Veljača na Sudu Europske unije: Ključne odluke koje će oblikovati europsko pravo

Kad je riječ o europskom međunarodnom privatnom pravu, veljača je započela održavanjem rasprave, 5. veljače 2025., u predmetu C-77/24, Wunner, a u kojem austrijski Vrhovni sud (Oberster Gerichtshof) traži tumačenje odredbama Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Službeni list Europske unije L 199/40, dalje u tekstu: Uredba Rim II).

Prethodna pitanja glase:

„1. Treba li članak 1. stavak 2. točku (d) Uredbe Rim II tumačiti na način da se odnosi i na zahtjeve za naknadu štete od organa društva koja vjerovnik društva temelji na naknadi štete na temelju deliktne odgovornosti zbog povrede zakona namijenjenih zaštiti (kao što su odredbe zakonodavstva o igrama na sreću) koju je počinio organ?

2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje:

treba li članak 4. stavak 1. navedene Uredbe tumačiti na način da se mjesto nastanka štete u slučaju tužbe za naknadu štete na temelju deliktne odgovornosti koja je podnesena protiv organa društva koje bez koncesije nudi internetske igre na sreću u Austriji zbog pretrpljenih gubitaka u igri određuje na temelju:

(a) mjesta iz kojeg igrač obavlja transfere sa svojeg bankovnog računa na igrački račun kojim upravlja društvo;

(b) mjesta u kojem društvo upravlja igračkim računom, na koji se knjiže igračeve uplate, dobici, gubici i bonusi;

(c) mjesta iz kojeg igrač izvršava igračke uloge preko tog igračkog računa koji naposljetku rezultiraju gubitkom;

(d) igračeva domicila kao mjesta iz kojeg potražuje isplatu svojih sredstava na igračkom računu;

(e) mjesta u kojem se nalazi njegova glavna imovina?“

U glavnom predmetu se zapravo radi o jednom od problema koji Europska unija dugo vuče, a to je regulacija igara na sreću na Malti te prekogranični utjecaj malteških propisa o igrama na sreću.

Naime, trgovačko društvo sa sjedištem na Malti je osnovalo internetski kasino na stranici koji je bio usmjeren na cijelo europsko tržište ali nije imao dozvolu za djelovanje u skladu s austrijskim pravom. Tužitelj u glavnom predmetu je imao prebivalište na području nadležnosti austrijskog prvostupanjskog suda te je igrao internetske igre na sreću od 14. studenoga 2019. do 3. travnja 2020. na navedenoj internetskoj stranici.

Tuženici u glavnom predmetu su direktori navedenog malteškog trgovačkog društva.

Tužitelj je prilikom započinjanja igranja stvorio korisnički račun na Malti te izvršio uplatu sa svojeg austrijskog bankovnog računa na račun u malteškoj banci, kako bi napunio svoj igrački, odnosno korisnički račun. Račun koji je otvoren za tužitelja na Malti bio je račun sa stvarnim novcem društva Limited za njega kao igrača koji se nije miješao s imovinom društva Limited.

Igrački ulog naplaćivao se s igračkog računa kad je tužitelj odlučio sudjelovati u nekoj igri na sreću. Dobitak bi se također knjižio na igrački račun. Tužitelj je u igrama ukupno izgubio iznos od 18.547,67 EUR.

Tužitelj u glavnom predmetu zahtijeva povrat izgubljenih sredstava, navodeći da je ugovor o igrama na sreću ništetan jer društvo Limited nema dozvolu sukladno austrijskim propisima o igrama na sreću. Svoju tražbinu temelji na naknadi štete jer zadiranje u austrijski monopol nad igrama na sreću rezultira povredom zakona namijenjenih zaštiti.

Tuženici su u odgovoru na tužbu istaknuli prigovor međunarodne nenadležnosti pozivajući se pritom na članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012. Naime, prema njihovu mišljenju i mjesto štetne radnje i mjesto nastanka štete se nalaze na Malti. Prvostupanjski sud je svojom odlukom tužbu odbacio smatrajući da ne postoji međunarodna nadležnost austrijskih sudova, ali je drugostupanjski sud navedenu odluku ukinuo.

