Uz novi Pravilnik o anonimiziranju sudskih odluka - uvođenje umjetne inteligencije i ponovni pokušaj uspostavljanja ravnoteže transparentnosti pravosuđa i zaštite osobnih podataka?

1. Definiranje pojmova

Imajući u vidu kompleksnost i aktualnost problema koji u ovom radu obrađujemo, a radi preciznosti i jasnoće, smatramo značajnim ab initio napraviti objašnjenje pojmova vezanih za problematiku rada.

Javna objava presuda definirana je Zakonom o sudovima¹ koji propisuje obvezu javne objave svih sudskih odluka kojima se postupak dovršava na posebnoj mrežnoj stranici, uz prethodnu anonimizaciju i poštivanje pravila o zaštiti osobnih podataka. Tu zakonodavac polazi od važnosti transparentnosti pravosuđa koje za svrhu ima osigurati nadzor javnosti nad funkcioniranjem pravosudnih institucija, a ključni aspekt transparentnosti je mogućnost pristupa informacijama o radu pravosudnog sistema. Ipak, transparentnost pravosuđa ne predstavlja snažan i nedvosmislen argument protiv anonimizacije sudskih akata jer je i iz anonimiziranog dokumenta moguće saznati važne informacije o sudskoj praksi, pravnim stajalištima sudova, tumačenju i/ili primjeni zakona. Također, Sudski poslovnik² predviđa da se transparentnost rada suda osigurava javnim raspravljanjem, objavljivanjem sastava suda, davanjem obavijesti javnosti o tijeku sudskog postupka te objavljivanjem sudskih odluka i drugih informacija za javnost. Kada je riječ o problematici anonimizacije, objave i pretraživanja anonimiziranih sudskih odluka, praksa europskih zemalja je veoma različita, što govori o tome da ne postoji univerzalno primjenjivo pravilo o značaju koji je potrebno pridavati zaštiti osobnih podataka u postupku. Tako postoje države sa restriktivnim pristupom. U drugim državama, posebice onim iz anglosaksonskog pravnog kruga, presude se neanonimizirane objavljuju i u pismenom i u elektroničkom obliku. Treba stoga biti oprezan jer pravo Europske unije (EU) često nije koherentno zbog teškoća koje proizlaze iz činjenice da je riječ o dvije u velikoj mjeri različite pravne tradicije. Usto, često je riječ o sustavu regulative koji utvrđuje samo određene standarde, a izbor izvan toga ostaje na nacionalnim zakonodavstvima. Europski sud za ljudska prava (ECHR) načelno objavljuje imena stranaka u većini svojih presuda (čl. 33. Statuta).³ Predmetna formulacija Statuta je gotovo identična odredbi iz čl. 6. Konvencije,⁴ koja propisuje mogućnost isključenja javnosti sa sudskih postupaka pod određenim uvjetima. Judikatura je slična i pred Sudom Europske unije (dalje: ECJ). On objavljuje sve svoje presude, kao i obavijesti o pokrenutim postupcima u službenom glasilu (Official Journal of the European Union) i na CURIA mrežnoj stranici. To uključuje i predmete koji sadrže informacije iz privatnog i intimnog života stranaka. Vidljivo je dakle da ECJ ne anonimizira svoje presude. Statut Suda predviđa samo dva slučaja u kojima će se anonimizirati podaci o strankama u postupku (čl. 95. Poslovnika).⁵

Da bi se govorilo o anonimizaciji u smislu Opće Uredbe,⁶ doktrina navodi kako je potrebno da postoji jedno stanje vjerojatnosti u određenom trenutku, ne za sva vremena, da zbog teškoća u pogledu vremena, troškova i ostalih čimbenika bude teško moguće do nemoguće, doći do utvrđivanja identiteta osobe. Nadalje, u pravu EU-ase koristi i pojam „pseudonimizacija” koji se definira kao „obrada osobnih podataka na način da se osobni podaci više ne mogu pripisati određenom ispitaniku bez uporabe dodatnih informacija, pod uvjetom da se takve dodatne informacije drže odvojeno te da podliježu tehničkim i organizacijskim mjerama kako bi se osiguralo da se osobni podaci ne mogu pripisati pojedincu čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi“.⁷

