Pregled novije poredbene sudske i zakonodavne prakse, br. 1/2024.

Sažetak

Predmetni broj analizira problematiku cestovnog prava kroz prizmu recentnih odluka Suda Europske unije. Prvi analizirani predmet bavi se problematikom električnih bicikala opremljenih sustavom za ispomoć u pedaliranju koji je moguće koristiti tek nakon što korisnik bicikla vlastitom snagom pokrene bicikl. Pitanje koje se postavilo pred Sud odnosilo se na utvrđivanje obveze vlasnika ili korisnika takvih bicikala da pribave osiguranje od automobilske odgovornosti, odnosno na izuzeće takvih vrsta vozila iz primjene relevantnog europskog propisa o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

U vezi problematike isplate osigurnine trećoj osobi temeljem izravne tužbe, Sud Europske unije nedavno je ponudio tumačenje opsega naknade štete. Od Suda se tražilo da procijeni može li u takvom slučaju osiguratelj ponuditi isplatu osigurnine koja se, za razliku modela izračuna pokrića troškova popravka vozila, koji uključuje troškove nabave novih dijelova i troškove ugradnje, izračunava na temelju razlike tržišne vrijednosti vozila prije nastupa štete i vozila u oštećenom stanju.

Nadalje, u svjetlu aktualnih globalnih nastojanja prema uspostavi modernih pravila kojima se uređuje pravo na popravak, i u cestovnom sektoru pojavljuju se predmeti u kojima se raspravlja o problematici prava neovisnih popravljača na pristup podacima o vozilu u svrhu održavanja i popravaka. Sud Europske unije nedavno je raspravljao o ovom pitanju te zauzetim stavovima dodatno naglasio potrebnu daljnje sektorske regulacije prava na pristup podacima kako se predviđa prijedlogom Uredbe o usklađenim pravilima za pravedan pristup podacima i njihovu uporabu.

Konačno, Sud Europske unije razmatrao je problematiku identifikacijskog broja vozila u kontekstu osobnih podataka te ponudio tumačenje koje dopušta klasifikaciju identifikacijskog broja vozila kao osobnog podataka. Navedeno pojmovno svrstavanje u kategoriju osobnih podataka sa sobom povlači niz obveza u vezi zaštite osobnih podataka koje se izravno reflektiraju u poslovanju brojnih poslovnih aktera automobilske industrije.

Osiguranje od automobilske odgovornosti i električni bicikli

Ključne riječi: C-286/22, Direktiva 2009/103/EZ, bicikli opremljeni električnim sustavom za mehaničku ispomoć u pedaliranju, osiguranje od automobilske odgovornosti

U predmetu C-286/22 Sud Europske unije (Sud EU-a) bavio se problematikom polja primjene obveznog osiguranja vlasnika odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štetu nanesene trećim osobama (osiguranje od automobilske odgovornosti) po pitanju bicikala koji su opremljeni električnim motorom za ispomoć u pedaliranju (electrically assisted pedal cycles). Riječ je o specifičnoj vrsti električnih bicikala koji su opremljeni električnim pogonskim motorom koji se uključuje nakon što korisnik bicikla počne pedalirati i pruža određenu razinu ispomoći u pedaliranju (kako odredi sam korisnik). Za razliku od klasičnih e-bicikala, navedeni sustav nije u mogućnosti samostalno pogoniti bicikl već samo pruža ispomoć u pedaliranju i dostizanju određene brzine (u predmetnom slučaju, do maksimalno 20 km/h).

Sporna pravna činjenica odnosi se na definiciju vozila sukladno Direktivi 2009/103/EZ u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (čl. 1.), odnosno na značenje dijela definicije koji zahtjeva „isključivo“ mehaničku snagu pogona. Drugim riječima, od Suda je zatraženo da odluči spada li navedena vrsta bicikla pod definiciju vozila sukladno Direktivi, a u vezi obveze pribavljanja adekvatnog osiguranja.

U predmetnom sporu riječ je cestovnoj nesreći sa tragičnim ishodom u kojoj su sudjelovali jedno motorno vozilo i jedan bicikl opremljen električnim sustavom za ispomoć u pedaliranju. Osiguratelj poslodavca isplatio je nasljednicima osigurninu te regresno pokrenuo postupak protiv osiguratelja motornog vozila. Iako vozač nije proglašen krivim za prometnu nezgodu, tužitelj je ustvrdio kako i dalje ima pravo na regresno potraživanje obzirom na to da stradala osoba nije bila vozač motornog vozila već treća osoba koja spada u kategoriju nezaštićenih sudionika u cestovnom prometu i koja, sukladno belgijskom pravu, ima pravo na naknadu temeljem načela objektivne odgovornosti. Da je Sud EU-a utvrdio kako navedena vrsta bicikla spada pod pojam vozila sukladno Direktivi, tužitelj ne bi dalje mogao ostvarivati pravo na regres obzirom da nema krivnje na strani vozača drugog vozila.

