Budući da je u važećem
Zakonu o zaštiti potrošača uočeno da je pojedina njegova područja potrebno dodatno uskladiti s pravnom stečevinom EU i pravnim aktima Vijeća Europe, Hrvatski sabor u hitni je postupak uputio Prijedlog
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, kojim bi se trebala unaprijediti postojeća zaštita potrošača u Republici Hrvatskoj.
Boljom zaštitom potrošača nastoji se zaštititi sve sudionike na tržištu te postići ravnotežu između trgovaca i potrošača na tržištu proizvoda i usluga.
Predlaže se izmjena članka 5. Zakona te bi tako trgovac kod proizvoda s nedostatkom bio dužan, prema izboru potrošača, ukloniti nedostatak na proizvodu, izvršiti zamjenu proizvoda novim proizvodom bez nedostatka, sniziti cijenu ili vratiti plaćeni iznos za proizvod, te ispuniti i druge obveze propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Mijenja se i članak 9. Zakona kojim se uređuje isticanje cijena. Propisana je obveza trgovca da mora jasno, vidljivo i čitljivo istaknuti utvrđene maloprodajne cijene i cijene za jedinicu mjere proizvoda ili usluge koje pruža. Pravilnikom će se detaljno odrediti liste proizvoda za koje trgovci moraju stavljati cijenu na svakom proizvodu, odnosno lista proizvoda za koje, zbog svoje prirode, trgovac nije u mogućnosti staviti cijenu na sam proizvod, pa će za takve proizvode cijena biti na polici i u izlogu. Na taj bi se način trebala omogućiti bolja informiranost potrošača o cijeni proizvoda te jednostavnije i jasnije provođenje zakona, kako od strane trgovaca, tako i od strane Državnog inspektorata.
Trgovac će biti dužan prigodom prodaje potrošaču predati, odnosno predočiti isprave koje je pripremio proizvođač, a koje potrošaču pružaju kvalitetnije informacije o proizvodu (čl. 13).
Vezano uz obavijest o proizvodu, izmijenjene su odredbe članka 17. Zakona na način da obavijest o proizvodu mora sadržavati podatke uređene posebnim propisima koji uređuju označavanje proizvoda, a usklađeni su s pravilima Europske zajednice. Za proizvode za koje ne postoji poseban propis koji uređuje označavanje proizvoda, obavijest o proizvodu sadrži i podatke koji se ovisno o kontekstu i okolnostima slučaja, u skladu s odredbama članka 111. Zakona, smatraju bitnim za prosječnog potrošača kako bi mogao donijeti odluku o kupnji. Obavijest o proizvodu sadrži i oznaku zemlje porijekla.
Brisan je članak 22. kojim je bilo propisano fizičko odvajanje proizvoda na sniženju, odnosno rasprodaji, s obzirom na mišljenje predstavnika Europske komisije da su ove odredbe prenormirane u odnosu na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi (države članice ne smiju strože urediti područje koje se uređuje predmetnom direktivom).
S obzirom na iskazani interes i drugih centara za mirenje koji bi vršili postupak mirenju u okviru izvansudskog rješavanja potrošačkih sporova, predložena je izmjena članaka 130. Zakona te je predviđeno da se u slučaju spora između potrošača i trgovca, prijava može podnijeti Sudu časti Hrvatske gospodarske komore, Sudu časti Hrvatske obrtničke komore ili prijedlog za mirenje nekom od centara za mirenje. Naime, prije su bila predviđena samo tri centra za mirenje i to Centar za mirenje Hrvatske gospodarske komore, Centar za mirenje Hrvatske obrtničke komore i Centar za mirenje Hrvatske udruge poslodavaca.
Najviše zanimanja u javnosti izazvao je institut zaštite kolektivnih interesa potrošača.
Naime, intervenirano je u postojeći tekst zakona, sadržan u Glavi II., na način da je određen pojam osobe protiv koje se može podnijeti tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je određen krug osoba aktivno legitimiranih za pokretanje takvog postupka. Uvedena je mogućnost da strana osoba može u Republici Hrvatskoj tužiti ne samo trgovca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj već i trgovca koji nema sjedište na području Republike Hrvatske kada se njegovo ponašanje, koje dovodi do povrede prava zaštite potrošača, manifestira na teritoriju Republike Hrvatske.
Za suđenje u postupcima pokrenutim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača stvarno je nadležan trgovački sud. Stavak 2. i 3. članka 132.c. Zakona, sadrži kriterije opće i posebne mjesne nadležnosti trgovačkog suda za odlučivanje po navedenoj tužbi. Kriteriji opće mjesne nadležnosti su sjedište, odnosno podružnica trgovca, a kada se radi o tuženiku koji nema sjedište već isključivo prebivalište, tada se mjesna nadležnost trgovačkog suda određuje prema prebivalištu tuženika.
Odluka kojom sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan, mora u svojem dispozitivu sadržavati tri elementa: utvrđenje da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, kondemnaciju, odnosno naredbu tuženiku da prekine s protupravnim postupanjem te konačno zabranu takvog ili sličnog ponašanja ubuduće.
Posebno je značajno da odluka suda kojom usvaja tužbeni zahtjev, obvezuje tuženika da se u budućnosti suzdrži od istog ili sličnog protupravnog ponašanja u odnosu na sve ostale potrošače (članak 138.), a odluka suda kojom se utvrđuje povreda prava o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove pred kojima će se voditi postupci za zaštitu individualnih prava potrošača, odnosno postupci za naknadu štete koju potrošač pretrpi zbog protupravnog ponašanja trgovaca (članak 138.a).
Prema obrazloženju Prijedloga zakona, osnovna svrha takvog rješenja jest pojednostaviti rješavanje u postupku povodom naknade individualne štete potrošača na način da sud ne mora ulaziti u odlučivanje o tome je li ponašanje trgovca protupravno ako je o tome odluku već donio sud odlučujući po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
Time bi se trebalo pojednostaviti odlučivanje o naknadi štete, smanjiti troškovi postupka i povećati pravna sigurnost i uniformnost sudskih odluka.
Važeći Zakon o zaštiti potrošača ovim bi izmjenama i dopunama potrošačima u Republici Hrvatskoj trebao pružiti visoku razinu zaštite njihovih prava i time im osigurati jednaku pravnu zaštitu koja se pruža i potrošačima u Europskoj uniji.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.
