Siječanj će na Sudu Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU-a) biti vrlo intenzivan budući da se Sud EU-a vraća sa zimske pauze.
Siječanj započinje objavom mišljenja nezavisnog odvjetnika Richarda de la Toura u predmetu C-536/23, Mutua Madrileña Automovilista, a pitanje je postavio njemački Landgericht München I. U navedenom predmetu Sud bi trebao dati odgovor na tumačenje odredaba članka 13. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) te Uredbe, (Službeni list Europske unije L 351/1, dalje u tekstu: Uredba Bruxelles I bis).
Naime, u navedenom predmetu tužitelj je Savezna Republika Njemačka kao poslodavac službenice koja je zbog nezgode koju je doživjela za vrijeme odmora na Mallorci, Španjolska bila nesposobna za rad u razdoblju od 8. ožujka 2020. do 16. ožujka 2020. Tužitelj joj je za vrijeme navedene nesposobnosti za rad nastavio isplaćivati naknadu plaće od 1.432,77 EUR te je dopisom od 25. siječnja 2021. od tuženikova predstavnika društva APRIL Financial ServicesAG, zatražio naknadu plaće koju je nastavio isplaćivati. Potonji je odbio platiti naknadu uz obrazloženje da je službenica prouzročila nezgodu.
Tužitelj je potom podnio tužbu Amtsgericht München, a koja je odbijena zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti navedenog suda. Naime, sud u svojoj odluci navodi da naveo da se tužitelj ne može pozvati na nadležnost u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) i člankom 13. stavkom 2. Uredbe Bruxelles I bis jer tu odstupajuću odredbu treba usko tumačiti, a tužitelju kao državi u okviru apstraktne i tipizirajuće ocjene potrebe za zaštitom nije potrebna posebna zaštita na temelju tih odredbi, osobito jer, primjerice, u okviru mirovinskog i zdravstvenog osiguranja obavlja i funkciju nositelja socijalnog osiguranja.
Protiv navedene presude Amtsgericht München tužitelj je podnio žalbu te nakom zapiramnja žalbe Landgericht München I prekida postupak i Sud EU-a postavlja sljedeće pitanje:
"Treba li članak 13. stavak 2. Uredbe Bruxelles I bis u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) te Uredbe tumačiti na način da i sama država članica Europske unije, kao poslodavac koji je nastavio isplaćivati plaću svojem službeniku (privremeno) nesposobnom za rad nakon prometne nezgode i na kojeg su prešla njegova prava u odnosu na društvo za osiguranje od građanskopravne odgovornosti u odnosu na vozilo koje je sudjelovalo u toj nezgodi, koje ima poslovni nastan u drugoj državi članici, može, u svojstvu „oštećene stranke” u smislu navedene odredbe, podnijeti tužbu protiv društva za osiguranje sudu mjesta u kojem službenik nesposoban za rad ima domicil, kad je takva izravna tužba moguća?"
Siječanj na Sudu EU-a se nastavlja presudom u predmetu C-277/23 E.P. protiv Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, koju će Sud EU donijeti 16. siječnja 2025., a u kojoj će odgovoriti na sljedeća pitanja:
"Trebaju li se odredbe članaka 18., 20., 21. i 165. stavka 2. alineje 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Službeni list Europske unije C 202/1, dalje u tekstu: UFEU) tumačiti na način da im se protive propisi države članice prema kojima roditelj gubi pravo na uvećanje godišnjeg osnovnog odbitka poreza na dohodak za uzdržavano dijete jer je tom djetetu, kao uzdržavanom studentu koji je ostvarivao slobodu kretanja i boravka u drugoj državi članici u svrhu obrazovanja, tako što je na temelju nacionalnih provedbenih akata koristio mjere iz članka 6. stavka 1. točke (a) Uredbe (EU) br. 1288/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o uspostavi programa „Erasmus+”: programa Unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport i stavljanju izvan snage odluka br. 1719/2006/EZ, 1720/2006/EZ i 1298/2008/EZ (Službeni list Europske unije L 347/50, dalje u tekstu: Uredba Erasmus+) radi ostvarivanja mobilnosti studenta iz države članice s nižim ili srednjim prosječnim troškovima života u državu članicu s višim prosječnim troškovima života, kako su utvrđene kriterijima Europske komisije u smislu članka 18. stavka 7. te Uredbe, isplaćena potpora za mobilnost studenata čiji iznos prelazi propisani fiksni cenzus?"
