Ovdje pišemo o nekoliko tipičnih vrsta iznimaka povezanih s pravnim poretkom, iz perspektive hrvatske normativne i šire društvene prakse, kako bismo, barem na razini općih pojava, pokazali kako iznimke u nas vrlo često nisu ono što bi trebale biti – iznimne.
U prvu skupinu svrstat ćemo pravnopolitičke iznimke. Kao izraz neke od javnih politika, ili barem političkog pristupa pojedinome društvenom problemu (tamo gdje stupanj razvoja još nije dosegnuo razinu javne politike), zakonodavac regulira neke društvene odnose na način koji odstupa od redovitoga (poželjnog) stanja, dakle iznimno. Recimo, legalizacija bespravne gradnje. Polazeći od hrvatske višedesetljetne zbilje, ne može se poreći da postoje ozbiljni argumenti u prilog pokušaja saniranja stanja u prostoru i prometu nekretnina ozakonjenjem dijela ilegalno podignutih objekata. Problem počinje kada se bespravnim graditeljima – od strane politike, medija, benevolentnog dijela opće javnosti – pristupa kao ugroženoj skupini stanovništva, kojoj legalizaciju treba učiniti što povoljnijom (jeftinijom). Problem prije svega utoliko što zrela društva stvari promatraju iz perspektive „urednih“ građana i firmi, ne pretvarajući ih u naivce koji lošije prolaze zbog svojeg poštenja. Na ovom primjeru, izraženo svakodnevnim govorom: OK, može biti opravdano pomoći ti da legaliziraš kuću, ali to te ne čini pozitivcem, a osobito ne žrtvom. Slično je s porezima. Doista je teško voljeti plaćanje poreza. Nedvojbeno postoji i snažna tradicija razumijevanja za poreznu evaziju. Ali upravo je porezna urednost, uz poštivanje ostalih pravila zajednice, jedan od glavnih zbiljskih izraza domoljublja, znatno više negoli verbalni, glazbeni, ornamentalni ili drugi iskazi patriotizma. U pravu je bio domaćin predlanjskoga blagdanskog domjenka jednog od hrvatskih pravnih nakladnika poručivši, među inim: „Domovina se radom voli“. Svaka iznimka od orijentacije utemeljene na afirmaciji rada i poštivanja pravila mora biti vrlo ograničena, poimana kao nužno zlo, a ne kao pomaganje sugrađanima „u nevolji“.
Nomotehničke iznimke su u stvari također djelomice i pravnopolitičke (općenito, u praksi je teško jasno odijeliti pravnu politiku i nomotehniku), ali ih radi sistematičnijeg prikaza odvajamo u drugu skupinu. Tipičan primjer je formulacija „iznimno“ sadržana u domaćim propisima, odnosno njezina inverzna varijanta „u pravilu“. Nerijetko smo svjedoci da se pravna norma koja započinje riječju „iznimno“ primjenjuje barem jednako često kao i standard postavljen kao pravilo, da se iznimka tretira u najmanju ruku ravnopravna pravilu, pa iznimka prestaje biti iznimnom. Od strane pravnih praktičara uobičajeno se percipira kao dozvola za odstupanje od proklamiranog pravila, jer – eto – ostavlja nešto prostora za drukčiji ishod. U drugoj varijanti: ako piše „u pravilu“, također znači da tako može, ali ne mora uvijek biti. Da bi odredba o dopuštenoj iznimci od pravila doista bila iznimna, nužno je da pravni profesionalci prilikom primjene pojedinoga normativnog okvira (a primjena propisa uključuje i njihovu interpretaciju) traže i odgovor na pitanje daju li okolnosti konkretne stvari doista podlogu za primjenu iznimke, polazeći od pravila kao standarda. Ako se to (iz)gubi iz vida, nema govora ni o - da se poslužimo Smerdelovom tipologijom - pravoznanstvu (poznavanju pravničkog zanata), ni o pravoslovlju (pravnoj znanosti i umijeću pravnog rasuđivanja), ni o pravdoljublju (etičkom aspektu pravničkog poziva).
Nadalje, upravljačke iznimke često dovode do jednako nepovoljnog učinka kao i pravnopolitičke iznimke – do stavljanja u nepovoljniji položaj onih pristojnijih, koji čekaju svoj red, pouzdajući se u sustav. Iz autorove perspektive suca i predsjednika suda praktički svakodnevni primjer ovih iznimki su pokušaji iskamčivanja prekorednog rješavanja pojedinih predmeta, mimo situacija koje su propisane kao razlozi za odstupanje od redoslijeda. Linija manjeg otpora u odnosu na takve stranke često se čini lakšim rješenjem. Međutim, svako prekodredno rješavanje pojedinog predmeta podrazumijeva duže trajanje postupka u svim „preskočenim“ predmetima, u kojima također postoje stranke, koje ne zaslužuju biti diskriminirane zbog tuđe upornosti/napornosti. Požurivanje sâmo po sebi ne smije biti razlog bržeg rješavanja predmeta, već samo razlog za utvrđivanje postoji li temelj za prekoredno postupanje. Ovo je još jedno područje na kojem treba smanjivati prostor za iznimke. „Kultura požurnica“, itekako prisutna, sve je prije negoli (pravna) kultura.
U medijskom društvu, kakva su u velikoj mjeri društva današnjice, iz vida ne treba izgubiti ni medijske iznimke. Baziraju se na očekivanju se da slučaj povezan s primjenom prava, koji bi po redovnom tijeku stvari i prema pravilnoj primjeni propisa trebao biti riješen na jedan način, zbog medijske obrade te teme i otvorenog zauzimanja za neku od strana (u pravilu, tzv. slabiju stranu, kako je percipira površni infotainment), ima posve drukčiji ishod, sukladan medijskom zauzimanju. Pobornici medijskih iznimki ne zamaraju se pitanjem što se zbiva sa svima ostalima koji su u istoj ili usporedivoj situaciji, ali nisu ušli u javnu sferu, važan je samo onaj tko je uspio privući medijsku pozornost, a pravni profesionalac koji pri tome želi raditi lege artis riskira odij javnosti.
Domovina nam je umorna od iznimaka, a svaka iznimnost od poželjnog koja nije doista iznimna i opravdana, fertilizator je za arbitrarnost, diskriminaciju i društvenu zaostalost.
dr. sc. Alen Rajko