Naši i vaši – o sljubljivanju pravne teorije i prakse

Iz perspektive „podvojene pravničke ličnosti“ – upravnog suca i pravnog teoretičara te sveučilišnog nastavnika, među proklamiranim ciljevima Akademije pravnih znanosti Hrvatske izdvajam dva o kojima pišem povodom Akademijine vrijedne obljetnice. Prvi je ostvarenje i zaštita vladavine prava u hrvatskome pravnom sustavu, a drugi nastojanje da se rezultatima istraživanja i spoznaje u pravnim znanostima koriste svi dijelovi državne vlasti. Drugi je cilj nedvojbeno u funkciji prvoga. Ne pišem o Akademijinim dosadašnjim, već o možebitnim budućim postignućima.

Početna s time povezana natuknica tiče se odnosa između „teorije i prakse“, odnosno između pravničkog dijela akademske zajednice i pravnika u pravosuđu, javnoj upravi, odvjetništvu, gospodarstvu … Potreba prožimanja teorije i prakse doista jest izlizan izričaj. Bez obzira na to, posrijedi je notorno objektivna potreba. Svaki korpus ima svoju samostalnu ulogu, ali te se uloge djelomice nužno isprepliću. Za konačan ishod ispunjavanja obiju uloga nije svejedno surađuju li te čine li to na principijelan, mudar i djelotvoran način.

Teoretičari i praktičari

Zbilja hrvatske pravničke profesije daleko je od dovoljnog stupnja spomenutog prožimanja. Neki su razlozi tome sistemski, poput neadekvatnih programa (cjeloživotnog) obrazovanja, nedovoljno ustrojene institucionalne suradnje, nedovoljnih ulaganja u izobrazbu, ili tek fragmentarno dostupne sudske i upravne prakse. Drugi su razlozi opasniji i teže otklonjivi – to su oni mentalitetni. Praktičari koji smatraju da teoretičari žive izvan zbilje i samo filozofiraju. Akademičari koji praktičare poimaju a priori manje kompetentnima i/ili nezainteresiranima za širenje profesionalnih vidika. S jedne strane, zatvorenost za veći angažman znanstvenika i znanstvenih spoznaja u izobrazbi praktičara, za suradnju s onima koji „nikad nisu bili u kontaktu sa strankom u postupku, niti se morali baviti praktičnim problemima“, koji nas „gnjave zahtjevima za dostavom prakse ili za sudjelovanje u projektima, a mi nemamo vremena i tlači nas norma“. Ili: „ako nas kritiziraju, čine nedopušten pritisak na nas“. S druge strane, neprincipijelna, ponekad i nepristojna zagovaranja većeg utjecaja akademske zajednice (pod firmom veće uloge „uvaženih stručnjaka“) na kadrovske odluke u „realnom sektoru“, naročito sudstvu, tj. bitnog utjecaja jednoga autonomnog sustava na drugi (bez reciprociteta). Ili uvredljivost kada sudac, čija je odgovornost donošenje pravilne odluke, ne prihvati profesorsko pravno mišljenje (plaćeno od stranke u sporu), jer ga ne smatra utemeljenim.

Samo „onaj drugi“ korpus je koruptivan i nepotistički, izoliran od javnosti, iako je povjerenje javnosti i u jedne i u druge na niskim granama. Djelomice zbog zbiljskih slabosti akademske, odnosno praktičarske zajednice. Dijelom zbog toga što je ugled obaju sustava (kao i mnogih drugih) kolateralna žrtva posve razložne zgađenosti građana razinom političkog klijentelizma. Zbog toga nema sektora kojem anketna većina u Hrvatskoj ne bi prigovorila politički utjecaj, bazirajući na tome nepovjerenje u dotični sektor. Premda veliku većinu Akademije čine pravni teoretičari, Akademija je, vjerujem, kadra ponuditi razne formate suradnje koji mogu početi otklanjati ozbiljne deficite u odnosu između pravne teorije i prakse. Akademija može ujedno pokušati javnu percepciju pravničke profesije barem donekle odvesti u racionalnije, objektivnije vode. Nama koji smo unutar te profesije jasno je da je u svim njenim bitnim segmentima proteklih desetljeća došlo do pozitivnih pomaka. Nije samo tuđi grijeh ako to nije vidljivo.

Europeizacija i konstitucionalizacija hrvatskog prava

Na temu odnosa između pravničke teorije i prakse nadovezuje se proces europeizacije hrvatskog prava. Kronološki, najprije one „strazburške“ (mada je to doista osviješteno tek pritiskom domaće ustavnosudske prakse), a potom i „briselsko-luksemburške“ (što se tek osvješćuje). Još jedna Akademijina prirodna domena.

Čini mi se da je europeizaciji hrvatskog prava itekako komplementarna njegova konstitucionalizacija (poustavljenje), zasad ni približno dovoljno razvijena. Vlastiti Ustav ne „doživljavamo“ dovoljno ozbiljno. I ovdje je mentalitet važan. Ne samo u pogledu prihvaćanja da Ustav nije tek puki skup proklamacija, već i primjenom svih tehnika pravne interpretacije, kojima nas je opskrbila pravna teorija, u svakodnevnom radu. Na prvoj godini studija nismo učili samo gramatičko tumačenje. Vrijeme je da vladavina prava, pored vladavine zakona, počne poprimati obilježja vladavine pravnosti. One integrirane, nadnacionalno – nacionalne.

Upravno pravo i javna uprava

Svojom pravničkom praksom i afinitetima usidren sam u području upravnog prava. Posrijedi je ono područje koje skoro svi studenti pravnog studija doživljavaju teško razumljivim i nezanimljivim. Upravnopravna praksa, pak, svoje dionike vrlo brzo suoči sa životnošću, raznovrsnošću i važnošću ovoga pravnog područja (nema potrebe zbog potonje se teze ispričavati onom dijelu kolega sudaca koji i dalje gaje neupućene, ali jake predrasude prema upravnom pravu i upravnom sudstvu). Koliko znam, trenutačno sam (nažalost) jedini hrvatski pravnik s profesionalnim iskustvom u trima upravnopravnim segmentima – državnoj upravi, lokalnoj samoupravi i upravnom sudovanju. To je tek jedan od pokazatelja koji upućuje na potrebu stvaranja prikladnog okvira što bi omogućio da se dio upravnih sudaca regrutira iz reda upravnih službenika (zasad ova kategorija postoji tek u tragovima). No, ulogu Akademije, kojoj se ne može poreći da se i dosad bavila upravnim pravom, ovdje prije svega vidim u drugoj temi – podizanju kvalitete javne uprave, u svim njenim elementima (sustavu, službeništvu, metodama rada, profesionalnoj samostalnosti …). Mislim, naime, da je prvo desetljeće novog modela hrvatskoga upravnog sudstva, koje upravo dolazi svome kraju, donijelo rezultate iznad očekivanja dovoljno upućenih u taj proces. Vjerujem da je javna uprava, više nego upravno sudstvo, ona sfera unutar upravnog prava kojoj je u idućem razdoblju potrebno posvetiti glavninu političke, znanstvene i svake druge profesionalne pozornosti. Koliko god se uvijek naglašava važnost javne uprave, čini mi se da se, u pogledu zbiljskog unapređenja uprave, u novije vrijeme gubi dah (u mom zavičaju rekli bi „sapa“), ali i interes ključnih aktera. Ne prijeti samo stagnacija, nego i nepovoljno okretanje trenda.

Iskustva pandemije

Za kraj, dolazim do epidemije Covida 19, prije svega njezinih pravnih implikacija. Nekih smo već svjesni, neke naslućujemo, a s nekima ćemo se tek suočiti. Nedvojbeno, važan posao i za teoretičare i za praktičare. I za Akademiju, dakako. Pritom nije riječ samo o odgovoru na pravna pitanja izazvana konkretnom pošasti, već, prije svega, o jačanju društvenoga i pravnog imuniteta na probleme koje nose različite izvanredne situacije. Nije svejedno kakva ćemo antitijela pritom teorijski, normativno i praksom razviti, koliko ćemo biti kompetentni i predani, ali i odani ideji demokratske pravne države.

Zaključak

Natuknice spomenute u ovom osvrtu tek su neke od mnoštva tema kojima se Akademija može/treba baviti u idućoj etapi svoga djelovanja. Europeizacija uz konstitucionalizaciju jača temelje pravnog poretka. Racionalan i pametno usustavljen odnos između teorije i prakse itekako jača vladavinu prava, čineći, usput, i jedne i druge boljim pravnicima. Adekvatan pravnički odgovor na epidemijske izazove reafirmira temeljne vrijednosti i olakšava odgovor na buduće izazove. Stvarna demokratska profesionalizacija i modernizacija javne uprave mnogo toga u društvu čini boljim. Pri čemu na umu uvijek treba imati da razvoj demokratske pravne države nije ireverzibilan i da svaka generacija dionika tog razvoja treba odigrati svoju ulogu kako valja.

Dr. sc. Alen Rajko