Nadalje, za potrebe analize ovoga rada potrebno je spomenuti i pojam umjetne inteligencije (AI), za koju ne postoji općeprihvaćena definicija. Umjesto da se odnosi na konkretne primjene, ona odražava najnovija tehnološka dostignuća koja obuhvaćaju različite tehnologije. Tako je u sklopu projekta "Usluga razvoja alata za javnu objavu i pretraživanje sudskih odluka u okviru NPOO 2021.-2026." razvijen sustav umjetne inteligencije ANON, kasnije naveden u Pravilniku o načinu anonimizacije, objave i pretraživanja anonimiziranih sudskih odluka, koji omogućava automatsku i poluautomatsku obradu što uključuje anonimizaciju, ekstrakciju meta podataka i tematsku klasifikaciju sudskih odluka. U pravnoj doktrini se navodi kako se izrazom AI označavaju sustavi koji pokazuju inteligentno ponašanje tako što analiziraju svoje okruženje i izvode radnje uz određeni stupanj autonomije radi postizanja određenih ciljeva. Sustavi temeljeni na umjetnoj inteligenciji mogu biti samo softverski i djelovati u virtualnom svijetu (primjerice, glasovni asistent, softver za analizu slike, tražilice, sustavi prepoznavanja glasa i lica) ili AI može biti ugrađena u hardverske uređaje (primjerice, napredni roboti, autonomni automobili, dronovi ili aplikacije za internet stvari).⁸

2. (Neka) pravna vrela predmetne problematike i otvorena pitanja

Pravni okvir koji je relevantan za predmetno područje čine prvenstveno odredbe Ustava Republike Hrvatske (čl. 36.-39.)⁹ te već spomenuta Opća Uredba.

Konvencija ne predviđa eksplicitno zaštitu osobnih podataka kao takvu. U skladu s judikaturom čl. 6. Konvencije, zaštita osobnih podataka sudionika sudskih postupaka nema apsolutnu prevagu nad zaštitom drugih prava i sloboda (poput prava na slobodu pristupa informacijama), te će svako identificiranje tih osoba biti opravdano ukoliko je predviđeno zakonom, teži legitimnom cilju i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu.¹⁰ Nadalje, prema relevantnim presudama ECHR-a, zaštita osobnih podataka sastavni je dio zaštite privatnog života iz čl. 8. Konvencije. Ipak pravo na poštivanje privatnog života nije apsolutno. Iako identificiranje pojedinaca uključenih u sudske postupke predstavlja uplitanje u pravo tih pojedinaca na privatni život, takvo će uplitanje biti opravdano ako ispunjava sljedeće uvjete: a) predviđeno je zakonom, b) teži legitimnom cilju, c) neophodna je mjera u demokratskom društvu.¹¹ Čl. 10. Konvencije garantira pravo slobode izražavanja, koje obuhvaća slobodu mišljenja, te slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti.¹² Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima predviđa da nitko ne može biti izložen proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u privatni život i da svako ima pravo na zakonsku zaštitu od takvog miješanja (čl. 17.). Pravo na zaštitu osobnih podataka dalje je razvijeno u Konvenciji Vijeća Europe za zaštitu osoba glede automatizirane obrade osobnih podataka („Konvencija br. 108").

Na nacionalnoj razini postoji niz propisa koji reguliraju pitanje transparentnosti/javnosti sudskih postupaka. Generalno govoreći, aktualna praksa pravosudnih tijela u domeni anonimizacije veoma je različita. Zakon o pravu na pristup informacijama¹³ govori o reaktivnom i proaktivnom pravu na pristup informacijama. Naime, uvid u informacije u posjedu pravosudnih institucija može se ostvariti na tri načina. Prvi je način neposredni uvid u prostorijama sudova, a na osnovu pismenog zahtjeva za razgledanje i prijepis spisa (uvid u potvrđene optužnice, presude, rješenja, odluke i slično). Drugi je način obraćanje pismenim zahtjevom za dostavljanje informacija. Treći je način direktnog pristupa informacijama u ovoj domeni putem mrežnih stranica pravosudnih institucija. Pored toga, javnost sudskih rasprava podrazumijeva i pravo izvještavanja sa suđenja, odnosno, obavještavanje javnosti o samom tijeku konkretnog postupka.

