Razmotreno je pitanje kada se izreka rješenja donesenog u upravnom postupku može smatrati potpunom, u smislu standarda određenosti izreke, propisanom člankom 98. stavkom 3. Zakona o općem upravnom postupku.
Prema članku 98. stavcima 3. i 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09., 110/21., u nastavku teksta: ZUP), izreka rješenja sadržava odluku o upravnoj stvari. Izreka mora biti kratka i određena. Kad odluka sadržava rok, uvjet, namet, pridržaj ukidanja ili obvezu sklapanja upravnog ugovora, to treba biti sadržano u izreci. Izreka se može podijeliti u više točaka. Troškovi postupka utvrđuju se u posebnoj točki izreke, kao i to da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. U članku 120. stavku 2. ZUP-a propisano je da se odredbe toga Zakona koje se odnose na oblik i sadržaj prvostupanjskog rješenja na odgovarajući način primjenjuju i na drugostupanjsko rješenje.
Odredba prema kojoj izreka rješenja mora biti kratka i određena, sagledana u cjelini s ostalim odredbama o sadržaju rješenja iz članka 98. ZUP-a, razumijeva da izreka (dispozitiv) ne smije imati viškova ni manjkova. Višak je uvrstiti u izreku sadržaj koji pripada u druge dijelove rješenja, primjerice u njegovo obrazloženje. Manjak postoji ako se iz izreke ne može nedvojbeno utvrditi kako je konkretna upravna stvar riješena.
U nastavku teksta bavimo se manjkavom izrekom, tj. pitanjem njezine (ne)potpunosti.
Kada je riječ o rješenju koje može biti prisilno izvršeno (u pravilu je riječ o oneroznom rješenju, kojim je stranci nametnuta neka obveza, zabrana, kazna i sl.), izreka rješenja treba biti sastavljena na način koji je čini pogodnom za izvršni naslov.
Što se tiče favorabilnog rješenja, u izreci rješenja treba biti navedeno koje pravo, ovlast, status ili druga pogodnost je priznata stranci, uz ostale prateće odluke, koje ovise o sadržaju merodavnog materijalnog propisa. Nije dovoljno navesti „Zahtjev se usvaja“.
Negativno rješenje, kojim se zahtjev stranke odbija, u praksi se nerijetko formulira samo izričajem „Zahtjev se odbija“. Doduše, u uvodu rješenja navodi se ime stranke i oznaka predmeta postupka (članak 98. stavak 2. ZUP-a), pa se utoliko može utvrditi o čijem i o kojem zahtjevu je riječ. Ipak, standardu određenosti izreke, iz članka 98. stavka 3. ZUP-a, više odgovara cjelovita formulacija, primjerice: „Odbija se zahtjev X za priznavanje prava na Y“.
Netom izneseno u pogledu izreke negativnog prvostupanjskog rješenja na odgovarajući je način primjenjivo i u odnosu na drugostupanjsko rješenje kojim je žalba odbijena. Umjesto „Žalba se odbija“, pravilnije i profesionalnije navesti „Odbija se žalba X izjavljena protiv rješenja Y“.
Općenito u postupcima pokrenutima na zahtjev stranke, izreka rješenja treba sadržavati odluku o svim elementima zahtjeva (ako ih je više), osim pri donošenju djelomičnog rješenja (članak 100. stavak 1. ZUP-a).
Ako je izreka presude sastavljena manjkavo na način koji može utjecati na rješavanje stvari, na primjer ako je nejasna pa se iz nje ne može nedvojbeno utvrditi što je odlučeno, to je razlog za poništenje rješenja, u žalbenom stadiju upravnog postupka, odnosno u upravnome sporu.
dr. sc. Alen Rajko
