Popularni novogovorni izrazi, poput uslužno orijentirane države i sl., ponekad zamagljuju suštinske razlike između autoritativnih i uslužnih funkcija države. Rješavanje spornih društvenih odnosa, što je primarna zadaća sudova, ne predstavlja pružanje javne usluge, niti je pri rješavanju sudskih sporova izgledna situacija u kojoj su sve stranke u sporu zadovoljne njegovim ishodom (što je u uslužnom segmentu državnih poslova moguće, barem načelno).
Sudstvo je dio javnog sektora. Unatoč tome, pogrešno ga je poistovjećivati s drugim segmentima javnog sektora, poput, primjerice, školstva ili zdravstva. Potonje javne službe nedvojbeno pružaju određene javne usluge. Sudstvo to ne čini. Sudovi rješavaju sporne društvene odnose, kao neovisni arbitri prema unaprijed određenim materijalnim i postupovnim pravilima. Ta je funkcija povjerena sudovima, između ostalog, kako se sporni odnosi, te s njima povezani konflikti, ne bi rješavali na druge načine.1
U službama poput zdravstva i obrazovanja barem načelno postoji mogućnost da svi korisnici usluga u pojedinoj skupini (razrednom odjeljenju, ordinaciji i sl.) budu zadovoljni. To zato što ishod pružanja javne usluge povoljan po jednog aktera ne ugrožava iste takve izglede drugog aktera – dobra ocjena jednom učeniku ne isključuje mogućnost davanja dobre ocjene drugom učeniku, uspješno liječenje jednog pacijenta ne isključuje mogućnost uspješnog liječenja drugog pacijenta. Kod sudova takva mogućnost ne postoji ni u teoriji, u sudskom sporu ne mogu uspjeti sve stranke, što nužno „proizvodi“ određeni broj nezadovoljnih stranaka.
Jednako vrijedi i za usporedbu s privatnopravnim odnosom između trgovca i potrošača. Zadovoljstvo jednog potrošača pruženom uslugom ne isključuje mogućnost zadovoljstva drugog potrošača. Zadovoljstvo jedne stranke u sudskom sporu njegovim ishodom, međutim, po prirodi stvari dovodi do nezadovoljstva protustranke u sporu.
Sudovanje, dakle, ni formalno ni zbiljski nema obilježja pružanja usluge. Usporedbe radi, uslugom se, načelno, ne bi mogao smatrati ni autoritativni dio djelatnosti upravnih (javnopravnih) tijela, poput rješavanja upravnih stvari u upravnom postupku (premda su upravni postupci uglavnom jednostranački). U javnom sektoru općenito postoji razgraničenje između primjene javnih ovlasti i pružanja javne usluge (obavljanjem javne službe).2
Dosad izneseno ne znači da sudovi ni na koji način ne odgovaraju prema građanima (javnosti). No, instrumenti te odgovornosti usklađeni su s funkcijom primjene javnih ovlasti a ne pružanja usluge, te ne uključuju neposredan odnos između nezadovoljne stranke (ili drugog aktera) i suda, već mogućnost iniciranja nekog od mehanizama kontrole sudskog rada. Ti su mehanizmi dvojaki. Odluke donesene i radnje poduzete u funkciji suđenja mogu biti preispitivane samo putem pravnih lijekova, od strane viših sudova. Ostali oblici sudske djelatnosti podliježu, pak, nadzornim ovlastima pravosudne uprave3, viših tijela sudske uprave (tj. predsjednika viših sudova), kao i (primarno) samoupravnih sudskih tijela (Državnoga sudbenog vijeća, sudačkih vijeća4 i dr.).
doc. dr. sc. Alen Rajko
_________________________________
^ 1 „U svojim počecima državna se vlast ograničavala na čuvanje mira i na sudovanje. Uprava i zakonodavstvo bili su nerazvijeni te se suđenje smatralo glavnom državnom funkcijom. Taj je značaj sudska funkcija zadržala i danas jer se putem sudova utvrđuje što je pravo. Sudovi primjenjuju pravo na konkretne slučajeve, ali je njihova uloga pri tome stvaralačka“ - Vrban, Duško, Država i pravo, Golden marketing, Zagreb, 2003., 79. str.
^ 2 Ponešto o tome v. na ovome portalu npr. u: Rajko, Alen, Razlike u značenjima pojmova pravna osoba s javnim ovlastima i pravna osoba koja obavlja javnu službu (https://www.iusinfo.hr/strucni-clanci/CLN20V01D2020B1347).
^ 3 Poslove pravosudne uprave obavlja ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa.
^ 4 Potrebno je razlikovati pojmove sudačkog vijeća i sudskog vijeća. Sudsko vijeće je personalna forma donošenja sudskih odluka prilikom suđenja (kada ne odlučuje sudac pojedinac), dok su sudačka vijeća jedan od izraza sudačke autonomije, s ovlastima uređenima u članku 49. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18. i 126/19.).