Pitanje postavlja Ustavni sud Republike Hrvatske, a tužiteljica u glavnom postupku je državljanka Republike Hrvatske i porezni obveznik u Republici Hrvatskoj, koja na temelju relevantnih nacionalnih propisa ostvaruje pravo na uvećanje osobnog odbitka po osnovi uzdržavanih članova obitelji, točnije dvoje djece. Međutim, jedno dijete podnositeljice je tijekom 2014. godine boravilo u Finskoj u sklopu programa Erasmus+ i po toj osnovi ostvarilo mjesečnu stipendiju u iznosu od 460,00 EUR pa joj je prilikom donošenja poreznog rješenja brisan osobni odbitak za uzdržavanog člana te utvrđena porezna obveza u iznosu od 4.560,34 kune/605,26 EUR.
Protiv navedenog poreznog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu, a kasnije i pokrenula upravni spor te podnijela žalbu protiv presude Upravnog suda u Osijeku da bi se u konačnici radi zaštite svojih prava obratila Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlučio prekinuti postupak i postaviti gore navedeno pitanje Sudu EU-a.
U navedenom predmetu nezavisni odvjetnik Maciej Szpunar je objavio svoje mišljenje 4. srpnja 2024. u kojem je istaknuo da se prema ustaljenoj sudskoj praksi pravila UFEU-a u području slobodnog kretanja osoba i mjere za njihovu provedbu ne mogu primijeniti na aktivnosti koje nisu ni na koji način povezane sa situacijama koje predviđa pravo Unije i čiji su svi relevantni elementi ograničeni na jednu državu članicu, ali svaki građanin Unije koji se koristio svojim pravom na slobodu kretanja, neovisno o njegovom državljanstvu ili boravištu, obuhvaćen je pravom Unije. Nadalje, nezavisni odvjetnik Szpunar u svojem mišljenju navodi da neovisno o tome što je politika izravnog oporezivanja u nadležnosti država članica, one tu politiku moraju provoditi u skladu s pravom EU-a. Nadalje, nezavisni odvjetnik je u svojem mišljenju dao povijesni pregled razvoja programa mobilnosti studenata Erasmus+ te utvrdio da iz tumačenja uvodne izjave 40. Uredbe Erasmus+ proizlazi da bi se, kako bi se povećao pristup programu, bespovratna sredstva za podršku mobilnosti pojedinaca trebala prilagoditi troškovima života i boravka zemlje domaćina. U toj se uvodnoj izjavi navodi, među ostalim, da bi, u skladu s nacionalnim pravom, države članice također trebalo poticati da izuzmu ta bespovratna sredstva iz svih poreza i socijalnih pristojbi.
Na koncu je nezavisni odvjetnik iznio mišljenje prema kojem sporne odredbe hrvatskog poreznog prava ograničavaju slobodu kretanja te na postavljena pitanja odgovora da Sudu EU-a predlaže da na prvo prethodno pitanje koje je uputio Ustavni sud Republike Hrvatske odgovori na sljedeći način: Članak 21. UFEU-a, u vezi s člankom 165. stavkom 2. drugom alinejom UFEU-a, treba tumačiti na način da mu se protivi zakonodavstvo države članice kojim se, radi određivanja iznosa osnovnog odbitka na koji roditelj koji je porezni obveznik ima pravo za uzdržavano dijete, uzima u obzir potpora za mobilnost u svrhu obrazovanja koju je dijete primilo u okviru programa Erasmus+, što ima za posljedicu gubitak prava na uvećanje tog odbitka u okviru izračuna poreza na dohodak.
Riječ je o predmetu koji se, prema riječima nezavisnog odvjetnika, nalazi na presjeku između područja izravnog oporezivanja i područja slobodnog kretanja građana Unije. Slijedom navedenog, bit će zanimljivo vidjeti kakvo stajalište će zauzeti Sud EU-a te hoće li prevagnuti pravo države članice na slobodu uređenja izravnog oporezivanja ili pravo na slobodu kretanja.
Cijelo mišljenje nezavisnog odvjetnika dostupno je na: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=287900&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=281088
Siječanj će se nastaviti mišljenjem nezavisne odvjetnice Tamare Ćapeta u predmetu C-600/23, Royal Football Club Seraing, a koji predmet se odnosi na žalbu koju je Royal Football Club Seraing podnio protiv Međunarodne nogometne federacije (FIFA) i Europske nogometne unije (UEFA) kao i Belgijskog kraljevskog nogometnog saveza (URBSFA) u svrhu utvrđivanja nezakonitosti u odnosu na pravo Unije pravila FIFA-e kojima se predviđa zabrana vlasništva trećih strana nad gospodarskim pravima igrača (prakse poznate kao third party ownership ili third party investment).
Pitanja postavlja belgijski Kasacijski sud (Cour de cassation), a pitanja glase:
„Protivi li se članku 19. stavku 1. Ugovora o Europskoj uniji (Službeni list Europske unije C 202/13, dlaje u tekstu: UEU), u vezi s člankom 267. UFEU i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (Službeni list Europske unije C 202/389), primjena odredbi nacionalnog prava kao što su članak 24. i članak 171[3]. stavak 9. belgijskog Codea judiciaire (Zakonik o sudovima), kojima se utvrđuje načelo pravomoćnosti, na arbitražni pravorijek čiju je usklađenost s pravom Europske unije ispitao sud države koja nije članica Unije i nije ovlašten Sudu Europske unije uputiti prethodno pitanje?
Protivi li se članku 19. stavku 1. UEU, u vezi s člankom 267. UFEU i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, primjena pravila nacionalnog prava kojim se arbitražnom pravorijeku, čiju je usklađenost s pravom Europske unije ispitao sud države koja nije članica Unije i nije ovlašten Sudu EU uputiti prethodno pitanje, daje dokazna snaga u odnosu na treće strane, osim ako one ne dokažu suprotno?"
Nadalje, Sud EU-a će 23. siječnja 2025. donijeti presudu u predmetu C-187/23, Albausy u kojem će na zahtjev njemačkog Amtsgericht Lörrach odgovoriti na pitanja koja se odnose tumačenje Uredbe (EU) broj 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (Službeni list Europske unije L 201/107, dalje u tekstu: Uredba o nasljeđivanju):
„1.Treba li članak 67. stavak 1. podstavak 2. točku (a) Uredbe o nasljeđivanju tumačiti na način da se odnosi i na prigovore podnesene u samom postupku izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju i da ih sud ne može ispitati te da se stoga ne odnosi samo na prigovore istaknute u drugom postupku?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prethodno pitanje: treba li članak 67. stavak 1. podstavak 2. točku (a) Uredbe o nasljeđivanju tumačiti na način da se Europska potvrda o nasljeđivanju ne može izdati čak ni ako su prigovori istaknuti u postupku izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju, ali su već ispitani u postupku izdavanja potvrde o nasljeđivanju na temelju njemačkog prava?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: treba li članak 67. stavak 1. podstavak 2. točku (a) Uredbe o nasljeđivanju tumačiti na način da se odnosi na bilo koji prigovor, čak i ako nije potkrijepljen dokazima, o čemu nije potrebno podnijeti formalni dokaz?
4. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: u kojem obliku sud mora navesti razloge zbog kojih je sud odbio prigovore i izdao Europsku potvrdu o nasljeđivanju?"
Glavni postupak se zapravo odnosi na nasljeđivanje ostavitelja koji je bio francuski državljanin s posljednjim uobičajenim boravištem u Njemačkoj. Nakon njegove smrti njegova bivša supruga je zatražila izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju iz koje proizlazi da je ona jedina nasljednica.
Iza ostavitelja su ostale dvije oporuke, jedna na temelju koje je njegova jedina nasljednica njegova bivša supruga i druga na temelju koje su njegovi nasljednici njegovi unuci. Unuci i sin ostavitelja osporavaju prvi oporuku navodeći da je u vrijeme njezina sastavljanja ostavitelj bio nesposoban za oporučivanje te da potpis na oporuci nije njegov. Međutim, ne navode konkretne mane volje radi kojih ostavitelj nije bio sposoban za oporučivanje nego samo navode da je ostavitelj ponekad bio smeten. Također, tijekom postupka je utvrđeno da je potpis na prvoj oporuci ostaviteljev.
Nezavisni odvjetnik Manuel Campos Sánchez-Bordona je 11. travnja 2024. objavio svoje mišljenje u kojem je naveo da Sud EU ovakav zahtjev njemačkog Amtsgericht Lörrach treba proglasiti nedopuštenim, a podredno na postavljena pitanja odgovara na način da smatra da članak 67. stavak 1. drugi podstavak točku (a) Uredbe o nasljeđivanju, treba tumačiti na način da tijelo nadležno za izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju treba ocijeniti prigovore koje su osobe uključene u nasljeđivanje istaknule u postupku izdavanja potvrde kako bi utvrdilo elemente koje treba potvrditi;
Europska potvrda o nasljeđivanju ne može se izdati ako sadržava elemente za koje se utvrdilo da nisu u skladu s prethodnom pravomoćnom presudom;
Europska potvrda o nasljeđivanju ne može se izdati kada je u postupku izdavanja potvrde osporen ključan element samog nasljeđivanja, poput valjanosti oporuke, ako je to osporavanje barem minimalno osnovano prema mjerodavnom pravu;
tijelo izdavanja nije obvezno u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju navesti razloge zbog kojih ju je izdalo.
Cijelo mišljenje nezavisnog odvjetnika dostupno je na: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=284664&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=22464
Konačnu odluku Sud EU-a će donijeti 23. siječnja 2025.
Nadalje, 23. siječnja 2025. će biti održana rasprava u spojenim predmetima C-672/23 i C-673/23 Electricity & Water Authority of the Government of Bahrain i drugi, Smurfit Kappa Europe i drugi.
Riječ je o predmetu u kojem je prethodno pitanje postavio Gerechtshof te Amsterdam, a samo pitanje se odnosi na tumačenje članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I bis. U glavnom predmetu se amsterdamski sud oglasio nenadležnim u postupcima koji se vode protiv tuženika koji nemaju poslovni nastan u Nizozemskoj, a riječ je o tužbi radi naknade štete nastale zabranjenim sporazumima.
Riječ je o složenom predmetu, a kojem nizozemski sud zahtijeva odgovor na ukupno četiri pitanja od kojih svako pitanje ima nekoliko potpitanja, a sukus zahtjeva za tumačenje odnosi se na pojam referentnog tuženika radi utvrđivanja nadležnosti kod solidarne odgovornosti za štetu koja je nastala jedinstvenom i trajnom povredom zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u skladu s pravom Unije
Pitanja koja postavlja amsterdamski sud glase:
" Pitanje 1.a. Postoji li uska povezanost u smislu članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I bis između,
(A) sutuženika koji je primatelj te odluke, i/ili
(B) sutuženika koji nije primatelj odluke i u pogledu kojeg se tvrdi da kao pravni subjekt pripada poduzetniku koji se u odluci u javnopravnom smislu smatra odgovornim za povredu zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u skladu s pravom Unije?
Je li pritom važno
(a) to što je glavni tuženik koji se smatra odgovornim u silaznoj liniji u razdoblju u kojem se provodio zabranjeni sporazum samo imao udjele i upravljao njima;
(b) u slučaju potvrdnog odgovora na pitanje 4.a, to što je glavni tuženik koji se smatra odgovornim u silaznoj liniji sudjelovao u proizvodnji, distribuciji, prodaji i/ili isporuci proizvoda koji su predmet zabranjenog sporazuma i/ili u pružanju usluga koje su predmet zabranjenog sporazuma;
(c) smatra li se sutuženik koji je primatelj odluke u toj odluci i. stvarnim sudionikom zabranjenog sporazuma u smislu da je stvarno sudjelovao u utvrđenom sporazumu koji se protivi pravilima o tržišnom natjecanju (ili u više takvih sporazuma) i/ili u usklađenom djelovanju, ili ii. pravnim subjektom koji pripada poduzetniku koji se u javnopravnom smislu
smatra odgovornim za povredu zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u skladu s pravom Unije;
(d) to što je sutuženik koji nije primatelj odluke stvarno proizvodio, distribuirao, prodavao i/ili isporučivao proizvode koji su predmet zabranjenog sporazuma i/ili pružao usluge koje su predmet zabranjenog sporazuma;
(e) pripadaju li glavni tuženik i sutuženik istom poduzetniku;
(f) to što su tužitelji izravno ili neizravno kupovali proizvode od glavnog tuženika i/ili od sutuženika odnosno izravno ili neizravno od njih primali usluge?
Pitanje 1.b.: Je li za odgovor na pitanje 1.a relevantno to što je predvidivo da će dotični sutuženik biti tužen pred sudom nadležnim za glavnog tuženika?
Ako je odgovor potvrdan: je li ta predvidivost zaseban kriterij prilikom primjene članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a? Postoji li ona u načelu s obzirom na presudu Sumal od 6. listopada 2021. (C-882/19, EU:C:2021:800)?
Na koji način okolnosti navedene u pitanju 1.a (točke (a) do (f)) u ovom slučaju čine predvidivim to da će sutuženik biti tužen pred sudom nadležnim za glavnog tuženika?
Pitanje 2.: Treba li prilikom utvrđivanja nadležnosti uzeti u obzir i eventualno prihvaćanje tužbe protiv glavnog tuženika? Ako je odgovor potvrdan: je li za tu ocjenu dovoljno da se ne može unaprijed isključiti mogućnost prihvaćanja tužbe?
Pitanje 3.a.: Obuhvaća li pravo na naknadu štete u skladu s pravom Unije, koje svaka osoba ima na temelju utvrđene povrede zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u skladu s pravom Unije, pravo na isticanje štete nastale izvan EGP-a?
Pitanje 3.b.: Treba li odnosno je li moguće pretpostavku odlučujućeg utjecaja društava majki (kojima je izrečena novčana kazna) na gospodarsku djelatnost društava kćeri priznatu u pravu tržišnog natjecanja („pretpostavka Akzo”) primijeniti u (građanskopravnim) predmetima koji se odnose na štetu nastalu zabranjenim sporazumom?
Pitanje 3.c.: Ispunjava li posredničko holding društvo, koje isključivo upravlja udjelima i ima ih, drugi kriterij iz presude Sumal (postojanje konkretne veze između obavljanja gospodarske djelatnosti i predmeta povrede za koju se društvo majka smatra odgovornim)?
Pitanje 4.a.: Mogu li prilikom primjene članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I bis različiti tuženici s poslovnim nastanom u istoj državi članici (zajedno) biti glavni tuženik?
Pitanje 4.b.: Određuje li se izravno i neposredno člankom 8. točkom 1. Uredbe Bruxelles I bis mjesno nadležni sud na način koji ima prednost pred nacionalnim pravom?
Pitanje 4.c.: U slučaju niječnog odgovora na pitanje 4.a, odnosno da samo jedan tuženik može biti glavni tuženik, i potvrdnog odgovora na pitanje 4.b, odnosno da se člankom 8. točkom 1. Uredbe Bruxelles I bis izravno određuje mjesno nadležni sud na način koji ima prednost pred nacionalnim pravom: postoji li prilikom primjene članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I bis prostor za interno upućivanje sudu u domicilu tuženika u istoj državi članici?"
Siječanj će završiti donošenjem presude u predmetu C-677/23, Slovenská sporiteľňa (Informations dans les contrats de crédit aux consommateurs), a koji predmet se odnosi na tumačenje članak 10. stavak 2. točku (c) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ1 (Službeni list Europske unije 15/Sv. 13, dalje u tekstu: Direktiva 2008/48).
Pitanje postavlja slovački Krajský súd v Prešove, a glavni predmet se odnosi na žalbu protiv presude donesene u postupku povodom utvrđivanja nedospjelosti kamata i naknada za kredit, povrata neosnovanog bogaćenja i utvrđivanja nedopuštenosti ugovornih odredbi. Naime, riječ je o potrošačkom ugovoru o kreditu koji su tužitelju u glavnom predmetu sklopili s bankom 2014. godine. Ugovor o kreditu sklopljen je na određeno vrijeme i žalitelji su se obvezali da će otplatiti kredit u 108 mjesečnih obroka po 54,20 EUR. Mjesečni obroci trebali su dospijevati do dvadesetog dana svakog mjeseca. Rok za plaćanje prvog obroka bio je 20. prosinca 2014., a konačni rok otplate kredita utvrđen je na 20. studenoga 2023. Efektivna kamatna stopa utvrđena je na 17,93 %, a ukupan iznos za otplatu iznosio je 5.858,98 EUR. Tužitelji su u glavnom postupku osporavali navedeni ugovor o kreditu navodeći da u njemu nije navedeno razdoblje trajanja ugovora niti su navedene pretpostavke primijenjene u izračunu efektivne kamatne stope.
Prvostupanjskom presudom njihova tužba je odbijena, a predmet je po žalbi dospio na sud koji postavlja pitanje. Sud koji upućuje zahtjev navodi da je Direktivom 2008/48 sustavna važnost dodijeljena razdoblju trajanja ugovora, a sve s ciljem zaštite potrošača, kako bi isti mogli izračunati ili pretpostaviti razdoblje trajanja ugovora. Sud koji je uputio zahtjev također smatra da su precizne granice razdoblja trajanja ugovora o kreditu ključne za potrošače ne samo sa stajališta ostvarivanja prava u razdoblju trajanja ugovora, nego i sa stajališta utvrđivanja toga kad je riječ o razdoblju prije, tijekom i nakon posla u vezi s proizvodom u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2005/29.
Uzimajući sve navedeno u obzir sud postavlja pitanja:
" 1. Treba li članak 10. stavak 2. točku (c) Direktive 2008/48 tumačiti na način da jasno i sažeto definiranje ugovornom odredbom razdoblja trajanja ugovora o kreditu:
– zahtijeva da se izričito definira razdoblje trajanja ugovora o kreditu, primjerice navođenjem datuma sklapanja i završetka razdoblja trajanja ugovora (od… do…), eventualno korištenjem kalendarskih vremenskih jedinica kao što su primjerice mjeseci ili godine
(primjerice na razdoblje od jedne godine) ili
– je dovoljno da potrošač treba izračunati ili odrediti razdoblje trajanja ugovora na drugi način na temelju ugovornih odredbi, primjerice na temelju broja mjesečnih obroka ili trenutka konačne otplate kredita?
1.2. Treba li članak 10. stavak 2. točku (c) Direktive 2008/48 tumačiti na način da razdoblje trajanja ugovora definirano ugovorom o kreditu odgovara razdoblju definiranom kao „tijekom [posla]” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća ( Službeni list Europske unije L 149/22, dalje u tekstu: Direktiva 2005/29)?
2. Treba li članak 10. stavak 2. točku (g) Direktive 2008/48 u dijelovima u kojima se navode sintagme „jasno i sažeto” i „sve pretpostavke primijenjene u izračunu te stope” tumačiti na način da:
– pretpostavke primijenjene u izračunu efektivne kamatne stope moraju biti jasno naznačene u ugovoru kao pretpostavke primijenjene u izračunu efektivne kamatne stope ili
– potrošač treba sam utvrditi odgovarajuće pretpostavke primijenjene u izračunu efektivne kamatne stope na temelju ugovornih odredbi?"
Bit će zanimljivo vidjeti kakvo stajalište će zauzeti Sud EU-a jer će navedeno imati posljedice na položaj potrošača u pregovaranju s bankama na cijelom području EU-a.
Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima
