c S
Kolumna

Nepotrebno je propisivati natječaje za popunu ustavnosudskih i najviših pravosudnih položaja

dr. sc. Alen Rajko sudac Upravnoga suda u Rijeci
08.02.2024

Postoje i politička imenovanja na nepolitičke položaje koja nisu devijacija demokratskog poretka ni klijentelističko zastranjenje, već su volja Ustava. Izraz su sustava ustuka i protuteža, i to onog segmenta diobe vlasti koji uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti (članak 4. Ustava).

Tipični primjeri su imenovanja1 na dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, Glavnoga državnog odvjetnika i sudaca Ustavnog suda. O tim imenovanjima odlučuju politička tijela.2

Kod takvih imenovanja besmisleni su natječaji, javni pozivi i slični oglasni postupci. Nije svaki natječaj za popunu javnog položaja svrhovit, niti je jamac transparentnosti, niti povećava vjerojatnost odabira (naj)boljeg kandidata. Dapače, kada je natječaj farsa, onda je i kontraproduktivan, narušava povjerenje javnosti u državne institucije.

Na takve natječaje uglavnom se javljaju oni kojima je već signalizirano da imaju šanse, ili oni koji ne samo da nemaju šanse, nego najčešće ni ozbiljne reference. Ozbiljniji kandidati kojima signal nije upućen najčešće se neće ni prijaviti, što im u ovome modelu ne treba zamjeriti. Profesionalni i drugi javni ugled kandidata pritom je puno važniji od programa koji se kod nekih vrsta imenovanja očekuje da napišu, i to najčešće tek reda radi.

Usto, nije osobito važno tko sam za sebe smatra da bi bio dobar kandidat za položaje ovog ranga.

S obzirom na to da se sudačka mjesta u Ustavnom sudu najčešće ne popunjavaju izborom jedne osobe (kao što se to čini pri imenovanju čelnika Vrhovnog suda i Državnog odvjetništva), za popunu Ustavnog suda prikladno može biti propisati više ovlaštenih predlagatelja iz svih segmenata državne vlasti. Različita ishodišta predlagatelja smanjuju rizik kadrovskog monopola.

Odustajanje od modela natječaja omogućilo bi Predsjedniku Republike i parlamentarnoj većini (tj. njezinom šefu) da lakše usuglase odluku o imenovanju predsjednika Vrhovnog suda. Omogućilo bi Vladi da odabir Glavnoga državnog odvjetnika ne bude samo odabir između prijavljenih kandidata, odnosno da ne bude odlučno, kao što je to nedavno bilo, koji je od četvorice prijavljenih na natječaj najbolji kandidat. U odnosu na sva tri spomenuta položaja učinilo bi predstavljanja kandidata pred parlamentarnim tijelima smislenijima i ozbiljnijima. Prilično je izvjesno i da bi povećalo vjerojatnost boljeg kadrovskog odabira nego što je to sada slučaj.

Kod profesionalnih imenovanja (na primjer onih sudačkih i državnoodvjetničkih) natječaj ne samo da je koristan, nego je i nužan. No, kod političkih imenovanja, uključujući politička imenovanja ne nepolitičke dužnosti, natječajna forma nije nužno važnija od sadržaja, niti maskenbal može zbilju učiniti pristojnijom.

____________________________________________________

^ 1 Radi jednostavnosti izlaganja, koristimo izraz imenovanje i za položaje koji se popunjavaju izborom.

^ 2 V. sljedeće odredbe Ustava Republike Hrvatske: članak 119. stavak 2.; članak 125. stavak 2.; članak 126. stavke 1. i 2. V. i Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (naročito članak 5.a), te mjerodavne odredbe Zakona o sudovima (članke 44. i 44.a) i Zakona o državnom odvjetništvu (članke 22. i 23.).


Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.