Ipak, uvjeti za nadležnost suda u mjestu delikta u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 ispunjeni su ako se uzme u obzir odluka 10 Ob 56/22s, koju je Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) nedavno donio u sličnom slučaju. Direktori društva s ograničenom odgovornošću osobno odgovaraju za ponašanje koje su sami skrivili samo društvu, a izuzeća postoje samo u slučaju odgovarajuće zakonske odredbe, namjernog nanošenja štete vjerovnicima, kaznenih djela ili skrivljene povrede zakona namijenjenog zaštiti. Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) presudio je u odluci 6 Ob 168/19b da povreda odredbi o zaštiti igrača ne predstavlja samo povredu obveza iz koje za društvo proizlazi obveza naknade štete prema van zbog toga što se direktori smatraju organima društva, nego da tužitelj od tuženih direktora može zahtijevati i osobnu odgovornost. Tužitelj se na to pozvao i u ovom slučaju. Mjesto nastanka štete nalazi se u Austriji jer se igrački ulog izvršen u Malti temelji na uspjehu ili neuspjehu u igri te se gubici nadoknađuju dobicima. Tek se zadnji preostali gubitak smatra početnom štetom koja utječe na igrača zbog nepostojanja odgovarajućeg iznosa u njegovoj imovini koja se nalazi u Austriji. Povreda javnopravnih austrijskih prevladavajućih obvezujućih odredbi koju su tuženici navodno počinili također dovodi do nastanka štete u Austriji.

Iz svega navedenog je vidljivo da je riječ o predmetu koji bi mogao dodati crticu već postojećoj raspravi o regulaciji igara na sreću na Malti te utjecaju navedene regulative na europsko tržište.

Veljača će se na Sudu EU-a nastaviti donošenjem presude u predmetu C-393/23, Athenian Brewery i Heineken u kojem nizozemski Hoge Raad der Nederlanden traži tumačenje odredbi Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (Službeni list Europske unije L 351/1, dalje u tekstu: Uredba Bruxelles I bis).

Predmet glavnog postupka je spor između društava Macedonian Thrace Brewery SA (u daljnjem tekstu: MTB) s jedne strane te društava Athenian Brewery SA (u daljnjem tekstu: AB) i Heineken NV (u daljnjem tekstu: Heineken) s druge strane zbog povrede prava tržišnog natjecanja koju je na grčkom tržištu piva počinilo društvo AB. Društvo MTB zahtijeva da nizozemski sudovi utvrde da su društvo AB i njegovo društvo majka Heineken, čije se sjedište nalazi u Nizozemskoj, solidarno odgovorni za tu povredu.

Naime, MTB je pivovara sa sjedištem u Grčkoj, dok je AB pivovara s poslovnim nastanom u Grčkoj i pripada grupi Heineken. Heineken je društvo sa sjedištem u Nizozemskoj koje određuje strategiju i ciljeve grupe Heineken. To društvo u Grčkoj sâmo ne obavlja niti je obavljalo operativne poslove. U razdoblju relevantnom za ovaj postupak Heineken je neizravno držao oko 98,8% dionica u kapitalu društva AB. Grčko tijelo nadležno za tržišno natjecanje utvrdilo je odlukom od 19. rujna 2014. da je društvo AB zlouporabilo svoj položaj ekonomske moći na grčkom tržištu piva od rujna 1998. do rujna 2014., što treba smatrati jedinstvenom i trajnom povredom članka 102. UFEU-a i članka 2. grčkog Zakona o tržišnom natjecanju.

Društvo MTB zahtijevalo je od Rechtbanka Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska, u daljnjem tekstu: Rechtbank) da utvrdi da su društva Heineken i AB solidarno odgovorna za navedenu povredu prava tržišnog natjecanja na grčkom tržištu piva te da im naloži da solidarno nadoknade štetu koja je nastala društvu MTB zbog te povrede.

Prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim prigovor međunarodne nenadležnosti koji su istaknuli društvo AB i Heineken, ali je drugostupanjski sud ukinuo navedenu odluku odbio incidentalni zahtjev.