Razvojem informacijskih tehnologija posebno su se razvile dodatne mogućnosti pristupa informacijama koje su u posjedu pravosuđa – od objavljivanja dokumenata elektroničkim putem do online praćenja suđenja. Takva je transformacija sa sobom donijela i određene rizike – prije svega, rizik narušavanja prava na privatnost i rizik zloupotrebe osobnih podataka sudionika koji su uključeni u sudske postupke. Exempli gratia, prema Stečajnom zakonu¹⁴ određeno je da se sva sudska pismena dostavljaju objavom pismena na mrežnoj stranici e-Oglasne ploče sudova, a dostava se smatra obavljenom istekom osmoga dana od dana objave pismena na e-Oglasnoj ploči (čl. 12.).

Zakon o arhivskom gradivu i arhivima ¹⁵ regulira dostupnost arhivskog gradiva koje sadrži osobne podatke i pravila anonimizacije (čl. 19.).

Sudski su postupci u pravilu otvoreni za javnost, pa je samim time identitet stranaka javan. Svi oni koji prisustvuju suđenju, znat će sve podatke o postupku, uključujući i osobne podatke osoba uključenih u postupak. Prema međunarodnim standardima, ali i relevantnom zakonskom okviru, presude u građanskim, upravnim i kaznenim postupcima uvijek se izriču javno. No, postoje dva izuzetka od pravila identificiranja pojedinaca uključenih u postupke. Prvi su izuzetak osobni podaci pojedinaca koji uživaju zaštitu osobnih podataka na osnovi Zakona o zaštiti svjedoka.¹⁶ I tu anonimnost svjedoka treba biti iznimna mjera, a onda sud mora osigurati pravednu ravnotežu između potrebe kaznenog postupaka i prava obrane. Drugi izuzetak je suđenje, tj. odlučivanje, o pravima maloljetnika, kada je javnost uvijek isključena, a zabranjeno je i objavljivanje detalja o tijeku postupka prema maloljetniku.

Ovdje kao problem vidimo odredbe Zakona o stečaju potrošača.¹⁷ Naime, pismena se u postupku stečaja potrošača objavljuju putem mrežne stranice e-Oglasna ploča sudova (čl. 25. ZSP-a), kao i u slučaju odredbi korporativnog stečaja. Smatra se da je dostava pismena obavljena istekom osmog dana od dana objave pismena na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Objava pismena na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova smatra se dokazom da je dostava obavljena svim sudionicama i onima za koje ZSP propisuju posebnu dostavu. Sudionici postupka stečaja potrošača mogu zatražiti da im se pismena dostavljaju na kućnu adresu, na adresu elektroničke pošte ili u osobni korisnički pretinac, međutim navedena dostava nema pravni učinak na tijek rokova propisanih odredbama ZSP-a. Postavlja se pitanje treba li omogućiti anonimizaciju imena stečajnog dužnika odnosno maloljetnika budući su svi podaci o osobi dužnika javni/transparentni (ime, prezime, OIB, adresa). Štoviše, sudski postupci u potrošačko stečajnim predmetima u pravilu rezultiraju mnoštvom podataka, ali njihova su vrijednost i značaj iz perspektive javnosti različiti, naročito kada se analiziraju u kontekstu prava na zaštitu osobnih podataka i zaštitu privatnosti. Naime, ZSP ne prepoznaje zasebna proceduralna pravila o transparentnosti dokumenata u postupku stečaja potrošača, koja bi uvažavala specifičnosti pojedinih kategorija sudionika u postupku kao što su maloljetnici. Osobni podaci maloljetnih potrošača, bez izuzetka, trebaju biti anonimizirani. Stoga, kako bi se otklonile nedoumice u pogledu zakonskog osnova za objavljivanje osobnih podataka u sudskim aktima, bilo bi korisno uvesti odgovarajuće odredbe u ZSP, kojima će se propisati pravila, odnosno izuzeci od zabrane obrade osobnih podataka. Na tom tragu čl. 6. st. 1. Konvencije ističe „… Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela zbog razloga … kad interesi maloljetnika … to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.“ Dakle, svaki pojedinac čiji se osobni podaci automatizirano obrađuju u kontekstu sudskog postupka mora uživati jamstva iz čl. 6. Konvencije, bez obzira na njegov status u postupku.¹⁸ Također, iz čl. 6. Konvencije ne proizlazi obveza objave sudskih odluka na internetu. Ona najčešće nastaje vrlo nespretno, kao posljedica nacionalnog zakonodavstva, soft law pravila, prakse ili, konkretno u Republici Hrvatskoj, kao rezultat projekta.¹⁹

