Odgovornost internetskih portala za komentare čitatelja

Ustavni sud je u dvije svoje odluke naveo kriterije na temelju kojih su sudovi dužni odlučivati o tužbama za naknadu štete protiv internetskih portala, a vezani su uz komentare građana koje su oni napisali ispod članaka na portalima.

Ovim radom dat ćemo prikaz konkretnih predmeta i navedenih kriterija koje treba primijeniti kod odlučivanja o takvim predmetima.

Načelna stajališta ESLJP-a

Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je u nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja i istodobnu zaštitu prava na osobni i privatni život te dostojanstvo osoba utvrdio načelna stajališta kako slijedi.

Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usp. s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br.14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usp. s predmetom ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usp. s predmetom ESLJP-a Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva te stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, jer u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usp. s predmetom ESLJP-a Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

Međutim, sloboda medija uvjetovana je postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (usp. s predmetima ESLJP-a Stoll protiv Švicarske [Vv], br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007.; i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [Vv], br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.). Iako sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, ne smije se smetnuti s uma da je njezin osnovni zadatak priopćiti - na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima - informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak priopćavati informacije i ideje od javnog interesa, već ih javnost ima pravo i dobiti. Stoga je uloga medija olakšavanje i osnaživanje prava javnosti primati informacije i ideje ključna. Kada ne bi bilo tako, mediji ne bi bili u mogućnosti ostvariti svoju ulogu "javnog psa čuvara" (usp. s predmetima ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske, navedeno, §§ 125. i 126.; i Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske [Vv], br. 18030/11, § 165., presuda od 8. studenoga 2016.).

Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije (usp. s Sürek protiv Turske (br. 1) [Vv], br. 26682/95, § 61., presuda od 8. srpnja 1999.; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, br. 20981/10, § 40., presuda od 17. travnja 2014.; Lingens protiv Austrije, br. 9815/82, § 42., presuda od 8. srpnja 1986.; i Lopes Gomes da Silva protiv Portugala, br. 37698/97, § 30., presuda od 28. rujna 2000.).

U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj se "sukob" rješava vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usp. s predmetima ESLJP-a Von Hannover protiv Njemačke /br. 2/ [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usp. s predmetom ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

U konačnici, da bi pojedinac mogao tvrditi da mu je navedenim uvredljivim izjavama povrijeđeno pravo na ugled zajamčeno člankom 35. Ustava, mora pokazati postojanje dostatne veze između navodnog napada na njegovu osobnost i izjava koje se mogu smatrati objektivno uvredljivim. Takva veza ne postoji ako okolnosti slučaja upućuju da je njegovo pravo na ugled novinskim člankom bilo pogođeno tek "marginalno ili indirektno" (Putistin protiv Ukrajine, br. 16882/03, § 40., presuda od 21. studenoga 2013.).

Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije su čimbenici koje također treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje  naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (usp. s predmetima ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od 9. siječnja 2007.; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, navedeno).

Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (navedeno) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; te f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

Internet i sloboda izražavanja

 Sloboda izražavanja odnosi se i na internet kao sredstvo komunikacije (v. predmet ESLJP-a Delfi AS protiv Estonije [Vv], br. 64569/09, § 131., presuda od 16. lipnja 2015.), ali se internet kao sredstvo komunikacije razlikuje od klasičnih medija te predstavlja veći rizik za prava zaštićena člankom 8. Konvencije (v. predmet ESLJP-a Editorial Board of Pravoye Delo i Shtekel protiv Ukrajine, br. 41214/08 i 49440/08, § 63., presuda od 16. travnja 2019.). U vezi odgovornosti vlasnika internetskog portala za komentare (imenovanih ili anonimnih) korisnika objavljene na portalu a kojima se vrijeđaju prava trećih osoba, ESLJP je zaključio da se, s obzirom na specifičnu prirodu interneta, prava i obveze vlasnika internetskog portala u vezi komentara drugih osoba mogu razlikovati od vlasnika klasičnih medija te je utvrdio kriterije za utvrđivanje da li sankcioniranje vlasnika portala za takve komentare predstavlja povredu slobode izražavanja: priroda i kontekst spornih komentara; mjere koje je vlasnik portala poduzeo da spriječi ili ukloni komentare kojima se vrijeđaju prava trećih osoba, odgovornost stvarnih autora komentara kao alternativa odgovornosti vlasnika portala, te posljedice koje izrečena sankcija ima za vlasnika portala (v. predmete ESLJP-a Delfi AS protiv Estonije, navedeno; Magyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete i Index.hu ZRT protiv Mađarske, br. 22947/13, § 69., presuda od 2. veljače 2016.; Hřiness protiv Norveške, br. 43624/14, § 67., presuda od 19. ožujka 2019.).

