Ustavni sud RH, 26. rujna 2012. donio je odluku broj U-III-2025/2010 kojom je ustavnu tužbu usvojio. U konkretnom slučaju, rješenjima upravnih tijela odbijen je zahtjev podnositelja ustavne tužbe nadležnoj inspekciji radi ostvarivanje prava prednosti pri zapošljavanju kod HERE uz obrazloženje kako je podnesen izvan zakonskog roka od 15 dana od dana zasnivanja radnog odnosa izabranog kandidata, a koji je propisan člankom 35. stavkom 12. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.
Tijekom ustavnosudskog postupka nesporno je utvrđeno da je u trenutku provođenja natječaja podnositelj imao status nezaposlenog hrvatskog branitelja te je u više navrata od HERE pisano zatražio da ga se obavijesti o rezultatima natječaja, čemu nije udovoljeno. Dakle, podnositelju je objektivno bilo nemoguće utvrditi, unatoč opetovanom traženju, kada počinje teći rok iz članka 35. stavka 12. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Iz navedenog proizlazi da nepravovremeno podnošenje zahtjeva nije uzrokovano neaktivnošću ili propustom podnositelja pa bi bilo neopravdano taj propust staviti njemu na teret.
Unatoč navedenom, nadležna upravna tijela odbila su zahtjev podnositelja (prema stajalištu Upravnog suda zahtjev je trebalo odbaciti), smatrajući da uskrata prava podnositelju da dobije informaciju o rezultatima natječaja nema utjecaja na odlučivanje u konkretnom predmetu. Čak, štoviše, prema stajalištu Upravnog suda: „Zakonska je odredba jasna, a okolnosti oko dana saznanja zasnivanja radnog odnosa s primljenim kandidatom nisu od utjecaja na zakonitost predmetnog rješenja.“
Ustavni sud smatra da su u slučaju podnositelja ustavne tužbe mjerodavni članak 35. stavci 1. i 12. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i članak 13. tada važećeg Zakona o radu.
Ustavni sud utvrđuje da u ovom ustavnosudskom postupku treba odgovoriti na pitanje je li podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Sukladno tome, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, Ustavni sud ispituje eventualno postojanje povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak, razmatran kao jedinstvena cjelina, bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.
Ustavni sud nadalje ističe da postupci pred sudbenim tijelima moraju biti u skladu s načelima vladavine prava, koja se može poistovjetiti i s dobrim radom pravosuđa pa bi prava zajamčena u tom smislu Ustavom i međunarodnim pravnim aktima koji obvezuju Republiku Hrvatsku bila iluzorna i teorijska (umjesto stvarna i učinkovita), kada ne bi postojala obveza sudbene vlasti da obrazlaže svoje odluke. U protivnom, riječ je o arbitrarnoj odluci, koja dovodi u pitanje načela dobrog rada pravosuđa i pravičnost suđenja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Ustavni sud podsjeća da nije njegova zadaća preuzeti ulogu sudova, koji su prvi pozvani interpretirati zakone. Zadaća Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također podsjeća da zakonom ustanovljena prava ne mogu biti iluzorna, odnosno da ovlašteniku mora razumno i objektivno biti moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnom, ostaje se na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi. Stoga su i nadležna tijela, ukoliko se pojave dvojbe u vezi tumačenja određene zakonske odredbe, odnosno međusobnih odnosa odredbi dvaju (ili više) zakona koje uređuju istu materiju, dužna te odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava te mu doista i omogućiti njihovo ostvarivanje.
Primjenjujući navedena pravila na konkretan slučaj, proizlazi da je formalistički pristup nadležnih upravnih tijela i Upravnog suda onemogućio podnositelja u ostvarivanju njegovih prava. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, način na koji su upravna tijela i Upravni sud tumačila mjerodavni materijalni propis Ustavni sud ocjenjuje arbitrarnim i samovoljnim.
Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim odlukama podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, mag. iur.