Međutim, pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji:
- u dijelu stana obavlja poslovnu djelatnost, i
- ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan.
Pritom se postavlja pitanje ima li pravo na zaštićenu najamninu stanar koji je vlasnik useljive kuće izvan područja grada ili općine gdje se nalazi stan u kojem stanuje i u odnosu na koji traži pravo na zaštićenu najamninu?
Na zajedničkom sastanku Vrhovnog suda RH i županijskih sudova izraženo je shvaćanje da Zakon o najmu stanova ne predviđa daljnje dodatne kriterije i da se stoga drugi kriteriji (npr. gdje se nalazi useljiva kuća, radi li se o odgovarajućem stanu i dr.) ne mogu uzimati u obzir.
Dakle, prema odredbi članka 31. stavak 2. Zakona o najmu stanova, pravo na zaštićenu najamninu, među ostalim, nema najmoprimac koji u vlasništvu ima useljivu kuću ili stan. Navedena zakonska odredba, kako to bez dvojbe iz nje proizlazi, nema u vidu dodatni kriterij prema kojem bi se useljiva kuća ili stan, dakle vlasništvo koje bi isključivalo pravo na zaštićenu najamninu, trebala nalaziti u istome mjestu.
Takav kriterij bio je propisan odredbama Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, br. 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/09, 22/92, 58/93 i 70/93), međutim u sasvim drugu svrhu i u ostvarenju, odnosno gubitku, sasvim drugih prava. Tako je prema odredbama toga Zakona nositelj stanarskog prava koji bi u istome mjestu stekao useljivu kuću ili stan kao posebni dio zgrade morao iseliti iz stana na kojem je imao stanarsko pravo, dok se odredbom članka 31. stavak 2. podstavak 2. Zakona o najmu stanova ne dovodi u pitanje pravo najmoprimca na najam stana, već tek njegovo pravo na zaštićenu najamninu kao imovinsku kategoriju.
O tome da vlasništvo useljive kuće ili stana, bez obzira na to gdje se oni nalazili, predstavlja razlog koji isključuje pravo na zaštićenu najamninu, izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-762/96 od 31. ožujka 1998., kad nije prihvatio prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe članka 31. stavak 2. podstavak 2. Zakona o najmu stanova.
Dakle, vlasnik useljive kuće ili stana, bez obzira na to gdje se oni nalazili, nema pravo na zaštićenu najamninu. O tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Odluci broj Rev x 971/12-2 od 29. listopada 2013.
Ujedno, kad govorimo o zaprekama za priznavanje statusa zaštićenog najmoprimca i prava na sklapanje ugovora o zaštićenom najmu, istaknimo i to da stanar nema pravo na zaštićenu najamninu ako u vlasništvu ima useljivu kuću, s time da nije od odlučnog značaja veličina ili neka druga karakteristika takve kuće, pa tako ni udaljenost predmetne kuće od sredstava javnog prijevoza. Odlučno je, međutim, da je predmetna zgrada (kuća) trajna, stabilna, sigurna za korisnike i okolinu te da ima prostore za pripremu hrane, odmor i osobnu higijenu (da je useljiva). Naime, u smislu odredbe članka 31. stavak 2. Zakona o najmu stanova, nema razlike u odnosu na veličinu ili neke druge karakteristike useljive kuće ili stana koje najmoprimac ima u vlasništvu, pa tako nije od značaja udaljenost kuće (stana) od sredstava javnog prijevoza, jer ta okolnost kuću (stan) ne čini neuseljivom, već vlasništvo useljive kuće samo po sebi, kao određena vrijednost na temelju imovinskih kriterija, ima za posljedicu gubitak prava na zaštićenu najamninu. Takvo stajalište zauzeo je Županijski sud u Varaždinu, u Odluci broj Gžx-171/11-2, od 8. travnja 2013.