Društva Heineken i AB zatim su podnijela žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev, odnosno Hoge Raadu der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske, u daljnjem tekstu: Hoge Raad), a koji je Sudu EU-a uputio sljedeća prethodna pitanja:

„1. U situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, treba li se sud domicila društva majke, prilikom ocjenjivanja svoje nadležnosti na temelju članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I bis u pogledu društva kćeri sa sjedištem u drugoj državi članici u okviru zahtjeva koji se odnosi na usku povezanost, predviđenog tom odredbom, osloniti na pretpostavku odlučujućeg utjecaja društva majke na gospodarsku djelatnost društva kćeri, koja je predmet spora, priznatu u materijalnom pravu tržišnog natjecanja?

2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: kako se u tom slučaju tumači kriterij formuliran u presudama Kolassa (C-375/13, EU:C:2015:37) i Universal Music International Holding (C-12/15, EU:C:2016:449)? Je li u tom slučaju, ako se osporava odlučujući utjecaj društva majke na gospodarsku djelatnost društva kćeri, a kako bi se sud proglasio nadležnim u pogledu tog društva kćeri na temelju članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I bis, dovoljno da se ne može unaprijed smatrati isključenim da je postojao takav odlučujući utjecaj?“

Nezavisna odvjetnica Juliane Kokott je u svom mišljenju objavljenom 26. rujna 2024. Sudu predložila da na navedena pitanja odgovori na način da okviru tužbi za naknadu štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja Unije sud u domicilu društva majke treba prilikom ispitivanja svoje nadležnosti u skladu s člankom 8. točkom 1. Uredbe Bruxelles I bis u pogledu društva kćeri sa sjedištem u drugoj državi članici okolnost da društvo majka izravno ili neizravno drži (gotovo) cijeli kapital društva kćeri smatrati ozbiljnom indicijom za postojanje uske povezanosti između tužbenih zahtjeva protiv tih društava. Stoga u pravilu nisu potrebne dodatne indicije kako bi se potvrdilo postojanje takve uske povezanosti.¹

Nadalje, veljača se nastavlja još jednom presudom u kojoj će Sud EU-a dati tumačenje odredbi Uredbe Bruxelles I bis, a na zahtjev švedskog Svea Hovrätt, Patent-och marknadsöverdomstolen u predmetu C-339/22, BSH Hausgeräte GmbH/Aktiebolaget Electrolux.

U glavnom predmetu riječ je o sporu društva BSH protiv društva Electrolux pokrenutom pred švedskim Sudom za patente i tržišno natjecanje.

Društvo Electrolux je u odgovoru na tužbu osporavalo sve navode iz tužbe, a posebno navodeći da inozemni patenti nisu valjani te da švedski sudovi stoga nisu nadležni odlučivati o tužbama podnesenima zbog povrede tih patenata.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se on odnosio na povredu patenata EP 1 434 512 priznatih u Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Ujedinjenoj Kraljevini, Grčkoj, Italiji, Nizozemskoj i Turskoj (inozemni patenti), pozivajući se na činjenicu da sudovi u drugim državama imaju isključivu nadležnost razmatrati valjanost u tim državama priznatih patenata, što je značilo da on, u skladu s člankom 27. Uredbe Bruxelles I bis nije nadležan za razmatranje dijela tužbe društva BHS koji se odnosio na povredu patenata EP 1 434 512 priznatih u Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Ujedinjenoj Kraljevini, Grčkoj, Italiji i Nizozemskoj. Budući da se može smatrati da članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I bis odražava međunarodno prihvaćeno načelo nadležnosti, taj sud nije nadležan ni za odlučivanje o dijelu tužbe koji se odnosio na povredu patenta EP 1 434 512 priznatog u Turskoj.

Tužitelji su protiv takve odluke podnijeli žalbu drugostupanjskom sudu, koji postavlja sljedeća prethodna pitanja Sudu EU-a:

„1. Treba li članak 24. točku 4. Uredbe Bruxelles I bis tumačiti na način da izraz „postupci […] u vezi registracije ili valjanosti patenata […], neovisno o tome je li pitanje pokrenuto na temelju tužbe ili prigovora”, znači da nacionalni sud koji se, u skladu s člankom 4. stavkom 1. te Uredbe, proglasio nadležnim odlučiti u sporu koji se odnosi na povredu patenta više nije nadležan razmatrati pitanje povrede ako je istaknut prigovor kojim se navodi da odnosni patent nije valjan ili pak tu odredbu treba tumačiti na način da nacionalni sud samo nije nadležan odlučiti o prigovoru nevaljanosti?

2. Ovisi li odgovor na prvo pitanje o tome sadržava li nacionalno pravo odredbe slične onima koje su propisane u članku 61. drugom stavku Patentlagena (Zakon o patentu), što znači da tuženik, da bi se odlučilo o prigovoru nevaljanosti istaknutom u postupku zbog povrede, mora podnijeti zasebnu tužbu za proglašenje patenta nevaljanim?

3. Treba li članak 24. točku 4. Uredbe Bruxelles I tumačiti na način da se primjenjuje na sud treće zemlje, to jest da, u ovom predmetu, ta odredba usto dodjeljuje sudu u Turskoj isključivu nadležnost u odnosu na dio europskog patenta koji je priznat u toj državi?“

Nezavisni odvjetnik Nicholas Emiliou je 22. veljače 2024. objavio svoje mišljenje u kojem je naveo da članak 24. točku 4. Uredbe Bruxelles I bis treba tumačiti na način da, ako se pred sudovima države članice vodi postupak u vezi s povredom patenta registriranog u drugoj državi članici, a navodni počinitelj je istaknuo prigovor nevaljanosti, ti sudovi nisu nadležni za odlučivanje o pitanju valjanosti te da isti članak treba tumačiti na način da se ta odredba ne primjenjuje u pogledu valjanosti patenta registriranog u trećoj državi. Međutim, sudovi država članica, ako su nadležni u skladu s drugim pravilom te Uredbe, mogu ne odlučivati o tom pitanju.²

Ostaje za vidjeti na koji način će Sud EU-a protumačiti navedenu odredbe Uredbe Bruxelles I bis.

Treći predmet u kojem će Sud EU-a donijeti presudu kojom će dati tumačenje odredba Uredbe Bruxelles I bis je predmet C-537/23, Societa Italiana Lastre, a pitanje postavlja francuski Kasacijski sud u predmetu koji se odnosi na spor o ugovoru koji su sklopili francusko društvo Agora i talijansko društvo SPA, a ugovor se odnosi na isporuku fasadnih obloga.

Navedenim ugovorom uređena je nadležnost u slučaju spora na način da je ugovorena nadležnost suda u Bresci (Italija) dok društvo SPA zadržava pravo da protiv kupca pokrene postupak pred drugim nadležnim sudom u Italiji ili inozemstvu. Tužitelji (naručitelji radova) su tužili sve izvođače radova i dobavljače obloga, a potom je francusko društvo Agora istaknulo regresni zahtjev protiv talijanskog društva SPA.

Talijansko društvo SPA je istaknulo prigovor međunarodne nenadležnosti u odnosu na regresni zahtjev koji je protiv njega podnijelo društvo Agora.

Žalbeni je sud odbio prigovor nenadležnosti jer je smatrao da ta ugovorna odredba društvu SPA daje veći izbor sudova za pokretanje postupka nego društvu Agora, a pritom se njome ne pojašnjavaju objektivni elementi oko kojih su se stranke usuglasile radi utvrđivanja suda pred kojim bi se pokrenuo postupak, zbog čega društvu SIL daje diskrecijski izbor koji je protivan cilju predvidljivosti koji ugovorne odredbe o nadležnosti moraju ispunjavati te je ona, stoga, nezakonita.

Sud koji postavlja pitanja smatra da je riječ o asimetričnoj ugovornoj odredbi o nadležnosti na temelju koje samo jedna strana ugovora može odabrati sud prema vlastitom izboru, koji je nadležan u skladu s općim pravilima, a nije naveden u toj ugovornoj odredbi pa se postavlja pitanje njezine materijalne valjanosti.