Sud EU-a je utvrdio kako bicikli opremljeni električnim sustavom za mehaničku ispomoć u pedaliranju ne spadaju pod definiciju vozila sukladno Direktivi 2009/103/EC. Navedeno je omogućilo osiguratelju stradale osobe da se pozove na poseban status korisnika bicikla (osiguranika) te posljedično zahtijeva regresno plaćanje temeljem isplate sljednicima. Sud EU-a je zaključio kako se osiguranje motornih vozila odnosi na ona vozila koja se pogone isključivo i u potpunosti na motorni pogon. Ujedno, Sud je dodatno ocijenio kako vozila koja se ne pogone isključivo na motorni pogon u pravilu nisu u stanju učiniti onu razinu štete koja je karakteristična za vozila na motorni pogon te da iz tog razloga takve uređaje ne treba svrstavati u istu kategoriju sa motornim vozilima u smislu Direktive.

Opseg obveze osiguratelja na isplatu temeljem izravne tužbe

Ključne riječi: C-618/21, Direktiva 2009/103/EZ, pravo na izravnu tužbu, naknada štete, isplata osigurnine trećoj osobi

U kontekstu prethodno analiziranog predmeta korisno je za podsjetiti na još jedno tumačenje u vezi osiguranja u prometu koje je Sud EU-a iznio u predmetu C-618/21. Prethodno analizirana Direktiva 2009/103/EZ propisuje pravo oštećenika na izravno postupanje (čl. 18.) prema osiguratelju štetnika. Riječ je o, između ostaloga, pravu na izravnu tužbu kojim se jamči samostalna pravna pozicija oštećenika u odnosu na osiguratelja štetnika. Time se oštećenika, nominalno i realno slabiju stranku u postupku, stavlja u povlašten položaj obzirom da se njezina pravna pozicija ne može ugroziti štetnim postupanjem ili izostankom postupanja na strani ugovaratelja osiguranja ili osiguratelja. Drugim riječima, osiguratelj protiv treće osobe oštećenika ne može ustati sa prigovorima koje ima pravo uputiti svom ugovornom partneru – ugovaratelju osiguranja (ex contractu prigovori). Na taj način zakonodavac ex lege štiti građane koji trpe štetu u prometu na način da istima omogućava izravnu, pa i prisilnu (sudsku) komunikaciju sa osigurateljima štetnika, odnosno pristup određenim unaprijed zajamčenim financijskim sredstvima namijenjenima sanaciji pretrpljene štete. Vezano uz posljednje navedeno, s obzirom na to da je riječ o instrumentima obveznog osiguranja, država jamči određene minimalne iznose novčane kompenzacije koja stoji oštećenicima na raspolaganju neovisno o financijskom statusu štetnika.

U predmetnom sporu tužitelji (šest zasebnih postupaka pred domaćim sudovima na koje se postupak pred Sudom EU-a odnosi) su potraživali naknadu štete po osnovi izračuna troškova popravka motornih vozila na temelju tržišnih vrijednosti rezervnih dijelova i troškova automehaničarskih i povezanih radova, neovisno o tome je li vozilo popravljeno ili je prodano u oštećenom stanju (poznato kao model izračuna temeljem hipotetskih troškova popravka). Tuženici (osiguratelji iz navedenih postupaka) su se usprotivili takvom tumačenju i ustvrdili kako se iznos isplate treba ograničiti iznosom stvarne štete koja se izračunava usporedbom tržišne cijene vozila prije štete u prometu i tržišne vrijednosti oštećenog vozila (model izračuna temeljem razlike u tržišnoj cijeni vozila).

Sud EU-a je utvrdio kako je bilo kakvo ograničavanje ili isključenje obveze osiguratelja da trećoj osobi oštećeniku isplati onaj iznos štete koji pokriva troškove popravka (koje je korisnik osiguranja dužan isplatiti na ime naknade štete oštećeniku) protivan Direktivi. Sud je naime ustvrdio kako su države članice slobodne zakonodavno rješenje implementacije Direktive urediti na način da ograniče obvezu osiguratelja na, primjerice, isključivo novčanu kompenzaciju. No bilo kakvo ograničenje u smislu visine navedene kompenzacije u korist osiguratelja, kao što je vidljivo na primjeru suprotstavljenih stavova po pitanju metodologije izračuna visine osigurnine u predmetnom sporu, protivno je svrsi pravnog instrumenta izravne tužbe odnosno zaštite oštećenika kao slabije i ugrožene stranke.

Pravo neovisnih popravljača motornih vozila na pristup informacijama o vozilu

Ključne riječi: C-296/22, Uredba (EU) 2018/858, pristup informacijama o popravljanju i održavanju motornih vozila, neovisni popravljači motornih vozila, tržišno natjecanje, pravo na popravak

U predmetu C-296/22 Sud EU-a odlučivao je u interesantnom sporu koji se vodio između proizvođača i neovisnih popravljača cestovnih motornih vozila u vezi primjene Uredbe (EU) 2018/858 o homologaciji i nadzoru tržišta motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila. Uredba (EU) 2018/858 propisuje (čl. 61. Uredbe (EU) 2018/858) kako su proizvođači u obvezi neovisnim subjektima pružiti neograničen, standardiziran i nediskriminirajući pristup informacijama nužnim za održavanje i popravak vozila i njegovih dijelova (uključujući i softverske komponente), kako je specificirano u posebnom prilogu Uredbe (EU) 2018/858. Ujedno, neovisnim popravljačima također se omogućava i korištenje dijagnostičkih usluga na daljinu (data stream odnosno emitiranje podataka) koje koriste proizvođači, ovlašteni serviseri i ovlašteni trgovci.

U predmetnom slučaju, proizvođač je omogućio pristup navedenim informacijama (konkretno, pristup dijagnostičkim alatima i dijagnostičkim informacijama u vozilu (vehicle on-board diagonostics (OBD) information and tools) isključivo posredstvom svog portala na kojem se svaki neovisni popravljač mora registrirati i plaćati pretplatu za korištenje usluga i alata na portalu. Tužitelj (popravljač) je ustvrdio kako ograničenjem pristupa informacijama kroz uvođenje obvezne pretplate tuženik (proizvođač) krši navedenu obvezu propisanu Uredbom (EU) 2018/858.

Sud EU-a je utvrdio kako postavljanje dodatnih uvjeta pristupa podacima povrh onih koji su utvrđeni Uredbom (EU) 2018/858 samo po sebi otežava pristup neovisnih subjekta relevantnim informacijama. Posljedica navedenoga jest otežavanje tržišnog natjecanja na tržištu popravljanja i održavanja motornih vozila. Ujedno, dopuštanje postavljanja dodatnih kriterija povrh onih utvrđenih Uredbom (EU) 2018/858 omogućilo bi proizvođačima da postave takve uvjete kojima bi se neovisnim subjektima efektno onemogućilo pristup navedenim informacijama. Stoga je Sud odlučio kako postavljanje dodatnih kriterija ograničenja podacima predstavlja kršenje obveze utvrđene Uredbom (EU) 2018/858. Sud je odbacio tvrdnju proizvođača kako je uvođenje obvezne registracije i pretplate na portalu nužno poradi kibernetičke sigurnosti te ustvrdio kako mehanizmi kibernetičke zaštite ne smiju onemogućavati ili otežavati pristup podacima odnosno mogućnost izmjene podataka (read and write access to direct vehicle data stream).

Interesantno je za spomenuti kako se proizvođač pozvao na obveze iz Uredbe 155. Organizacije Ujedinjenih naroda o kibernetičkoj zaštiti za polu-automatizirana vozila koja je donesena zajedno sa Uredbom 157. o automatiziranom izmjenjivanju prometnih traka (o čemu je već pisano u ovoj kolumni). Sud je ispravno zaključio kako se obveze propisane tim dokumentom izravno ne reflektiraju na bilo kakve postojeće propise europskog prava ili prava država članica. Time se, posljedično, naglašava potreba donošenja nacionalnih i/ili europskih propisa vezanih uz sustave ispomoći u vožnji odnosno automatizirane sustave vožnje motornih vozila. Poseban segment problematike automatiziranih vozila odnosi se na kibernetičku zaštitu, a samo pozivanje proizvođača na propis koji na području Europske unije (EU) nije pravno obvezujući, i čija se primjena kroz sam tekst Uredbe 157. odgađa do sredine 2024. godine, ukazuje na problematiku zaštite patenata i prava intelektualnog vlasništva u kontekstu aktualne inicijative iz područja prava zaštite potrošača usmjerene na razvoj pravnog mehanizma prava na popravak.

Riječ je, naime, o značajnoj presudi Suda EU-a, s obzirom na to da se pitanje spora odnosi na širu problematiku prava na popravak, čiji je bitan sastavni dio i omogućavanje ravnopravnog tržišnog natjecanja svih aktera na tržištu popravljača proizvoda, neovisno o tome jesu li licencirani od proizvođača pokvarenog odnosno oštećenog proizvoda ili ne. Jedan od osnovnih problema u vezi ove teme jest i pitanje očuvanja poslovne tajne proizvođača u trenutku kada se informacije o proizvodu dijele sa neovisnim akterima koji nisu ugovorno obvezani čuvati poslovne tajne u vezi proizvoda i proizvodnog procesa. Potrebno je naglasiti kako se ovo pitanje u predmetnom sporu nije posebno isticalo, no o ovoj temi već je pisano u prethodnim brojevima ove kolumne te je za očekivati da će pravo na popravak nositi sve veću ulogu u razvoju budućeg europskog prava zaštite potrošača te zaštite poslovne tajne u kontekstu dijeljenja podataka koja po nekim postavkama ima suprotstavljene vrijednosti odnosno štiti suprotstavljene interese.

Predmetna odluka dodatno se osnažuje odlukom u predmetu C-319/22, koji se analizira u nastavku teksta. Obje presude ukazuju na potrebu zasebne, sektorske regulacije problematike pristupa podacima vozila, u svjetlu općeg pravnog okvira predviđenog prijedlogom Uredbe o usklađenim pravilima za pravedan pristup podacima i njihovu uporabu (tzv. Data Act), o čemu će biti posebno govora u jednom od budućih brojeva kolumne.

Identifikacijski broj vozila kao osobni podatak

Ključne riječi: C-319/22, Uredba (EU) 2018/858, identifikacijski broj vozila, zaštita osobnih podataka, neovisni ekonomski operatori

U predmetu C-319/22 Sud EU-a razmatrao je problematiku identifikacijskog broja vozila (vehicle identification number, VIN) u kontekstu zaštite osobnih podataka i obveze proizvođača motornih vozila na dijeljenje podataka s neovisnim subjektima (prethodno navedeni popravljači, ali i druge osobe poput trgovaca rezervnih dijelova, izdavača elektronskih baza podataka o tehničkim informacijama i rezervnim dijelovima, i sl.). Predmet razmatranja bilo je pitanje predstavlja li identifikacijski broj vozila osobni podatak i mora li se odnosno može li se kao takav objaviti na elektronskim bazama rezervnih dijelova, sukladno općoj obvezi sadržanoj u prethodno analiziranoj obvezi proizvođača o dijeljenju podataka sukladno čl. 61. Uredbe (EU) 2018/858. Proizvođači su zauzeli stav kako identifikacijski broj vozila predstavlja osobni podatak koji se kao takav ne može dijeliti sa neovisnim ekonomskim operatorima.

Sud EU-a slijedio je prethodno zauzetu praksu Suda (predmet Breyer) po kojoj kategorizacija određenog podatka kao osobnog podatka ujedno ovisi i o kapacitetu voditelja obrade (odnosno osoba koje imaju pristup prikupljenim podacima) da posredstvom drugih podataka odnosno načina obrade podataka iz određenog podataka utvrdi identitet određene osobe. Vodeći se navedenim postulatom, Sud EU-a je presudio kako identifikacijski broj vozila sam po sebi ne predstavlja osobni podatak, već je riječ o podatku ad rem odnosno podatku koji se odnosi na stvar a ne osobu. No, Sud EU-a je upozorio kako on može biti okarakteriziran kao osobni podatak – kao podatak ad personam, odnosno podatak koji može, posredstvom dodatnih podataka i informacija, dovesti do identiteta osobe. Konkretno, Sud EU-a je pojasnio da identifikacijski broj vozila može predstavljati osobni podataka ako se uz njega dostavlja i registracijski certifikat (koji sadrži podatke o fizičkim osobama) odnosno ako pružatelj ili korisnik baze ima na raspolaganju druge podatke iz kojih može, posredstvom identifikacijskog broja vozila, saznati identitet određene osobe.

Takva klasifikacija relevantna je u kontekstu obveze zaštite osobnih podataka, kako za neovisne ekonomske operatore koji dobivaju pristup identifikacijskom broju vozila, tako i za same proizvođače motornih vozila. Neovisno o navedenome, Sud EU-a je upozorio kako obveza proizvođača za dijeljenje identifikacijskog broja vozila proizlazi iz čl. 6., st. 1., (c) GDPR Uredbe, koji propisuje kako je zakonita ona obrada osobnih podataka kada je obrada nužna radi poštivanja pravnih obveza voditelja obveze. U praksi sudova bit će, sukladno tumačenju Suda EU-a, potrebno provjeriti činjenice svakog spora i na temelju njih utvrditi predstavlja li, u svakom konkretnom slučaju, identifikacijski broj vozila osobnih podatak.

izv. prof. dr. sc. Mihael Mudrić
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu