Pregled novije poredbene sudske i zakonodavne prakse, 3/2022. Pomorsko pravo, pravo osiguranja

Osoba brodara i ograničenje odgovornosti

Engleski žalbeni sud u Londonu nedavno je imao priliku (predmet The Stema Barge II) razmotriti problematiku ograničenja odgovornosti za pomorske tražbine u kontekstu pojmovnog pojašnjenja osobe brodara (ship operator) koja, sukladno Konvenciji o ograničenju odgovornosti za pomorske tražbine iz 1976. godine (uz protokole iz 1996. i 2012. godine, Limitation of Liability Convention, LLMC), ima pravo ograničiti iznos odgovornosti za naknadu štete. Korisno je uvodno za upozoriti kako englesko pravo pa i sama Konvencija ne prepoznaju osobu brodara sukladno hrvatskom zakonodavstvu (a koja obuhvaća i osobu vlasnika broda (zakonska presumpcija), sukladno francuskom modelu), već koriste termin ship operator. Za potrebe razumijevanja značaja ove presude, termini se koriste kao istoznačnice.

Konvencija iz Londona je općeprihvaćeni međunarodnopravni instrument i predstavlja važan doprinos globalnoj harmonizaciji privatnog pomorskog prava. Institut ograničenja odgovornosti odstupa od osnovnih pravila o naknadi ugovorne i izvanugovorne štete te dopušta odgovornim osobama ograničenje konačnog novčanog iznosa koji se isplaćuje na ime naknade štete. U brodarstvu, kao i u ostalim prijevozničkim granama, izloženost visokim novčanim potraživanjima koja slijede ozbiljnije pomorske akcidente može potencijalno dovesti do visokih tražbina za koje nije realno moguće osigurati odnosno rezervirati dostatna kapitalna sredstva. Kao dobar primjer dostatno je navesti kako novi tipovi trgovačkih brodova redovito prevoze preko 20.000 jedinica kontejnera (prosječna popunjena nosivost robe od 10 tona po kontejneru, tzv. twenty-foot equivalent unit, TEU), i koji svaki pojedinačno mogu sadržavati robu čija se vrijednost broji u milijunima eura. Ograničenje novčane izloženosti za štetu na svakom pojedinačnom komadu odnosno pakiranju odnosno jedinici tereta koja se događa uslijed sudara, nasukanja, lošeg vremena, i sl., predstavlja mehanizam očuvanja opstanka prijevozničke industrije. Ograničeni iznosi potraživanja također omogućavaju i niže iznose premija osiguranja za različite osigurateljne police relevantne za pomorske djelatnosti. Konačno, navedeni pravni instrument također štiti i interese druge strane (korisnik prijevoza, naručitelj usluge, i dr.) činjenicom da je cijena prijevoza odnosno drugih usluga u pomorskom sektoru bitno povoljnija (obzirom da je i izloženost pružatelja usluge ograničena). Ukratko, međunarodni prijevoz robe morem, a samim time i međunarodnu trgovinu bilo bi nemoguće zamisliti bez instituta ograničenja odgovornosti prijevoznika. Istovjetno, pomorski sektor u cjelini ne bi mogao opstati bez mogućnosti ključnih aktera da zaštite svoje poslovanje i pritom stvaraju brojne benefite za svoje klijente.

Uslijed lošeg vremena, sidro teglenice Stema Barge II, usidrene u blizini Dovera, počelo se pomicati po morskom dnu te je prouzročilo štetu na podvodnom kablu za prijenos električne energije koji je povezivao Englesku s Francuskom. Operater mrežnog sustava iz Francuske potraživao je iznos od 37€ milijuna na ime štete (troškovi popravka) te €18 milijuna na ime izgubljene dobiti. Jedan od tuženika, kompanija Stema UK, koja nije bila vlasnik teglenice, po dolasku teglenice u Dover na istu je poslala svoju posadu kako bi izvršila iskrcaj robe, istovremeno, u dogovoru s brodovlasnikom, izvršavajući niz popratnih aktivnosti nužnih za održavanje plovidbenosti broda (održavanje motora, održavanje navigacijskih svjetala, vizualno nadgledanje pozicije u odnosu na obalu, i sl.). Nakon štetnog događaja, tuženik Stema UK pokrenuo je postupak osnivanja fonda za ograničenje odgovornosti (postupak koji ne podrazumijeva priznanje odgovornosti za štetu), čemu se tužitelj usprotivio uz tvrdnju kako Stema UK ne spada u kategoriju osobe brodara, odnosno bilo koje druge osobe kojoj po konvencijskom rješenju pripada pravo na ograničenje odgovornosti.

Prvostupanjski sud prihvatio je stav tuženika tumačeći pojam brodara kao osobe koja, uz dopuštenje brodovlasnika, vlastitom posadom upravlja brodom na uobičajeni način. Pritom se prvostupanjski sud vodio činjenicom kako na teglenici nije bilo posade do dolaska posade tuženika te kako je tuženik pravno povezan s vlasnikom teglenice (povezane kompanije) koji također ulazi u kategoriju tuženika u ovom predmetu i čijem se zahtjevu za ograničenje odgovornosti tužitelj nije usprotivio. Žalbeni sud je odbacio takvu kategorizaciju te onemogućio tuženiku ostvarenje prava ograničenja odgovornosti.

Žalbeni sud je ponudio svoje tumačenje osobe brodara pri čemu je ključnim ocijenio procjenu razine uopćenja sveze između osobe brodara i samog broda. Žalbeni sud je utvrdio kako osobu brodara ne karakterizira puko izvršavanje mehaničkih radnji u vezi plovidbenosti broda, manipulacije robom, i sl., već da brodar snosi puno širi kontekst operativne odgovornosti za komercijalno iskorištavanje broda. Usporedbe radi, hrvatski Pomorski zakonik ("Narodne novine" br. 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15., 17/19.) u čl. 5. definira brodara kao posjednika broda koji nastupa kao nositelj plovidbenog pothvata (opći pojam koji se pojmovno precizira za pojedinačne plovidbene poslove). Nadalje, žalbeni sud je utvrdio kako osoba brodara mora izvršavati određenu razinu upravljanja i kontrole nad plovilom, čime se postavlja bitna razlika u odnosu na sve druge osobe koje na brodu izvršavaju pojedine zadatke, i koje sama Konvencija ne uvrštava u popis osoba koje ostvaruju pravo ograničenja (brodovlasnik, brodar, naručitelj prijevoza u brodarskom ugovoru, zakupoprimatelj, poslovođa, i spašavatelj; druge osobe mogu ostvarivati pravo na ograničenje ako imenovane osobe odgovaraju za njihove postupke). Konačno, žalbeni sud je odbacio značaj pravne povezanosti kompanija na strani tuženih osoba s obzirom na to da je isto irelevantno za konvencijsko utvrđenje prava na ograničenje odgovornosti.

Ključne riječi: ograničenje odgovornosti, LLMC Konvencija, pojmovno određenje brodara, upravljanje i kontrola nad plovilom

Klauzula o višoj sili

Baltičko i međunarodno pomorsko vijeće (Baltic and International Maritime Council, BIMCO), izuzetno bitna nevladina organizacija u pomorskom sektoru, objavila je Klauzulu o višoj sili 2022. (Force Majeure Clause 2022). Riječ je o standardiziranom ugovornom obrascu odnosno model klauzuli koja se preporučuje na korištenje svim članovima udruženja odnosno svim dionicima u pomorskom sektoru. Bitno je za napomenuti kako Klauzula u bitnome preuzima postavke Engleskog i Velškog prava odnosno sudske prakse engleskih sudova.

Korištenje standardiziranih ugovornih obrazaca, uobičajeno ne samo za pomorski sektor, pospješuje i harmonizira praksu na globalnoj razini, olakšava i ubrzava poslovanje, te ojačava pravnu sigurnost odnosno pravna očekivanja po pitanju ishoda spora. Sasvim je uobičajeno da se standardne pomorske djelatnosti, poput tegljenja, spašavanja, prijevoza robe, najma i zakupa plovila, i sl., provode korištenjem temeljem tipskih obrazaca ugovora čiji se sadržaj po potrebi prilagođava pojedinačnom poslu (iako su takvi obrasci, načelno, strogo adhezijske naravi).

Klauzula o višoj sili svakako nije tipičan primjer standardiziranog ugovornog obrasca. Riječ je o setu pravila koji se pridodaje određenom pravnom poslu, pri čemu je potrebno posebno voditi računa o utjecaju pojedinih odredbi Klauzule o višoj sili na odredbe osnovnog pravnog posla. Tako, primjerice, čin piratstva koji se u Klauzuli navodi kao jedan od događaja više sile, nije nužno primjeren ako osnovni ugovor sadrži posebne odredbe u vezi utjecaja piratstva na izvršenje određenih obveza stranaka ugovora.

Kako bi se s uspjehom pozvala na višu silu sukladno Klauzuli, stranka prije svega mora dokazati kako je, uslijed djelovanja jednog od događaja koji se kategoriziraju kao viša sila, u potpunosti spriječena izvršavati svoje obveze iz ugovora. Takav događaj mora biti izvan bilo kakve razumne kontrole, isti se ne može razumno predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno, posljedice se ne mogu razumno izbjeći ili nadvladati. Korisno je za podsjetiti da hrvatski Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.) u čl. 343. pojam više sile definira kao vanjske, izvanredne i nepredvidive okolnosti koje su nastupile nakon sklapanja ugovora i koje se nisu mogle spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

Lista događaja koji se smatraju višom silom (primjerice, rat i slične pojavnosti, piratstvo i razbojništvo, terorizam, blokada plovnih kanala (kao primjer se navodi nedavno nasukanje broda Ever Given u Sueskom kanalu) i embargo, djelovanje tijela javnih vlasti, pandemija i epidemija, tzv. Act of God (prirodne katastrofe), eksplozija i požar, i sl.) nije sastavljena po principu numerus clausus, već se otvara mogućnost (tzv. ejusdem generis princip) priznavanja i drugih sličnih događanja odnosno sličnih okolnosti (pod uvjetom da nije riječ o skrivljenom ponašanju stranke koja se poziva na višu silu). Klauzula na više mjesta upozorava kako nabrojeni događaju nisu relevantni ako proizlaze iz krivnje stranke koja se poziva na višu silu, odnosno ako nastupaju kao posljedica postupanja osoba koje rade za stranku koja se poziva na višu silu (primjerice, štrajk posade koja radi za stranku).

Klauzula nadalje uređuje postupanje stranaka u slučaju nastupa više sile te precizira prava i obveze u smislu informiranja o nastupu događaja više sile i predviđenoj šteti, individualnih i zajedničkih mjera poduzetih s ciljem minimiziranja štete, informiranja o prestanku djelovanja događaja više sile te raskida ugovora. Konkretnije, raskid ugovora predviđa se u okolnostima kada je izvršenje ugovora postalo nemoguće, ilegalno ili u bitnome drugačije od prvotne namjere, odnosno ako period nemogućnosti izvršenja ugovora prelazi dogovoreni broj dana. Takvo rješenje u bitnome olakšava raskida ugovora kada se isto usporedi s tradicionalnim pristupom engleskih sudova po pitanju raskida ugovora sukladno tzv. doctrine of frustration.

BIMCO je posebnu pažnju posvetio određenim pomorskim djelatnostima i njihovim specifičnostima te u tome smislu objavio dodatnu dokumentaciju kroz koju se sugerira dodavanje vrlo preciznih dodatnih klauzula kojima se uređuju određena otvorena pitanja, sukladno relevantnoj, pretežito engleskoj praksi. Tako se kod ugovora o iskorištavanja brodova predlaže rješenje iz engleske sudske prakse po kojem događaj više sile ne utječe na cijenu najma te stojnice i prekostojnice, problematiku čega je potrebno urediti kroz osnovni ugovor. Također, pravo na raskid ugovora kako je predviđeno kroz Klauzulu o višoj sili nije moguće ostvariti dok se teret nalazi na brodu.

Ključne riječi: viša sila, standardne klauzule o višoj sili, BIMCO, raskid ugovora

Teret dokazivanja u osiguranju

Švedski Vrhovni sud nedavno je presudio u predmetu u kojem je, između ostaloga, bilo sporno na koju ugovornu stranu – osiguranika ili osiguratelja – pada teret dokazivanja određenog činjeničnog događaja relevantnog za nastup osiguranog slučaja. Sasvim konkretno, osiguranikovo motorno vozilo potpuno je stradalo u požaru, te je osiguranik podnio zahtjev za isplatu osigurnine. Uvjeti osiguranja motornog vozila od požara određivali su kako je osigurateljno pokriće valjano samo ako je požar uslijed kojeg je osigurani predmet stradao podmetnut od strane treće osobe (ograničenje osigurateljeve obveze na isplatu osigurnine, ograničenje osiguranog rizika). Iz pokrića su, dakle, izuzeti slučajevi kada osiguranik sam uzrokuje požar, odnosno kada je požar započela treća osoba u dosluhu s osiguranikom (izuzeće osigurateljeve obveze na isplatu osigurnine, izuzeće osiguranog rizika). Osiguratelj je odbio isplatiti osigurninu uz obrazloženje kako osiguranik nije uspio dokazati da je požar uzrokovala treća osoba te da sukladno tome nije moguće utvrditi nastup osiguranog slučaja.

Vrhovni sud je načelno ustvrdio kako tradicionalna podjela tereta dokazivanja podrazumijeva kako osiguranik, sukladno uvjetima osiguranja, snosi obvezu dokazivanja okolnosti relevantnih za aktivaciju osigurateljnog pokrića, dok osiguratelj, sukladno uvjetima osiguranja snosi obvezu dokazivanja egzoneracijskih okolnosti (izuzeća od obveze na isplatu osigurnine). Pritom je Sud primijetio da takva praksa, sasvim standardna iz perspektive općeg građanskog prava odnosno postupovnog prava, u kontekstu osiguranja ponekad može dovesti do neodgovarajućih rezultata. Konkretno, Sud je posebno cijenio činjenicu kako uvjete osiguranja donose osiguratelji koji time ostvaruju povlašteni položaj osobe koja samostalno odlučuje koje se odredbe vežu uz osigurateljno pokriće, a koje uz izuzeće od odgovornosti. Također, Sud je primijetio kako i opća pravila iz građanskog postupka također, u specifičnim okolnostima, predviđaju dodjelu tereta dokazivanja onoj stranci koja uživa šire mogućnosti pribavljanja dokaznih sredstava.

U konkretnom predmetu, Vrhovni sud je procijenio kako teret dokazivanja identiteta osobe štetnika, kako je određeno kroz uvjete osiguranja, ide više u prilog osiguratelju u smislu pozivanja na egzoneracijske razloge. S obzirom na to kako je riječ o de facto potencijalnom namjernom postupanju oštećenika u smislu nanošenja štete samom sebi (odnosno postupanju osobe koje djeluje u dosluhu sa osiguranikom), Vrhovni sud je procijenio kako dokazivanje takve činjenice treba prebaciti na teret osiguratelja, neovisno o tome što uvjeti osiguratelja određuju. Sud je svoj stav obrazložio s nekoliko dodatnih elemenata. Prema stajalištu Suda, osiguratelj na raspolaganju ima više resursa za otkrivanje potencijalnog počinitelja (treće osobe) odnosno za istraživanje okolnosti koje su dovele do štete na osiguranom motornom vozilu. Donesena odluka, prema daljnjem pojašnjenju Suda, također je i u skladu s principom zaštite slabije strane u potrošačkom ugovoru, odnosno ugovoru o osiguranju (osoba osiguranika, sukladno švedskom Zakonu o ugovoru o osiguranju). Konačno, Sud je podsjetio kako domaća praksa u vezi raskida ugovora od strane osiguratelja temeljem namjernog štetnog postupanja osiguranika zahtjeva da osiguratelj dokaže sve relevantne činjenice koje ukazuju na namjerno protupravno postupanje osiguranika s ciljem ostvarenja osiguranog slučaja.

Ključne riječi: osigurani slučaj, teret dokazivanja, egzoneracijski razlozi, požar nad motornim vozilom, zaštita potrošača

Moderni trendovi u regulaciji osiguranja

Novi Zeland provodi reformu prava ugovornog osiguranja te je u sklopu tog procesa nedavno objavljen nacrt novog Zakona o ugovorima o osiguranju. Nacrt sadrži određeni niz noviteta u zakonodavnom pristupu tradicionalnim načelima iz osiguranja, dio kojih vrijedi posebno istaknuti.

Nacrt Zakona predviđa bitnu promjenu po pitanju dužnosti na davanje informacija (dužnost informiranja). Dok je tradicionalno načelo zahtijevalo da osiguranik osiguratelju samostalno pruža sve relevantne informacije u vezi osigurateljnog odnosa (posebice u predugovornoj fazi, ali i prilikom izmjene ugovora, obnove ugovora, i sl.), novi zakonodavni okvir breme prikupljanja relevantnih informacija prebacuje na osiguratelja od kojega se očekuje sastavljanje kvalitetnog obrasca pitanja na koje (budući) osiguranik daje odgovore ("dužnost ispitivanja"). Novi pristup prikupljanju informacija u praksi može dovesti do povećanja papirologije (opseg pitanja s ciljem što sveobuhvatnijeg upitnika), te kao takav predstavlja dodatni moment tržišnog natjecanja u smislu privlačenja budućih klijenata brzinom i efikasnošću poslovanja.

Kršenje načela dobre vjere u smislu pružanja relevantnih informacija prema nacrtu novog Zakona u bitnome se ograničava na kvalitetu upitnika koji sastavlja osiguratelj odnosno točnost odgovora koje dostavlja osiguranik. Shodno navedenome, klijent potrošač, za razliku od osiguratelja koji podliježe punoj primjeni načela dobre vjere (utmost good faith standard), ima obvezu ulaganja razumne pažnje (reasonable care standard) kako bi se spriječilo netočno predstavljanje. Pod pojmom klijenta potrošača odnosno potrošačkog ugovora o osiguranju (consumer insurance contracts) novi Zakon svrstava one ugovore o osiguranju koji se odnose na osobne odnosno kućanske svrhe. Po pitanju ne-potrošačkih ugovora (non-consumer insurance contracts), osiguranici imaju obvezu davanja jasnog prikaza rizika vlastitog poslovanja (fair representation of the risk).

Izostanak ispunjenja obveza na strani osiguranika sada se statutarno uređuje na način da se osiguratelju pruža odnosno određuje mogućnost proporcionalnog odgovora (primjerice, smanjenje iznosa osigurnine, dodatna premija, i sl.). Riječ je o institutu koji se već primjenjuje u praksi te se ovom prilikom kodificira. Pritom se posebno ističe dužnost osiguratelja na jasno informiranje osiguranika o svim dužnostima odnosno o svim potencijalnim sankcijama koje slijede svako pojedinačno neispunjenje obveze. Neadekvatno ili nedostatno informiranje osiguranika (predviđa se čitav niz obrazaca za informiranje osiguranika s utvrđenim formatom) onemogućava osiguratelja provoditi bilo kakve proporcionalne sankcije.

Konačno, dodatna zaštita potrošača koja se ostvaruje kao rezultat policy nastojanja zakonodavca očituje se i kroz predviđenu primjenu Zakona o poštenoj trgovini odnosno pravila o nepoštenim ugovornim odredbama na potrošačke ugovore o osiguranju (te ugovore o osiguranju koji se tretiraju kao malu trgovački ugovori).

Ključne riječi: regulacija ugovornog osiguranja, potrošači, dužnost ispitivanja, proporcionalni odgovor, jasan prikaz rizika poslovanja

Rat kao razlog isključenja kibernetičkog osiguranja

Prvostupanjski postupovni sud u New Jerseyu nedavno je odlučivao u predmetu (Merck and International Indemnity v ACE (et al.)) koji se bavio problematikom kibernetičkog osiguranja u tzv. All-Risks polici osiguranja, odnosno korištenja ratnog događaja kao potencijalnog izuzeća od obveze isplate osigurnine. Konkretno, osiguratelj je odbio isplatiti osigurninu (oko 1.4$ milijarde) farmaceutskom konglomeratu Merck za štetu uzrokovanu malwareom NotPetya (kibernetički napad izazvan štetnim računalnim kodom odnosno programom koji dovodi do krađe odnosno uništenja (osobnih) podataka).

S obzirom na to kako je riječ o relativno novim pojavnostima (malware i ransomware, preuzimanje kontrole nad podacima u svrhu novčane ucjene) i nedostatku zasebnih standardiziranih kibernetičkih polica, u praksi se za ovu vrstu osiguranih slučajeva često koriste različiti oblici All-Risks polica. All-Risks police osiguranja koje, iako prvenstveno usmjerene na osiguranje materijalne štete u poslovanju, sve češće sadrže dodatne klauzule koje omogućavaju primjenu police na različite kibernetičke ugroze (odnosno koje obuhvaćaju različite kibernetičke rizike). Čak i kada nema takvih ugovornih određenja (explicit term) odnosno kada se isto ne može podrazumijevati (implicit term), praksa odnosno industrija često prepoznaje i priznaje takvo pokriće (tzv. silent cyber). Kada je, međutim, riječ o računalnom kodu iz kojega stoji država kao pokretač akcije (sasvim konkretno, u svijetlu nedavnih događanja u Ukrajini), osiguratelji nastoje ostvariti izuzeće od obveze plaćanja osigurnine uslijed ratnih događanja (war exclusion, warlike or hostile acts).

U konkretnom predmetu američki osiguratelj ustvrdio je kako je kibernetički napad na njemačku farmaceutsku kompaniju pokrenut od strane Ruske Federacije, kao dio širih nastojanja usmjerenih protiv Ukrajine u 2017. godini (kibernetičko ratovanje uslijed, prema tvrdnji osiguratelja, ratnih aktivnosti Rusije i Ukrajine). Kako je riječ o kibernetičkom napadu kojim upravlja država i koji je, u sklopu širih ratnih aktivnosti, usmjeren protiv druge države, predmetna pojava, prema stavu osiguratelja, spada pod kategoriju čina rata te, sukladno time, ratnog izuzeća.

Sud je utvrdio kako mu je nepoznata praksa prihvaćanja ratnog izuzeća za okolnosti koje odgovaraju predmetnog slučaju (kibernetički napad malwareom), te kako osiguratelj, iako upoznat s problematikom kibernetičkih napada u organizaciji državnih aktera u proteklom razdoblju, nije učinio ništa kako bi svog osiguranika obavijestio o namjeri isključenja kibernetičkih napada iz pokrića. Shodno tome, osiguranik nije imao razloga pretpostavljati kako se tradicionalno ratno izuzeće odnosi i na moderne kibernetičke napade.

Sud nije posebno cijenio značaj organizacije kibernetičkog napada od strane države i utjecaj takve karakterizacije za aktivaciju ratnog izuzeća. U konkretnom slučaju Ruska Federacija otklonila je odgovornost za poduzimanje napada, a što u praksi svakako otežava mogućnost dokazivanja kako je riječ o nasilnom državnom činu koji svojom težinom odgovara klasičnom ratnom ili hibridnom djelovanju. U tom smislu određena udruženja osiguratelja, poput Lloyd's udruženja iz Londona, nastoje kroz standardizirane obrasce kibernetičkih izuzeća (za zasebne police osiguranja od kibernetičkih rizika) olakšati poslovanje osiguratelja. No, čak i precizno određene ugovorne klauzule ne mogu olakšati prethodno naglašeni teret dokaza po pitanju državnih aktera.

Ključne riječi: kibernetički napad, kibernetičko pokriće, ratno izuzeće, All-Risks polica

izv. prof. dr. sc. Mišo Mudrić, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu