Budući da u praksi prekršajnopravnog sudovanja u određenom broju predmeta nailazimo na pogrešnu uputu o pravu na žalbu, to nalazimo shodnim nešto više reći o ovoj problematici u vidu pravilnog postupanja u takvim situacijama.
Uvodno podsjećamo da je jedno od temeljnih ljudskih prava, koje se jamči i člankom 18. stavkom 1. Ustava RH, upravo pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom, a koje se samo iznimno može zakonom ograničiti ako je osigurana druga pravna zaštita (čl. 18. st. 2. Ustava RH).
Relevantne odredbe Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22. – dalje: PZ), kao što je to uostalom slučaj i u kaznenom postupku, propisuju određene pretpostavke kojima mora udovoljiti podnesena žalba da bi uopće bila razmatrana osnovanost žalbenih navoda. Tako je u općoj odredbi članka 191. stavka 1. PZ-a propisano da ako tim Zakonom nije drukčije određeno, protiv presude prvostupanjskog suda ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana dostave prijepisa presude.
Prema tome, žalba protiv prvostupanjske presude, osim što mora biti pravodobna, odnosno podnesena u žalbenom roku od osam dana, mora biti i dopuštena. U tom kontekstu možemo istaći da je odredbama članka 204. stavka 2. PZ-a propisano da će se rješenjem odbaciti žalba kao nedopuštena ako se utvrdi:
- da je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje žalbe,
- da je žalbu podnijela osoba koja se odrekla prava na podnošenje žalbe ili se prema tome Zakonu smatra da se odrekla tog prava,
- da je podnositelj odustao od podnesene žalbe ili se prema tome Zakonu smatra da je odustao od podnesene žalbe,
- da žalba po zakonu nije dopuštena.
Međutim, kako je u fokusu našeg interesa potonja okolnost koja se odnosi na nedopuštenost žalbe, tada posebno možemo istaknuti da protiv presude suda prvog stupnja, donesene nakon provedenog žurnog postupka po prigovoru okrivljenika na obavezni prekršajni nalog, a zbog poricanja prekršaja, po zakonu nije dopuštena žalba, sukladno članku 244. stavku 1. PZ-a. U pravilu, upravo u ovakvim slučajevima se i događaju pogrešne upute o pravnom lijeku.
Nastavno na prethodno navedeno, napominjemo da i protiv presude suda prvog stupnja, donesene izvan rasprave ili žurnog postupka po prigovoru okrivljenika na obavezni prekršajni nalog, a zbog izrečene sankcije iz članka 239. stavka 4. PZ-a, po zakonu nije dopuštena žalba, sukladno članku 244. stavku 3. PZ-a.
2. Uputa o pravu na žalbu
Prema članku 184. stavku 3. PZ-a ovjerovljeni prijepis presude dostavlja se strankama i sudionicima u postupku, osim ako ovim Zakonom nije određeno drukčije (članak 146. stavak 3. i 179. stavak 9.), a okrivljeniku, oštećeniku tužitelju i oštećeniku ako ima pravo žalbe, dostavit će se i uputa o pravu na žalbu.
Međutim, kako to pokazuje i sama praksa, uputa o pravu na žalbu može biti i pogrešno dana od tijela koje je donijelo predmetnu odluku o prekršaju (presudu ili rješenje o prekršaju).
Dakle, pogrešna uputa se može odnositi na dopuštenost same žalbe kao i na rok za podnošenje žalbe, pa tako u konačnici razlikujemo četiri moguće varijacije pogrešno dane upute:
- navedeno da je žalba dopuštena, iako prema zakonu nije dopuštena
- navedeno da je žalba nedopuštena, iako je prema zakonu dopuštena
- naveden rok za žalbu u trajanju dužem od zakonski određenog roka
- naveden rok za žalbu u trajanju kraćem od zakonski određenog roka
Dakako, ovo nije zatvoreni krug mogućih pogrešno danih uputa o pravu na žalbu. Naime, ovdje možemo spomenuti i reducirano pravo na žalbu iz članka 194. stavka 2. PZ-a, prema kojemu u slučaju donošenja odluke o prekršaju prema uvjetima iz članka 171.a PZ-a (donesenoj na temelju okrivljenikova očitovanja po svim točkama optužnog prijedloga i okolnosnog priznanja krivnje za terećene prekršaje) žalba se može podnijeti samo zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i drugim mjerama, a na takvo ograničeno pravo na žalbu potrebno je upozoriti u uputi o pravu na žalbu, pa se i u takvim pravnim situacijama otvara mogućnost pogrešno dane upute o pravu na žalbu.
