužbe, tuženiku koji je pristupio na ročište ostavlja se na dispoziciji da svojom jednostranom radnjom odbijanja upuštanja u raspravljanje ili izlaska iz sudnice u cijelosti odluči o pravnoj sudbini tužiteljeve tužbe.
Intencija zakonodavca istaknuta u novoj odredbi članka 295. ZPP-a posve je drukčija od naprijed iznesene. Zakonodavac je samo za situaciju neopravdanog izostanka obje stranke sa ročišta za glavnu raspravu, suglasnog odbijanja upuštanja u raspravljanje ili eventualnog udaljavanja s ročišta obje stranke, propisao kao pravnu posljedicu presumirano povlačenje tužbe.
Zakon o parničnom postupku samo je u odnosu na postupanje u sporovima male vrijednosti odredbom članka 465. izričito odredio da se tužba smatra povučenom ako uredno pozvani tužitelj ne dođe na prvo ročište osim ako se tuženik upusti u raspravljanje, odnosno, ako s kojeg kasnijeg ročišta izostanu obje stranke, a sud nakon odgođenog ročišta zakaže novo na koje, opetovano, ne dođu obje stranke.
Zbog naprijed navedenog te s obzirom na činjenicu postojanja pravne praznine, mišljenja smo da bi u ovoj pravnoj situaciji trebalo primijeniti novu odredbu članka 295. ZPP-a, iako ZID ZPP/13 propisuje njezinu primjenu samo za parnične postupke pokrenute nakon njegova stupanja na snagu. Ovo iz razloga što navedena odredba u cijelosti uređuje moguća postupanja suda u slučaju nedolaska stranaka na ročište za glavnu raspravu i predstavlja dopunu odredbe starog članka 295. ZPP-a koja nakon ukidanja odredbi o mirovanju postupka više ne predstavlja cjelovito zakonodavno rješenje.
Pravne posljedice stupanja na snagu odredbe članka 36. ZID ZPP-a u odnosu na parnične postupke koji su u mirovanju
Kako je već navedeno, stupanjem na snagu ZID ZPP/13, odredbom članka 36. ukinuta je odredba članka 216. ZPP-a koja je uređivala institut mirovanja postupka. Navedena odredba ZID ZPP/13 primjenjuje se, sukladno odredbi članka 102. stavak 2., na sve parnične postupke neovisno o vremenu njihovog započinjanja. Stoga se postavlja opravdano pitanje što se događa na dan stupanja na snagu ZID ZPP/13 s parničnim postupcima koji su u tijeku, a u kojima je, sukladno odredbi bivšeg članka 216. ZPP-a, nastupilo mirovanje postupka? Odredbama ZIP ZPP/13 nije uređena pravna sudbina postupaka u mirovanju, te je time stvorena nova pravna praznina.
Budući da je zakonodavac ovu važnu materiju ostavio izvan normativnog uređenja, mišljenja smo kako bi se svi parnični postupci koji su u mirovanju s danom 1. travnjem 2013., nastavili „ex lege“ i to bez, inače neophodnog, prijedloga stranke za nastavak postupka.
Umjesto zaključka
Iz opisanih praktičnih problema koji su se pojavili u kratkom periodu nakon stupanja na snagu ZID ZPP/13, proizlazi kako je zakonodavac u cilju ubrzanja i koncentracije parničnog postupka, odredbama ZID ZPP/13 previdio uređenje pravnih situacija koje se mogu pojaviti u tijeku postupka, a odnose se na prisutnost stranka na ročištu za glavnu raspravu, dok o tim pitanjima sudska praksa nije zauzela stav zbog kratkog vremena primjene ZID ZPP/13.
Stoga će svaki pojedini sudac morati vlastitim tumačenjem ZID ZPP/13 utvrđivati pravu volju zakonodavca i time, zbog različitih stavova, dodatno doprinositi pravnoj (ne)sigurnosti u parničnom postupku.
Anamaria Štiglić, dipl. iur., viša savjetnica u Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci
Nenad Vrhovac, dipl. iur., savjetnik u Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci