c S
U središtu

Napokon novo pravno shvaćanje Vrhovnog suda u pogledu obveze savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom (čl. 153. st. 4. ZR-a)

26.06.2024

U članku se obrađuje pitanje savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom u slučaju kad kod poslodavca djeluje više sindikata koji nisu postigli sporazum o tome koji će sindikalni povjerenik preuzeti prava i obveze radničkog vijeća.

Problem je u tome što je sudska praksa i nadalje ostala kod pravnog shvaćanja da se poslodavac dužan savjetovati s bilo kojim od sindikata, premda je Zakonom o radu iz 2014. izmijenjena odredba o savjetovanju na način da su sindikati dužni postići sporazum koji će sindikalni povjerenik preuzeti prava i obveze radničkog vijeća i o tome pisano obavijestiti poslodavca.

Posljednjim odlukama Vrhovni sud RH je u tom smislu promijenio pravno shvaćanje na način da ne postoji ta obveza poslodavaca dok god nisu izvješteni koji od sindikalnih povjerenika preuzima prava i obveze radničkog vijeća.

1. Obveza savjetovanja

Člankom 150. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19 i 151/22.) propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.

Poslodavac podatke o namjeravanoj odluci mora dostaviti potpuno i pravovremeno tako da se radničkom vijeću omogući da daje primjedbe i prijedloge, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke (čl. 150. st. 4. Zakona o radu).

Pravovremeno znači da se obavijest mora dostaviti na način i u roku koji omogućava radničkom vijeću zauzimanje stava o odluci poslodavca u propisanom roku. Potpuno znači da se radničkom vijeću moraju dostaviti podaci potrebni za donošenje odluke.

2. Kad sindikalni povjerenik preuzme sva prava i obveze radničkog vijeća

Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane Zakonom o radu, osim prava na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca (članak 153. stavak 3. Zakona o radu).

Dakle, ako kod poslodavca kod kojeg radnici imaju pravo na utemeljenje radničkog vijeća nije utemeljeno radničko vijeće, pravo na obavješćivanje, savjetovanje i suodlučivanje u svezi s pitanjima iz radnog odnosa, preuzima sindikalni povjerenik. Jedina ovlast koju sindikalni povjerenik s ovlastima radničkog vijeća nema jest ovlast imenovanja predstavnika radnika u nadzornom odboru i drugom odgovarajućem organu poslodavca.

Kako smo istaknuli da radničko vijeće štiti prava i interese svih zaposlenih, neovisno o pripadnosti pojedinom sindikatu, potrebno je reći da u slučaju kad sindikalni povjerenik preuzima prava i obveze radničkog vijeća dužan je jednako postupati prema svim radnicima, neovisno jesu li članovi sindikata ili nisu.

O tome tko je sindikalni povjerenik, poslodavca treba obavijestiti predsjednik sindikata ili predsjednik sindikalne podružnice. Mišljenja smo da ne postoji obveza poslodavca propitivati i tražiti podatak tko je sindikalni povjerenik. U tom smislu je i u sudskoj praksi izraženo pravno shvaćanje: “Budući da je obveza sindikata obavijestiti poslodavca o sindikalnom povjereniku, prije nego je obaviješten on ne mora postupati po čl. 149. ZR-a“.


3. 
Kad kod poslodavca djeluje više sindikata

Odredbom članka 148. stavka 4. Zakona o radu/95  i  članka 152. stavka 4. Zakona o radu/09 bilo je propisano da, ako kod poslodavca djeluje više sindikata, a sindikati ne postignu sporazum o sindikalnom povjereniku odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, spor će se riješiti odgovarajućom primjenom odredbi Zakona o radu o izborima za radničko vijeće.

Time u stvari nije riješeno to pitanje jer ta zakonska stipulacija ne nudi odgovor što u situaciji kad više sindikata ne postigne sporazum koji će od sindikalnih povjerenika imati prava i obveze radničkog vijeća. Navedene odredbe samo govore koji broj sindikalnih povjerenika s obzirom na broj zaposlenih može imati prava i obveze radničkog vijeća, ali ne rješavaju situaciju kad sindikati ne postignu sporazum koji sindikalni povjerenik može imati prava i obveze radničkog vijeća.

Upravo zato što Zakon o radu nije rješavao navedeno pitanje, sudska praksa ga je riješila kroz pravno shvaćanje da se poslodavac dužan savjetovati sa sindikatom čiji je član radnik kojem poslodavac ima namjeru otkazati, odnosno da se dužan savjetovati sa bilo kojim od sindikata koji kod njega djeluju (Vrhovni sud RH; Revr-982/15 od 27. siječnja 2016., Revr-19/14 od 19. veljače 2014.,  Revr-20/09 od 10. lipnja 2009. Itd., Ustavni sud RH  npr. U-III-1914/2013 od 25. listopada 2016.).

4. Rješenje prema Zakonu o radu iz 2014.

S obzirom na to da prijašnja odredba Zakona o radu nije rješavala pitanje što kad nema sporazuma između više sindikata koji će sindikalni povjerenik preuzeti prava i obveze radničkog vijeća, zakonodavac je ispravno shvatio potrebu promijeniti navedenu odredbu te je to i učinio na način da je u čl. 153. st. 4. Zakona o radu propisao da „Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz stavka 3. ovoga članka, a o postignutom sporazumu sindikati su dužni pisano obavijestiti poslodavca.“

Proizlazi da zakon prvo nameće sindikatima obvezu postizanja sporazuma i da pisano obavijesti poslodavca o sindikalnom povjereniku koji će imati prava i obveze radničkog vijeća. Nakon što oni ispune tu svoju obvezu i obavijeste poslodavca, za poslodavca nastaje obveza savjetovanja s onim sindikalnim povjerenikom o kome su ga sindikati obavijestili da je preuzeo prava i obveze sindikalnog povjerenika.

Međutim, sudska praksa je i pokraj promijenjene zakonske odredbe zastupala pravno shvaćanje koje je bilo i prije navedene izmjene Zakona o radu, na način da se poslodavac u slučaju da nema sporazuma između sindikata – dužan savjetovati s bilo kojim od sindikata koji djeluju kod njega (Županijski sud u Splitu, Gž R-668/2022-3 od 6. srpnja 2022., Vrhovni sud RH, Revr- 677/2017-2 od 23. srpnja 2019., Vrhovni sud RH, Revr-224/17-2 od 18. travnja 2018.).

Ministarstvo nadležno za rad po tom pitanju znalo je davati različita službena mišljenja - od mišljenja da se poslodavac dužan savjetovati sa bilo kojim od sindikata (Službeno, 15. studenoga 2023.) do mišljenja da poslodavac nema obvezu savjetovanja dok ga sindikati pisanim putem ne izvijeste koji sindikalni povjerenik je preuzeo sva prava i obveze radničkog vijeća (Službeno,  24. travnja 2023.).

5. Novo shvaćanje Vrhovnog suda RH

Sukladno već navedenim argumentima da obveza savjetovanja poslodavca nastupa tek kad sindikati ispune svoje obvezu i pisanim putem ga obavijeste koji sindikalni povjerenik je preuzeo prava i obveze radničkog vijeća, Vrhovni sud RH je u svojim novijim odlukama izrazio takvo shvaćanje, odstupajući time od shvaćanja da je poslodavac dužan savjetovati se s bilo kojim od sindikalnih povjerenika.

Tako se u odluci Vrhovnog suda RH Rev 1162/2022-2 od 9. siječnja 2024. ističe; „Uz tako izričito propisanu obvezu sindikata, po ocjeni ovog suda, propust sindikata da postignu sporazum o sindikalnom povjereniku i o tome obavijeste poslodavca ne može ići na štetu poslodavca. Stoga, po ocjeni ovog suda, u situaciji kad nije formirano radničko vijeće niti je određen sindikalni povjerenik niti je o tome poslodavac obaviješten, poslodavac ne treba poduzimati daljnje radnje radi ispunjenja svoje obveze iz čl. 150. st. 1. ZR-a.“

Navedeno pravno shvaćanje nalazimo i u  odluci Vrhovnog suda RH od 7. studenoga 2023. br. Rev 1091/2022-2  „Odredba čl. 153. st. 4. ZR/14 oslobađa obveze poslodavca da se, u situaciji kada kod njega djeluje više sindikata koji se nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća (i o tome pisano obavijestili poslodavca), obraća makar jednom od sindikata radi ishođenja prethodne suglasnosti na otkaz ugovora o radu. Tom odredbom se, u situaciji kada sindikati nisu ispunili svoju dužnost iz te odredbe, poslodavac oslobađa neizvjesnosti o sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća, a u kojoj neizvjesnosti je bio za vrijeme primjene ZR/09. U toj situaciji nitko od sindikalnih povjerenika ne stupa u funkciju radničkog vijeća.“

6.  Zaključak

Iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud RH (napokon) promijenio svoje dosadašnje pravno shvaćanje te zauzeo pravno shvaćanje koje odgovara svrsi odredbe čl. 153. st. 4. Zakona o radu, na način da ne postoji obveza poslodavaca za provođenjem savjetovanja u situaciji kad sindikati prethodno nisu ispunili svoju obvezu – postigli sporazum o tome koji će sindikalni povjerenik imati prava i obveze radničkog vijeća i o tome sporazumu pisanim putem obavijeste poslodavca.

U tom smislu, bilo je i krajnje vrijeme da Vrhovni sud RH revidira svoje shvaćanje, odnosno izrazi pravno shvaćanje sukladno izmijenjenoj zakonskoj odredbi. Zadržavati i nadalje prijašnje pravno shvaćanje kraj promijenjene zakonske odredbe, značilo bi neuvažavanje izmjena i zanemarivanje obveza koje su novom odredbom određene jednoj strani (sindikatima) a tek po ispunjenju te obveze drugoj strani (poslodavcima) nastaje  obveza savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom.


Darko Milković, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske