Prigovor protiv obaveznog prekršajnog naloga bez osnove ili s nejasnom osnovom smatra se poricanjem prekršaja

Uvodno napominjemo da se prema članku 242. stavku 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22. – dalje: PZ) prigovor protiv obaveznog prekršajnog naloga može podnijeti iz dvije osnove, i to zbog:

- poricanja prekršaja (točka 1.)

- izrečene odnosno primijenjene prekršajnopravne sankcije ili određenih troškova u povodu izdavanja prekršajnog naloga (točka 2.).

Međutim, iako to nije izrijekom propisano, prigovor se može podnijeti i zbog izricanja posebnih mjera oduzimanja imovinske koristi i oduzimanja predmeta prekršaja, a za što pravnu osnovu nalazimo u odredbama članka 239. stavka 5. u vezi s člankom 237. stavkom 1. točkom 2. PZ-a, što je svakako logično ako imamo u vidu članak 239. stavak 4. PZ-a, prema kojemu se obaveznim prekršajnim nalogom, uz ostalo, može izreći i oduzimanje predmeta prekršaja i imovinske koristi.

U tom smislu možemo dodati da, iako se to od podnositelja prigovora zahtijeva u odredbama članka 242. stavka 2. i 3. PZ-a, za takvog podnositelja nisu propisane nikakve procesne posljedice u slučaju nenavođenja razloga poricanja prekršaja, odnosno neobrazlaganja prigovora i nepodnošenja dokaza na kojima temelji prigovor.

U okviru prethodnog postupka po prigovoru svakako je jedna od značajnijih problematika ocjena sadržaja prigovora u vidu ocjene osnove iz koje je prigovor podnesen, odnosno je li prekršaj podnesen zbog poricanja prekršaja ili zbog izrečene odnosno primijenjene prekršajnopravne sankcije, a što u konačnici determinira i daljnji tijek prekršajnog postupka.

U tom kontekstu se onda i postavlja pitanje – kako postupiti u situaciji kada prigovor ne sadrži osnovu za prigovor ili ona nije jasna?

Odgovor na ovo pitanje nalazimo u članku 243. stavku 5. PZ-a (druga rečenica), a koji propisuje: „Ako prigovor ne sadrži osnovu iz članka 237. stavka 1. ovoga Zakona, ili ona nije jasna, smatrat će se da je prigovor podnesen zbog poricanja prekršaja (članak 237. stavak 1. točka 1.).”

Nalazimo shodnim napomenuti da je u prethodnu odredbu očito nekritički prenijeta odredba koja uređuje „obični“ prekršajni nalog, s obzirom da su relevantne odredbe koje se odnose na osnove za prigovor protiv obaveznog prekršajnog naloga sadržane u članku 242. PZ-a, pa nije bilo potrebe za spominjanjem članka 237. PZ-a, koji se, dakle, odnosi na “obični” prekršajni nalog.

Prema tome, kada iz samoga sadržaja prigovora nije moguće donijeti nedvojbeni zaključak iz koje osnove se podnosi prigovor (zbog poricanja prekršaja ili zbog izrečene odnosno primijenjene prekršajnopravne sankcije) uvijek će se smatrati da je prigovor podnesen zbog poricanja prekršaja (čl. 242. st. 1. toč. 1. PZ-a).

3. Sudska praksa

Međutim, u sudskoj praksi možemo naći prekršajne predmete u kojima je prvostupanjski sud očito pogrešno interpretirao sadržaj prigovora u vidu osnove iz koje je isti prigovor podnesen.

Tako u dvije slijedeće odluke možemo vidjeti koje posljedice može izazvati pogrešna ocjena osnove iz koje je prigovor podnesen.

Dakle, u konkretnom prekršajnom predmetu je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da je prigovor podnesen zbog izrečene sankcije, te je bez provođenja žurnog postupka donio presudu, no Presudom Vrhovnog suda RH, broj: Kzz 37/2017 od 19. listopada 2017., utvrđeno je da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je predmetnom pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda povrijeđen zakon u odredbi čl. 244. st. 1. PZ-a, čime je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a, pa je pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

U svome obrazloženju VSRH u bitnome ističe da posebno iz sadržaja prigovora proizlazi da je okrivljenik podnio prigovor protiv obaveznog prekršajnog naloga u kojem nije naznačio osnov podnošenja, a niti ga je obrazložio, pa da je u pravu državni odvjetnik da je sukladno čl. 243. st. 5. PZ-a trebalo smatrati da je prigovor podnesen zbog poricanja prekršaja. Međutim da je, nasuprot tome, prvostupanjski sud pogrešno uzeo da je prigovor podnesen zbog izrečene sankcije te je stoga pogrešno postupio prema čl. 244. st. 2. PZ-a, umjesto da je u žurnom postupku proveo dokaze, ocijenio stanje stvari i potom presudom odlučio o prekršaju, kako je predviđeno u čl. 244. st. 1. PZ-a, a što je utjecalo na zakonitost presude, te se zaključuje da je time ostvarena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a, koja iziskuje ukidanje te presude.

U drugom konkretnom prekršajnom predmetu podnositelj je protiv obaveznog prekršajnog naloga podnio prigovor u kojem je naveo: „Ulažem prigovor protiv obaveznog prekršajnog naloga broj…od 23. ožujka 2019. godine¹ i izrečene kazne i zaštitne mjere“, te je prvostupanjski sud, također, pogrešno smatrao da je prigovor podnesen zbog izrečene sankcije, pa je bez provođenja žurnog postupka donio presudu, no odlukom Ustavnog suda RH, broj: U-III-3075/2019 od 27. siječnja 2021., usvojena je ustavna tužba, ukinuta je predmetna presuda prvostupanjskog suda i predmet vraćen na ponovni postupak.

Uz ostalo, u obrazloženju svoje odluke Ustavni sud ističe da povezujući  mjerodavne odredbe PZ-a sa sadržajem prigovora, gdje prigovor nije obrazložen i koji svojim konciznim sadržajem jednoznačno ne ukazuje na osnov pobijanja, nedvojbeno slijedi zaključak da je nadležni sud trebao sukladno članku 243. stavku 5. PZ-a smatrati da je prigovor podnesen zbog poricanja prekršaja, pa da je trebao staviti izvan snage obavezni prekršajni nalog i provesti (žurni) postupak, odnosno postupiti sukladno članku 221. stavku 1. točki 6. i članku 244. stavku 1. PZ-a, dok je nadležni sud donio osporenu presudu sukladno članku 244. stavku 2. PZ-a (bez vođenja žurnog postupka), a čime da je onemogućeno pravo na usmenu raspravu, pa da je time došlo do povrede prava podnositelja na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Prema tome, a kako to vidimo iz prethodno prikazanih recentnih odluka, pogrešna ocjena osnove iz koje je podnesen prigovor protiv obaveznog prekršajnog naloga može isprovocirati podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, odnosno podnošenje ustavne tužbe, te u konačnici rezultirati ukidanjem prvostupanjske presude zbog ostvarenja relativno bitne povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a, odnosno zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.  

Na kraju napominjemo da i članak 238. stavak 7. PZ-a (druga rečenica), a koji se odnosi na “obični” prekršajni nalog, sadrži istovjetnu odredbu koja glasi: „Ako prigovor ne sadrži osnovu iz članka 237. stavka 1. ovoga Zakona, ili ona nije jasna, smatrat će se da je prigovor podnesen zbog poricanja prekršaja (članak 237. stavak 1. točka 1.).”.

Željko Kudrić, dipl. iur.