Pored toga, različite institucije imaju i odgovarajuće vodiče i pravilnike za pristup informacijama. Primjerice, Sudski poslovnik predviđa da se transparentnost rada suda osigurava javnim raspravljanjem, objavljivanjem sastava suda, davanjem obavijesti javnosti o tijeku sudskog postupka te objavljivanjem sudskih odluka i drugih informacija za javnost.

Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) objavljuje cjelovite sudske odluke u kojima su određeni podaci o strankama i njihovim zastupnicima i predstavnicima precrtani i učinjeni nečitljivim u svrhu zaštite osobnih podataka i prava osobnosti te su pritom poštivana načela anonimizacije.²⁰

3. Osvrt na Pravilnik o načinu anonimizacije, objave i pretraživanja anonimiziranih sudskih odluka (NN, br. 124/24.) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2025.

Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, uvažavajući često suprotstavljene interese javnosti i pojedinaca uključenih u sudske postupke, implementiralo je novi Pravilnik koji propisuje način anonimizacije, objave i pretraživanja anonimiziranih sudskih odluka kojima se postupak dovršava i koje se javno objavljuju na posebnoj mrežnoj stranici. Anonimizacijom se u izvornom tekstu sudske odluke vrši zamjena ili ispuštanje dijelova teksta zbog poštivanja pravila o zaštiti osobnih podataka. Nadalje, navedeno je što se u sudskim odlukama anonimizira, a što se ne anonimizira. Dana je diskrecija sucu da se pojedini dijelovi teksta sudske odluke dodatno anonimiziraju ako bi se bez toga mogle identificirati osobe čiji se identitet štiti anonimizacijom ili radi sprječavanja otkrivanja tajnosti podataka. Definirano je kako se podaci automatski anonimiziraju. Nadalje, anonimizacija i objava sudskih odluka provodi se kroz sustav ANON kao dio programskog rješenja za anonimizaciju i objavu sudskih odluka, a koji je povezan sa sustavom eSpis, koji u sustav ANON šalje relevantne metapodatke o sudskim predmetima i odlukama te dokumente sa sudskim odlukama. Prvostupanjske sudske odluke anonimiziraju se i indeksiraju automatski uz mogućnost dodatne ručne anonimizacije i indeksacije. Anonimizaciju i indeksaciju odluka viših sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske obavljaju osobe ovlaštene za rad u sustavu ANON na temelju prijedloga automatske anonimizacije i indeksacije sustava ANON. Anonimizirane sudske odluke objavljuju se na posebnom javno dostupnom internetskom portalu dok se sudske odluke viših sudova bitne za sudsku praksu i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posebno označavaju u sustavu ANON.

4. Umjesto zaključka

Spuštajući se na praktičnu razinu, treba istaknuti da rasprave te judikatura ukazuju na to da ostvarivanje transparentnosti, odnosno prava na pristup informacijama, obuhvaća i odgovornost i obveze, pa je stoga podvrgnuto ograničenjima, koja su neophodna u demokratskom društvu i koja moraju biti propisana zakonom radi otklanjanja mogućnosti zloupotrebe. Primjer je reguliranje statusa poslovne tajne u postupcima. Naime, načelo zaštite poslovne tajne je iznimka od načela transparentnosti, koje kao i svaku iznimku treba usko tumačiti. Doktrina ukazuje kako se pojam poslovne tajne ne može jednoznačno odrediti i razlikuje se od države do države, a nema jedinstvenu definiciju te usklađenu pravnu zaštitu ni u pravu EU.²¹ Poslovna tajna bi se općenito mogla definirati kao informacija koja ima ekonomsku vrijednost i čija bi se tajnost trebala zaštititi. ECJ je u svojim odlukama izrazio stajalište da je zaštita poslovnih tajni opće načelo i da stranke nemaju pravo na neograničen i apsolutan pristup svim informacijama koje se odnose na postupak u pitanju te da se pravo pristupa informacijama mora izravnati prema pravu drugih gospodarskih subjekata na zaštitu njihovih povjerljivih informacija i poslovnih tajni.²² Kako Pravilnik daje diskreciju sucu da se pojedini dijelovi teksta sudske odluke dodatno anonimiziraju radi sprječavanja otkrivanja tajnosti podataka (čl. 3., st. 3. Pravilnika), vjerujemo kako će sud primjenom načelo razmjernosti osigurati proporcionalnost između ciljeva koje treba postići i sredstava koja se mogu koristiti za njihovo postizanje. Ovo načelo zahtijeva da mjere koje se poduzimaju ne prelaze granice onoga što je odgovarajuće i potrebno za ostvarenje ciljeva.

Nadalje, određeni standardi u Pravilniku su okvirnog karaktera i ne propisuju jasan program zaštite osobnih podataka u kontekstu objavljivanja različitih informacija u posjedu tijela državnih vlasti na mrežnim stranicama. Tako nije jasna sintagma „sudske odluke viših sudova bitne za sudsku praksu …. posebno se označavaju u sustavu ANON“ (čl. 9. Pravilnika) jer je nejasan kriterij koje su odluke bitne. Teško je unaprijed definirati pravila koja će važiti u svakom pojedinačnom predmetu, ali također nije poželjno ni da se ostavi prevelika diskrecija na način da se o ovom pitanju odlučuje na osnovu karakteristika svakog konkretnog postupka i/ili predmeta, jer bi to doprinijelo ionako već različitoj praksi.

Nadalje, dosadašnja praksa ukazuje da se nerijetko prilikom objavljivanja presuda radilo skraćivanje presuda. Takvo postupanje – skraćivanje presude, ustvari znači njezino mijenjanje, tim prije što nigdje na internetskoj stranici tog suda nije ni naznačeno da je riječ o skraćenoj verziji presude. Osim toga, Pravilnik koristi formulaciju „u izvornom tekstu sudske odluke“ (čl. 2. Pravilnika). Ovakvu praksu skraćivanja presuda treba bez odlaganja izmijeniti, jer se u protivnom postavlja pitanje vjerodostojnosti informacija na portalu sudova.

Također, ostaje za razmatranje činjenica je li Pravilnik usklađen sa standardima ECHR-a. Naime, stajalište je ECHR-a da u pogledu zaštite privatnosti stranaka i drugih sudionika u postupku treba ocjenjivati razmjer publiciteta i dostupnost presude u svakom konkretnom predmetu, uzimajući u obzir posebne karakteristike konkretnog slučaja i legitimni interes zbog kojeg se javni pristup konkretnom aktu želi ograničiti.²³ Ipak, nije uloga ECHR-a da odlučuje u svojstvu suda treće ili četvrte instance te da ispituje jesu li presude nacionalnih sudova donesena u skladu s odgovarajućim nacionalnim pravom. „Dužnost Suda je da osigura izvršavanje obaveza koje su potpisivanjem Konvencije države ugovornice prihvatile. Naročito, funkcija Suda nije da se bavi pogrešnim odgovorima na faktička ili pravna pitanja koje eventualno daje nacionalni sud u nekom postupku, osim ukoliko time nisu povrijeđena prava i slobode koje Konvencija osigurava“.²⁴ Stoga, kada govorimo o predmetnoj problematici, državama ugovornicama je ostavljeno izvjesno polje slobodne procjene u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom, dakle diskrecijska ovlast u pogledu toga na koji će se način ta prava i slobode ostvarivati u konkretnim uvjetima konkretne države. To je rezultat pravno relevantne činjenice da je „mehanizam zaštite osnovnih prava ustanovljen Konvencijom supsidijaran prema nacionalnim sistemima zaštite ljudskih prava.“ Dakle, ne radi se o nikakvoj povredi.²⁵