U takvim okolnostima francuski Kasacijski sud Sudu EU-a postavlja sljedeća prethodna pitanja:

„1. U slučaju kada postoji asimetrična ugovorna odredba o nadležnosti na temelju koje samo jedna strana može odabrati sud prema vlastitom izboru, koji je nadležan u skladu s općim pravilima, a nije naveden u toj ugovornoj odredbi, a druga strana tvrdi da je ta ugovorna odredba nezakonita zbog svoje nepreciznosti i/ili neravnoteže, treba li o tom pitanju odlučiti s obzirom na samostalna pravila koja proizlaze iz članka 25. stavka 1. Uredbe Bruxelles I bis te cilj predvidljivosti i pravne sigurnosti koji se tom Uredbom nastoji ostvariti ili o njemu treba odlučiti primjenom prava države članice koja je tom ugovornom odredbom određena?

Drugim riječima, odnosi li se to pitanje, u smislu tog članka, na materijalnu valjanost ugovorne odredbe? Treba li, suprotno tomu, smatrati da se pretpostavke materijalne valjanosti ugovorne odredbe tumače usko i da se odnose samo na materijalne razloge ništavosti, u prvom redu prijevaru, zabludu, dovođenje u zabludu, prisilu i nesposobnost?

2. Ako o pitanju nepreciznosti ili neravnoteže ugovorne odredbe treba odlučiti s obzirom na samostalna pravila, treba li članak 25. stavak 1. Uredbe Bruxelles I bis tumačiti na način da je ugovorna odredba na temelju koje jedna strana može pokrenuti postupak samo pred jednim sudom, dok druga strana može, osim pred tim sudom, postupak pokrenuti pred bilo kojim drugim sudom nadležnim u skladu s općim pravilima, primjenjiva ili, pak, na način da ona nije primjenjiva?

3. Ako je asimetrija ugovorne odredbe obuhvaćena materijalnom pretpostavkom, na koji način treba tumačiti taj tekst te osobito upućivanje na pravo države suda koji je određen kada je ugovornom odredbom određeno više sudova ili kada se njome određuje jedan sud i pritom jednoj od strana ostavlja mogućnost odabira drugog suda, a ta mogućnost još uvijek nije iskorištena u trenutku pokretanja postupka:

– je li mjerodavan nacionalni zakon onaj koji primjenjuje jedini sud koji je izričito određen, bez obzira na to što se postupak može pokrenuti i pred drugim sudovima;

– kada je određeno više sudova, je li moguće pozvati se na pravo suda pred kojim je postupak doista pokrenut;

– naposljetku, uzimajući u obzir uvodnu izjavu 20. Uredbe Bruxelles I bis, treba li upućivanje na pravo države članice suda koji je određen shvatiti na način da se ono odnosi na materijalnopravna pravila te države ili njezina pravila o sukobu zakona?“

Osim Uredbe Bruxelles I bis za koju će Sud EU-a u veljači dati nekoliko važnih tumačenja, isti Sud će u veljači dati i važno tumačenje Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (Službeni list Europske unije L 133/66, dalje u tekstu: Direktiva o potrošačkom kreditiranju) i to u predmetu C-472/2023, Lexitor u kojem će Sud EU-a donijeti presudu 13. veljače 2025.

Pitanja upućuje poljski Sąd Rejonowy dla m.st. Warszawy w Warszawie, a riječ je o pitanjima važnim za zaštitu potrošača u području potrošačkog kreditiranja.

Naime, u glavnom postupku potrošač je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 40 000 poljskih zlota. Ukupan iznos koji potrošač treba platiti na datum sklapanja ugovora iznosio je 64 878,45 poljskih zlota i uključivao je ukupan iznos kredita i ukupne troškove kredita. Ukupni troškovi kredita sastojali su se od kamata u iznosu od 19 985 poljskih zlota i provizije u iznosu od 4893,38 poljskih zlota. Efektivna godišnja kamatna stopa iznosila je 11,18 %.

U ugovoru je navedeno da banka naplaćuje pristojbe i provizije u skladu s odredbama ugovora i tarifama pristojbi i provizija, za aktivnosti povezane sa servisiranjem kredita i izmjenom odredbi ugovora. Pristojbe i provizije mogu se promijeniti u slučaju nastanka barem jednog od uvjeta kao što su: promjena iznosa minimalne plaće i razine čimbenika koje je objavio Główny Urząd Statystyczny (Glavni ured za statistiku, Poljska), zatim obavljanja međubankovnih plaćanja i kamatnih stopa koje objavljuje Narodowy Bank Polski (Poljska narodna banka), promjene cijena usluga i transakcija koje banka koristi prilikom obavljanja pojedinačnih bankovnih i nebankovnih aktivnosti ili promjene opsega ili oblika usluga koje pruža banka (uključujući promjenu ili dodavanje novih funkcionalnosti u području servisiranja određenog proizvoda) ako te promjene utječu na troškove banke ili utječu na troškove banke u vezi s izvršavanjem ugovora, promjene poreznih propisa i/ili računovodstvenih načela koje primjenjuje banka ako te promjene utječu na troškove banke u vezi s izvršavanjem ugovora, promjene ili donošenje novih sudskih odluka, odluka upravnih tijela, uputa ili preporuka nadležnih tijela ako utječu na troškove banke u vezi s izvršavanjem ugovora. Pristojbe su određene u „Tarifi pristojbi i provizija A.B.S.A. za pojedinačne klijente”. Tom Tarifom je predviđen i mehanizam povećanja bankovnih pristojbi prema kojem se iznos pristojbi i provizija može promijeniti najviše četiri puta godišnje, pristojbe i provizije ne mogu se smanjiti ili povećati za više od 200 % iznosa dotadašnje pristojbe ili provizije.

Iz prikupljenih dokaza proizlazi da je tijekom izvršavanja ugovora o kreditu banka naplaćivala kamate ne samo na glavnicu koja je izravno isplaćena potrošaču, nego i na ukupne troškove kredita. Kada bi se kamate obračunale samo na ukupan iznos kredita, efektivna godišnja kamatna stopa bila bi manja od one navedene u ugovoru o kreditu.

Prema stajalištu tužitelja ovakvo postupanje banke je nezakonito i protivno obvezi obavješćivanja koja proizlazi iz poljske regulative koja se temelji na Direktivi o potrošačkom kreditiranju.

Slijedom navedenog sud koji podnosi zahtjev postavlja sljedeća pitanja:

„1. Treba li članak 10. stavak 2. točku (g) Direktive o potrošačkom kreditiranju u kontekstu uvodnih izjava 6., 8. i 31. te Direktive tumačiti na način da je, u slučaju u kojem je, s obzirom na utvrđenje nepoštenosti dijela odredbi ugovora o potrošačkom kreditu, efektivna godišnja kamatna stopa koju je naveo vjerovnik prilikom sklapanja ugovora veća nego pod pretpostavkom da nepoštena ugovorna odredba nije obvezujuća, vjerovnik povrijedio obvezu koja mu se nalaže tom odredbom?

2. Treba li članak 10. stavak 2. točku (k) Direktive o potrošačkom kreditiranju u kontekstu uvodnih izjava 6., 8. i 31. te direktive tumačiti na način da je dovoljno potrošaču pružiti informacije o tome kako često, u kojim situacijama i za koji se najveći postotak mogu povećati pristojbe povezane s izvršavanjem ugovora, čak i ako potrošač ne može provjeriti nastanak određene situacije, a pristojba se stoga može udvostručiti?

3. Treba li članak 23. Direktive o potrošačkom kreditiranju u kontekstu uvodnih izjava 6., 8., 9. i 47. te direktive tumačiti na način da mu se protive nacionalne odredbe kojima se predviđa samo jedna sankcija za povredu vjerovnikove obveze obavješćivanja, neovisno o stupnju povrede obveze obavješćivanja i njezin utjecaj na eventualnu potrošačevu odluku u pogledu sklapanja ugovora o kreditu, koja uključuje proglašenje kredita beskamatnim i besplatnim?“

Iz svega navedenog slijedi da će veljača na Sudu EU-a biti zanimljiva za sve koji se bave međunarodnim privatnim pravom, ali i pravom intelektualnom vlasništva te pravom tržišnog natjecanja. Osim toga, veljača će nam donijeti obilje sudske prakse u području nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima s prekograničnim elementom.

Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima