Mnogo su puta do sada medijski izvještaji iz Ukrajine, a posebno s njezinih područja gdje traje oružani sukob, počinjali riječima „šokantno“, „neviđeno u 21. stoljeću“, „ratni zločin“ i sličnima. To se ponavljalo do mjere da su se, mislim vrlo pogrešno, vijesti iz te države lako mogle početi doživljavati kao svakodnevni sastavni dio news feeda na koji se ne obraća pozornost osim ako ne sadrži nešto osobito zanimljivo. Poput vremenske prognoze ili burzovnog izvještaja. Tako je, čini se, i značajno oštećenje brane Kahovka, o čemu su svi svjetski mediji izvijestili u jutarnjim satima 6. lipnja 2023., prošlo kao još jedna vijest. Iako se u medijskim napisima mogla vidjeti sintagma „ratni zločin“, kao da se i ona nekako pogubila po putu, stoga mislim da je korisno da ovdje, na temelju informacija dostupnih u medijima, ukratko analiziramo i pokušamo dati klasifikaciju događaja iz perspektive međunarodnog prava oružanih sukoba.
Nije upitno da je na teritoriju Ukrajine u tijeku međunarodni oružani sukob u kojem sudjeluju i Ukrajina i Ruska Federacija. Postojanje (međunarodnog) oružanog sukoba u suvremenom međunarodnom pravu nije ovisno o nekom formalnom činu država koje u njemu sudjeluju, još manje o tome kako ga one nazivaju u svojim (ne)službenim aktima. Kako stoji u zajedničkom članku 2. svih četiriju Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata, one će se, zajedno s dopunskim Protokolom I., primjenjivati „u svakom oružanom sukobu između država stranaka, čak i ako jedna od njih ne priznaje ratno stanje“. Dakle, Ukrajina i Ruska Federacija u trenutku značajnog oštećenja brane Kahovka bile su strane u međunarodnom oružanom sukobu na koji se primjenjuju pravila međunarodnoga prava sadržana u četiri Ženevske konvencije (Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima, Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, sve iz 1949.) te Protokol I iz 1977. (Dopunski protokol Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba).
Upravo se u posljednjem spomenutom, Protokolu I., nalazi norma koja izravno regulira situacije poput one koja se 6. lipnja dogodila na brani Kahovka. Riječ je o članku 56. Protokola I., koji regulira napade na postrojenja ili instalacije koje sadrže opasne sile, pri tome izrijekom spominjući brane kao primjer takvih postrojenja. Ovdje treba nakratko zastati i upozoriti na važnu karakteristiku međunarodnog ugovornog prava. Naime, države su se slobodne obvezivati samo onim međunarodnim ugovorima (a Protokol I. svakako je međunarodni ugovor) kojima žele biti obvezane. Obje države uključene u ovaj slučaj stranke su Protokola I. Ruska Federacija je, međutim, 2019. notificirala depozitaru, vladi Švicarske Konfederacije, svoju namjeru povlačenja deklaracije o posebnom istražnom povjerenstvu iz članka 90. Protokola I., ali se nije potpuno povukla iz Protokola I. No čak i da se Ruska Federacija potpuno povukla iz Protokola I., zaključak da ju ne obvezuju norme iz članka 56. bio bi preuranjen. Naime, u međunarodnom pravu vrlo je česta situacija u kojoj je neka norma istovremeno dio običajnog i ugovornog prava. Iako se radi o dva različita formalna izvora prava, među njima nema stupnjevanja ni hijerarhije te norme slobodno „prelaze“ iz jednog izvora u drugi. Mnoge su odredbe Protokola I. (kao i Ženevskih konvencija prije njega) tako u ugovorno pravo „ušle“ iz običajnog prava. Taj se proces naziva kodifikacija.
Norme sadržane u članku 56. Protokola I. zapravo su specifičan izraz jednog od temeljnih načela međunarodnog prava oružanih sukoba, načela proporcionalnosti. Srž ovog načela sastoji se u ideji da svako vojno djelovanje, pa i prema legitimnom vojnom cilju, može biti protupravno ako uzrokuje prekomjerne patnje civilima i štetu na civilnim objektima u odnosu na stvarnu vojnu prednost koju donosi. Načelo proporcionalnosti vrlo je staro te nedvojbeno predstavlja dio međunarodnog običajnog prava, što je potvrđeno i kroz praksu međunarodnih sudova i mnogo puta u pravnoj teoriji (vidjeti, primjerice, Savjetodavno mišljenje Međunarodnoga suda o dopustivosti prijetnje ili korištenja nuklearnog oružja). Običajno pravo, za razliku od međunarodnih ugovora, u načelu obvezuje i države koje nisu izrijekom dale pristanak. Brane, nasipi i nuklearne elektrane, koji se primjerično navode u članku 56. stavku 1. Protokola I., ali i drugi slični uređaji, postrojenja su čijim uništenjem ili oštećenjem svakako dolazi do neproporcionalnih posljedica po civilno stanovništvo, imovinu i okoliš. Potvrda toga može se, uostalom, vidjeti i u slučaju brane Kahovka, čije je značajno oštećenje uzrokovalo poplavljivanje velikog broja naselja te natjeralo brojne osobe u bijeg od rastućeg nivoa vode. Moglo bi se ustvrditi kako se odredbom članka 56. stavka 1. presumira da je napad na postrojenje koje sadrži opasne sile (poput brane) neproporcionalan, pa stoga i zabranjen.
Ipak, navedena presumpcija nije neoboriva. Stavkom 2. članka 56. propisane su situacije u kojima zaštita prestaje. Na brane, a što je relevantno u slučaju koji je povod ovome tekstu, odnosi se točka a) stavka 2. članka 56. U ovoj se točki navodi kako zaštita za branu ili nasip prestaje „samo ako se ne upotrebljava u uobičajene nego u druge svrhe te za redovitu, važnu i izravnu potporu vojnim operacijama i ako su takvi napadi jedini mogući način da se ta potpora prekine“. Međutim, čak i ako su navedeni restriktivno postavljeni uvjeti ispunjeni te je brana zaista time pretvorena u legitiman vojni cilj na koji napad sam po sebi nije neproporcionalan, načelo proporcionalnosti ni tada nije u potpunosti napušteno. Naime, stavkom 3. istog članka propisano je, između ostalog, da „ako zaštita i prestane (...) moraju se poduzeti sve moguće praktične mjere opreza da bi se izbjeglo oslobađanje opasnih sila“, dok civilne osobe ostaju u svakom slučaju pod zaštitom koju im pruža međunarodno pravo, a što uključuje i načelo proporcionalnosti, i inače primjenjivo u svakom napadu.
Koliko se može saznati iz dostupnih izvora, brana Kahovka u trenutku značajnog oštećenja nije sadržavala vojne instalacije niti se koristila za potporu vojnim operacijama, što bi ju pretvorilo u legitiman vojni cilj. Primjenom navedenih odredbi Protokola I., koje su u svojoj suštini izraz običajnopravnog načela proporcionalnosti te se stoga može smatrati da u velikoj mjeri odražavaju običajno međunarodno pravo, dolazi se do zaključka kako je značajno oštećenje brane koje se dogodilo 6. lipnja, a posebno s obzirom na posljedice koje je uzrokovalo, protivno međunarodnom pravu oružanih sukoba. Teške povrede međunarodnog prava oružanih sukoba, sadržanih u Ženevskim konvencijama i Protokolu I. (a koji, kako je već navedeno, u mnogim dijelovima odražavaju međunarodno običajno pravo) su ratni zločini. Članak 85. stavak 3. točka c) izrijekom određuje kao tešku povredu napade na postrojenja koja sadrži opasne sile, ali pod dva uvjeta. Prvo, onaj koji poduzima napad mora znati da će takav napad „prouzročiti gubitke života, ranjavanje građanskih osoba ili štete na civilnim objektima“, pa ga svejedno poduzima. Drugo, napad mora biti prekomjeran u smislu članka 57. Protokola I., što je samo još jedan izraz običajnopravnog načela proporcionalnosti sadržanog u ovim normama.
Zaključno, zajednički cilj svih pravila međunarodnog prava oružanih sukoba je humanizacija ratovanja. Značajnim oštećenjem brane Kahovka i posljedičnim poplavljivanjem brojnih naselja, civilnih osoba i imovine, učinjen je, nažalost, velik korak u suprotnom smjeru i udaljavanje od tog cilja.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