3. Sudska praksa
U sudskoj praksi pojavljuje se relativno veći broj presuda donesenih u postupku vođenom u povodu podnesenog prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga, a protiv kojih, dakle, po zakonu nije dopuštena žalba, u kojima se u uputi o pravnom lijeku navodi da se protiv takvih presuda može podnijeti žalba, no i u takvim situacijama, kada prema takvoj uputi okrivljenik podnese žalbu, ona će biti odbačena kao nedopuštena jer se uputom iz presude ne može za okrivljenika ustanoviti pravo koje mu ne pripada po zakonu.
Tako je u konkretnom prekršajnom predmetu rješenjem Visokog prekršajnog suda RH (broj: Gž-185/2020 od 12. siječnja 2022.) odbačena kao nedopuštena žalba okrivljenika, s obrazloženjem, u bitnome, da kako je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio u postupku provedenom po prigovoru okrivljenika kojeg je izjavio protiv obaveznog prekršajnog naloga, to sukladno citiranoj odredbi žalba protiv te presude nije dopuštena, pri čemu se posebno naglašava da „pogrešna uputa o pravnom lijeku u pobijanoj presudi ne može rezultirati ustanovljavanjem prava stranke u postupku, u konkretnom slučaju okrivljenika, na podnošenje žalbe, upravo zbog toga jer to zakonom nije dopušteno“.
Na tom tragu je i rješenje Vrhovnog suda RH, broj: I Kž HOK 3/2023.-6 od 19. listopada 2023., kojim je odbačen priziv disciplinski okrivljenog kao nedopušten, s obrazloženjem, u bitnome, da nije odlučna okolnost da je u pouci o pravnom lijeku danoj u presudi koja je predmetom pobijanja pred ovim sudom navedeno da je priziv dopušten, odnosno da „pogrešna uputa o pravnom lijeku ne može stvoriti pravo koje zakonom nije predviđeno“.
Dakako, prema ovome principu bi trebalo prosuđivati i eventualne situacije u kojima bi u uputi o pravu na žalbu bilo navedeno da je žalba nedopuštena, iako je prema zakonu žalba ipak dopuštena, odnosno podnesenu žalbu bi trebalo prihvatiti kao dopuštenu jer, dakle, pogrešna uputa o pravnom lijeku ne može derogirati pravo (u ovom slučaju pravo na žalbu) koje je zakonom predviđeno.
U odnosu na pogrešnu uputu o roku za podnošenje žalbe, pri čemu je potrebno posebno voditi računa da je u ovim slučajevima žalba dopuštena i da se problem ogleda samo u odnosu na trajanje roka za podnošenje žalbe, a što čini bitnu razliku od situacije kada žalba uopće nije dopuštena, u praksi možemo naići na situacije u kojima je tijelo postupka u uputi o pravnom lijeku navelo rok za žalbu u trajanju dužem od zakonski određenog roka za podnošenje žalbe, pa se postavlja pitanje kako postupiti u takvoj pravnoj situaciji kada se žalba podnese izvan roka određenog u zakonu, ali u okviru roka navedenog u uputi o pravu na žalbu.
Tako je u konkretnom predmetu drugostupanjski sud (županijski sud) odbacio žalbu izjavljenu protiv presude prvostupanjskog suda (općinski sud), s obrazloženjem da je podnositelj žalbu protiv presude prvostupanjskog suda mogao podnijeti u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa te presude, a ne u roku od 15 dana, kako je to pogrešno naznačeno u uputi prvostupanjskog suda o pravu na žalbu, jer da stranke pogrešnom uputom suda ne mogu steći pravo koje im po zakonu ne pripada. Međutim, Odlukom Ustavnog suda RH, broj: U-III-1733/2000 od 24. studenoga 2004., usvojena je ustavna tužba i ukinuto je takvo rješenje drugostupanjskog suda te predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, s obrazloženjem, u bitnome, da „pogrešna pouka o pravu na žalbu, data u rješenju suda prvog stupnja, ne smije ići na štetu podnositelja, bez obzira što je podnositelja zastupao odvjetnik, koji kao stručna osoba treba biti upoznata sa zakonskim rokovima za podnošenje žalbe. S druge strane, temeljna je pretpostavka da sudovi poznaju propise i da daju pravilnu i zakonitu uputu o pravnom lijeku. Stoga stranke postupanjem po pogrešnoj uputi o pravnom lijeku danoj od strane nadležnog suda, ne smiju trpjeti štetne posljedice.“.
Primjenjujući ovakvo pravno rješenje na situaciju u kojoj je, za razliku od prethodno navedene, u pouci o pravu na žalbu naveden rok za žalbu u trajanju kraćem od zakonski određenog roka, proizlazi jedini mogući zaključak da je u takvoj situaciji relevantan zakonom propisani rok za žalbu, bez obzira na rok za žalbu naveden u uputi o pravu na žalbu.
Željko Kudrić, dipl. iur.