Odluka broj: U-III-2669/2018 od 27. ožujak 2018.

 Povod za tužbu

Podnositeljica objavljuje na internetskim stranicama elektroničku publikaciju "Osijek-online."

Potaknuta postupanjem doktora veterinarske medicine S. C. - zaposlenika tužitelja - koji je 10. siječnja 2009. leš eutanaziranog psa odložio u jednu od dvije jame za odlaganje životinjskog otpada smještene unutar prostora Azila za napuštene pse u Nemetinu (u daljnjem tekstu: Azil), volonterka S. D. napisala je članak koji je na portalu "Osijek-online" objavljen 12. siječnja 2009. pod nazivom "Azil u Nemetinu - bahatost osječkog veterinara" (u daljnjem tekstu: sporni članak) popraćen fotografijama S. C. kako vrši odlaganje leša psa.

Brojni čitatelji, potaknuti spornim člankom, 12., 13. i 14. siječnja 2009. na portalu "Osijek-online"  anonimno su iznijeli komentare u kojima su iskazali svoje vrijednosne sudove/stajališta o tužitelju (doktoru veterinarske medicine i vlasniku veterinarske ambulante "T." veterinarska praksa i usluge), od kojih su u prvostupanjskoj presudi djelomično citirani sljedeći komentari: "Ja nikada nisam imao problema sa J. ...", Ma nije J. kriv F. mu dopušta da tamo besplatno baca leševe ..., Pitam se da li bi eutanazirali svoje dijete kad im postane prevelik teret ..., J. je bio kod mene prije pet minuta, lijepo me je savjetovao i nije naplatio ništa ..., Za gore prozvanog J., namjerno ga ne želim osloviti sa gospodinom zato što to nije ..., Ja sam zato da pri sljedećem navratu toga veterinara, ako se uopće može tako nazvati, s lešom psa zatvorimo i njega u tu jamu ..., Da bog da dijete svoje tako bacao kao tog psa ..."      

Podnositeljica navedene komentare nije uklanjala i oni su se na web stranicama portala "Osijek-online" nalazili i 20. listopada 2009., tj. više od sedam mjeseci nakon pokretanja parničnog postupka protiv podnositeljice.

Podnositeljica je osuđena na plaćanje 10.000,00 kuna odštete vlasniku veterinarske ambulante (tužitelju) o kojoj je članak izvještavao.

 Ocjena Ustavnog suda

 Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud utvrđuje da su sudovi doduše konstatirali da je sporni članak potaknuo javnu raspravu i da je samim člankom i objavljenim anonimnim komentarima dovedeno u pitanje jamstvo štovanja i pravne zaštite tužiteljeva osobnog života, dostojanstva, ugleda i časti, međutim, pri tome nisu ispitali je li u svojoj okolini i u kojoj mjeri tužitelj javna osoba odnosno obavlja li djelatnost od javnog interesa s obzirom na to da obavlja veterinarsku djelatnost i osobito s obzirom na obvezu obavljanja djelatnosti veterinarske zaštite okoliša (usluge higijeničarskog servisa) preuzetu ugovorom sklopljenim s P. d.o.o. te u kojoj mjeri je rasprava na portalu podnositeljice bila rasprava od javnog interesa.

Nadalje, sudovi utvrđuju odgovornost podnositeljice za objavljeni članak i komentare bez preciznije analize koji navod u članku i koji komentar predstavlja povredu tužiteljevih prava te radi li se o navodima o činjenicama ili o vrijednosnim sudovima. Umjesto toga drugostupanjski sud navodi da se, primjerice, tvrdnje da se radi o običnim šinterima koji se nastoje ilegalno riješiti otpada te tvrdnje da je zaposlenik tužitelja mrtvog psa bacio volonterima pred noge dok istovremeno nije pružio pomoć ranjenim psu nalaze u "sivoj zoni" između izjave o činjenici i vrijednosnog suda koje "ne mogu biti zaštićene u smislu novinarskih sloboda". Isto tako, sudovi nisu analizirali tužiteljevo prethodno profesionalno ponašanje (ranije odlaganje leševa pasa u službeno zatvorenu jamu za odlaganje životinjskog otpada), kao i postupak njegova zaposlenika u konkretnom slučaju, a u vezi sa standardima veterinarske struke i zahtjevima mjerodavnih propisa na snazi u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, na primjenu kojih im je ukazano dopisom Upravnog odjela za socijalnu skrb i zdravstvo Grada Osijeka od 22. siječnja 2010., jer za sada proizlazi da određene kritike na njegov rad nisu bile sasvim neosnovane.

U pogledu vjerodostojnosti informacije objavljene u spornom članku i stava suda da se odgovornost podnositeljice temelji i na okolnosti da prije objave članka činjenice nisu provjerene i razgovorom s podnositeljem, Ustavni sud ističe da je iz iskaza S. D. (autorice spornog članka) danog pred prvostupanjskim sudom razvidno da su u njemu objavljene informacije prikupljene neposrednim uvidom autorice. Nadalje, te su informacije u odlučnoj mjeri potvrđene iskazima tužitelja i njegova zaposlenika danim u postupku pred prvostupanjskim sudom. Međutim, usprkos tome sudovi su u pogledu ocjene vjerodostojnosti navedenih informacija podnositeljici u odlučnoj mjeri stavili na teret propust kontaktiranja tužitelja i njegova zaposlenika prije objave spornog članka radi provjere činjenica.

Također, sudovi nisu ispitali pruža li kontekst događanja opisan u spornom članku dostatnu činjeničnu osnovu za opći ton spornog članka i za u obrazloženju prvostupanjske presude djelomično citirane komentare / vrijednosne sudove.

Doduše, iz obrazloženja osporenih presuda razvidno je da su sudovi sadržaj spornog članka (u pogledu uporabljenog izraza "šinteri") i gore navedene komentare ocijenili pretjeranim, međutim, za svoju ocjenu nisu iznijeli dostatne i pravno relevantne razloge iz kojih bi bilo razvidno jesu li sadržaj spornog članka i navedeni komentari, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, podobni dosegnuti stupanj ozbiljnosti koji nužno zahtijeva miješanje države u podnositeljičino pravo na slobodu mišljenja i izražavanje misli.

U vezi odgovornosti podnositeljice za objavljene komentare, Ustavni sud zaključuje da iz osporavanih presuda nije moguće zaključiti u odnosu na koje komentare je utvrđena odgovornost podnositeljice, pa se za sada ne može reći da su sudovi s potrebnom pažnjom ispitali prirodu i kontekst spornih komentara, je li podnositeljica poduzela odgovarajuće mjere da ukloni pojedine komentare, te je li moguće, kao alternativu odgovornosti vlasnika portala, utvrditi odgovornost drugih konkretnih osoba za objavljene komentare.

U pogledu dosuđene svote pravične naknade Ustavni sud utvrđuje da u obrazloženjima osporenih presuda, osim paušalnih navoda, nisu izneseni i obrazloženi dostatni i pravno relevantni razlozi iz kojih bi bilo razvidno je li dosuđena svota razmjerna potrebi miješanja u podnositeljičino jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli.

Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku sudovi nisu proveli test nužnosti u demokratskom društvu. Stoga osporene presude za sada ne potvrđuju uvjerljivo prijeku društvenu potrebu za davanje prednosti pravnoj zaštiti jamstva štovanja tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred podnositeljičinim jamstvom slobode misli i izražavanja misli i dosudu naknade štete u iznosu od 10.000 kn. Razlozi koje su sudovi iznijeli ne mogu se smatrati dostatnima i mjerodavnima za takvo miješanje u podnositeljičinu slobodu izražavanja. Stoga se ne može zaključiti da su sudovi ostvarili pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih Ustavom zajamčenih prava tužitelja i podnositeljice.

Odluka broj: U-III-4248/2023 od 12. rujna 2024.

 Povod za tužbu

U ovom predmetu tužbu za naknadu štete podnio je sudac jednog Županijskog suda u Hrvatskoj koji je odlučivao o istražnom zatvoru za više počinitelja koji su osumnjičeni za počinjenje kaznenog djela protiv spolne slobode. O tom su slučaju pisali gotovo svi mediji, pa i tuženik u ovom postupku. On je objavio članke o tom slučaju na svom internetskom portalu, a ispod njih su se našli i komentari čitatelja. U odnosu na naknadu štete u visini od 10.000,00 kuna koji je internetski portal dužan isplatiti sucu (podnositelju ustavne tužbe) Ustavni sud nije našao povredu prava na štovanje osobnog života podnositelja iz članka 35. Ustava.

Međutim, ta je povreda nađena u odnosu na komentare čitatelja portala. Naime, u podnesku od 29. lipnja 2020. podnositelj je dostavio više Facebook komentara čitatelja sa stranice tuženika vezane uz prvi članak, te navodi da "sadrže ozbiljne prijetnje nekim zlom u smislu članka 139. Kaznenog zakona, te predstavljaju javno poticanje na nasilje mržnju u smislu članka 325. Kaznenog zakona, a potaknuti su upravo spornim člancima tuženika." Naveo je da su informacije u spornim tekstovima "dovele javnost u zabludu da je tužitelj nemoralan i korumpiran, a što jasno proizlazi iz komentara građana na predmetne članke."

O navodima komentara čitatelja u sudskim presudama nije navedeno bilo kakvo utvrđenje sudova, niti su ih oni vrednovali kod određivanja visine odštete podnositelju za povredu prava osobnosti. 

Ocjena Ustavnog suda

Ustavni sud je prvo utvrdio da su sudovi usvajanjem tužbenog zahtjeva zaštitili dostojanstvo, čast i ugled podnositelja, jer se radi ne samo o zakonom zaštićenim vrijednostima, već i pravu zaštićenim člankom 35. Ustava. Kad se odlučuje o prigovoru osobe koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, ishod te ocjene treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli. Drugim riječima, radi se o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova da postignu pravičnu ravnotežu između tih prava. U tom je dijelu ustavna tužba odbijena.

Međutim, u vezi odgovornosti tuženika za objavljene komentare, Ustavni sud je zaključio da iz osporavanih presuda nije moguće zaključiti jesu li sudovi uzeli u obzir te komentare kod određivanja visine naknade štete, pa se za sada ne može reći da su s potrebnom pažnjom ispitali prirodu i kontekst spornih komentara, je li tuženik poduzeo odgovarajuće mjere na uklanjanju pojedinih komentara, te je li moguće, kao alternativu odgovornosti vlasnika portala, utvrditi odgovornost drugih konkretnih osoba za objavljene komentare.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku sudovi nisu proveli test nužnosti u demokratskom društvu koji bi obuhvatio i komentare na koje je podnositelj ukazao još u svom podnesku od 29. lipnja 2020.

Zbog toga je Ustavni sud ocijenio da za sada osporene presude ne potvrđuju uvjerljivo prijeku društvenu potrebu za davanje prednosti pravnoj zaštiti tuženikovom jamstvu slobode misli i izražavanja misli u dijelu koji se odnosi na komentare građana ispod objavljenih članaka pred tužiteljevoj pravnom zaštitom štovanja njegovog dostojanstva, te u tom dijelu sudovi nisu ostvarili adekvatnu zaštitu podnositeljevog prava iz članka 35. Ustava. Stoga se u tom dijelu ne može zaključiti da su sudovi ostvarili pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih Ustavom zajamčenih prava tuženika i podnositelja.

Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da su sudovi povrijedili proceduralnu obvezu ispitivanja odlučnih dokaza i navoda stranaka te proceduralnu obvezu iznošenja dostatnih i relevantnih razloga o postojanju veze između navedenih komentara čitatelja na portalu tuženika i napada na ustavna prava podnositelja zajamčena člankom 35. Ustava te zaslužuje li podnositelj i zbog tih komentara adekvatno obeštećenje u ukupnom kontekstu predmeta te formi i posljedicama objavljene informacije, za koje je Ustavni sud utvrdio da su ih svi sudovi dužni ispitati i obrazložiti u sporovima u kojima se suprotstavljaju pravo pojedinca na ugled i čast zajamčeno člankom 35. Ustava te pravo medija na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 38. stavcima 1. - 3. Ustava.

Valja navesti da je u ovom predmetu podnositelj osporio i rješenje Vrhovnog suda koji je  odbacio reviziju podnositelja podnesenu na temelju članka 385.a stavka 2. ZPP-a iz sljedećih razloga: "8. Vezano na navode tužitelja da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, valja navesti da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudska prava i temeljnih sloboda."

Uzevši u obzir naprijed navedena utvrđenja, Ustavni sud ne prihvaća zaključak Vrhovnog suda "da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je ... " Zbog toga je valjalo ukinuti i točku II. rješenja Vrhovnog suda broj: Revd-2155/2023-2 od 7. lipnja 2023.

Zaključno

Kod procjenjivanja odgovornosti vlasnika portala za komentare čitatelja i eventualnoj naknadi štete koja bi mogla nastati na pravo osobnosti ili dostojanstvu neke osobe potrebno je primijeniti sljedeće kriterije za utvrđivanje da li sankcioniranje (plaćanjem odštete) vlasnika portala za takve komentare predstavlja povredu slobode izražavanja:

 - priroda i kontekst spornih komentara

- mjere koje je vlasnik portala poduzeo da spriječi ili ukloni komentare kojima se vrijeđaju prava trećih osoba

- odgovornost stvarnih autora komentara kao alternativa odgovornosti vlasnika portala

-  posljedice koje izrečena sankcija ima za vlasnika portala.

   dr. sc. Robert Peček