Nadalje, u posljednje vrijeme zabilježen je novi trend preispitivanja prakse ekstenzivne i automatske anonimizacije osobnih podataka u pravosuđu. To je svakako vidljivo ako analiziramo presude na e-Oglasnoj ploči. U doktrinarnim raspravama pitanje identificiranja pojedinaca uključenih u postupak prilikom objavljivanja sudskih odluka uglavnom se predstavlja kao konflikt različitih, ali jednako zaštićenih prava. Pitanje je -predstavlja li objavljivanje osobnih podataka na e-Oglasnoj ploči u postupcima stečaja, kao informacija izričito vezanih uz identificiranu fizičku osobu ili osobu čiji se identitet može utvrditi izravno ili neizravno, povredu pravila zajamčenih Općom uredbom. Iako predmetni Pravilnik ne daje odgovor za svaku potencijalnu konkretnu situaciju koja se u praksi može pojaviti (ali vjerujemo da će dati smjernice koje će pomoći sudovima da donesu ispravne odluke), možemo tvrditi da je postupanje sudova kao i objava odluka na e-Oglasnoj ploči, pod uvjetima kako je navedeno u Općoj uredbi, dopušteno. Stoga, navedenim postupanjem sudovi ne krše pravo na privatnost i zaštitu osobnih podataka pojedinaca/građana, osobito jer je njihovo postupanje u skladu s odredbama posebnih zakona. Ovo trebamo posebno naglasiti jer je Sudski poslovnik u koliziji s Pravilnikom. Naime, Pravilnik propisuje način anonimizacije, objave i pretraživanja anonimiziranih sudskih odluka kojima se postupak dovršava i koje se javno objavljuju na posebnoj mrežnoj stranici (čl. 1.) dok Sudski poslovnik propisuje da se na oglasnoj ploči objavljuju sudske odluke i druga pismena sukladno odredbama o vođenju pojedinih sudskih postupaka (čl. 37., st. 1.).

Također, određene dvojbe otvara formulacija čl. 7., st. 1. Pravilnika gdje se navodi „mogućnost dodatne ručne anonimizacije i indeksacije“. Postavlja se pitanje tko su te osobe koje će to raditi? Kako čl. 3., st. 3. Pravilnika navodi da sudac koji donese sudsku odluku može odlučiti i da se pojedini dijelovi teksta sudske odluke dodatno anonimiziraju ako bi se bez toga mogle identificirati osobe čiji se identitet štiti anonimizacijom ili radi sprječavanja otkrivanja tajnosti podataka, pretpostavka je da su to suci, što smatramo problematičnim. Naime, sudački posao se vrednuje putem Okvirnih mjerila za rad sudaca²⁶ i kroz metodologiju rada suda.²⁷ Vrednovanje sudaca treba primarno biti zasnovano na kvaliteti, stručnosti i osobnim sposobnostima te znanjima suca, što je i u skladu s relevantnim međunarodnim preporukama, a to nije moguće ako se suci bave administrativno tehničkim poslovima.

U doktrini je također izneseno razmišljanje da praksa anonimizacije sudskih odluka u predmetima ratnih zločina dovodi u pitanje princip individualizacije krivnje. Naime, navodi se kako anonimiziranje podataka o osuđenom, pa čak i o nazivima gradova i mjesta gdje su zločini počinjeni, presudu čini neshvatljivom i nejasnom, a u krajnjem slučaju i gotovo nerazumljivom. Polazi se od teze kako individualizacija krivnje u predmetima ratnih zločina u svojoj osnovi ima za cilj da se počinitelji kaznenih djela ne mogu skrivati iza grupe, da se etničke zajednice zaštite od toga da budu kolektivno okrivljene, te da se na taj način doprinese suzbijanju mržnje i unapređenju pomirenja.²⁸ Ipak, zanimljivo je ukazati na praksu međunarodnih kaznenih tribunala/sudova koji procesuiraju kaznena djela ratnih zločina, a u pravilu objavljuju osobne podatke optuženih i osuđenih osoba u presudama i optužnicama, što je svakako indikativno.²⁹ Dakle, pitanje je treba li dati sucu mogućnost da ne anonimizira podatke kao što ima mogućnost da dodatno anonimizira sudske odluke ako bi se bez toga mogle identificirati osobe čiji se identitet štiti anonimizacijom (čl. 3., st. 3. Pravilnika).

Vremenska dimenzija problema identificiranja pojedinaca uključenih u postupak uglavnom se odnosi samo na dostupnost podataka u sudskim odlukama objavljenim na internetu. Čl. 5. Opće uredbe definira i načelo ograničenja vremena čuvanja podataka o osobi. Zabranjeno je čuvanje podataka o osobi kada više nisu potrebni za svrhu za koju su prikupljeni, osim u slučaju arhiviranja u javnom interesu, znanstvenog istraživanja i statistike. U slučaju navedenih izuzetaka moraju se sprovesti odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kako bi se zaštitila prava i interesi pojedinaca. Načelo ograničenog vremena čuvanja podataka odnosi se svakako i na obradu podataka od strane AI-a. Štoviše, pravo na digitalni zaborav, odnosno brisanje podatakao pojedincu koje obrađuje voditelj obrade podataka zajamčeno je čl. 17. Opće uredbe. Prema ovom članku, pojedinac ima pravo da od voditelja obrade osobnih podataka zahtijeva brisanje podataka koji se na njega odnose, koje on bez daljeg odlaganja treba obrisati. No internet postavlja ozbiljne izazove i u kontekstu prava da se bude zaboravljen tako da sigurno nije dovoljno naznačiti „u informacijskom sustavu automatski se evidentira vrijeme stavljanja skidanja pismena s oglasne ploče“ (čl. 33. Sudskog poslovnika).

Zaključno, Pravilnik ne daje odgovor za svaku potencijalnu konkretnu situaciju koja se u praksi može pojaviti, već daje smjernice koje će pomoći da se na adekvatan način izvrši anonimizacija odluke kako bi se postigla transparentnost uz istovremeno poštivanje standarda zaštite privatnosti. Kako AI preuzima neke funkcije koje su do sada imali isključivo sudovi, taj način se potencijalno može ugroziti vladavina prava.³⁰ U svim ovim procesima AI funkcionara tako što softver na bazi algoritma donosi odluke koje najčešće obuhvaćaju veliki broj pojedinaca. Te odluke bi trebale biti racionalne, neutralne, nepristrane i jednake za sve one na koje se odnose. Ipak, praksa pokazuje da odluke donesene u sistemima AI-a na bazi algoritma često nisu takve. Kako bi se zaštitila mnogobrojna ljudska prava ugrožena od strane proizvoda i usluga baziranih na tehnologiji AI-a, neophodno je stvoriti pravni regulatorni okvir koji, s jedne strane, obuhvaća obvezujuće norme, a s druge strane, neobvezujuće norme. Ostaje za vidjeti je li postojeći pravni okvir dovoljan kako bi osigurao učinkovitu zaštitu ljudskih prava ugroženih upotrebom proizvoda, usluga i sustava temeljnih na upotrebi AI tehnologije.

izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Katedra za građansko postupovno pravo, Rijeka

Martina Tičić, mag. iur., Katedra za građansko postupovno pravo, Rijeka