Ukinut članak 82. stavak 1. Zakona o lovstvu - procesne pretpostavke za tužbu radi naknade štete u lovu

U ovom radu dat ćemo prikaz te odluke i rješenja, kao i razloge za neprihvaćanje većeg dijela prijedloga za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom članka 82. Zakona o lovstvu.

Sadržaj članka

Člankom 82. Zakona o lovstvu propisane su procesne pretpostavke za podnošenje tužbe protiv lovoovlaštenika radi naknade štete.

Osoba kojoj je pričinjena šteta (koja je određena člankom 78. točkama 1. i 2. Zakona o lovstvu) mora u roku od sedam dana od nastanka štete pisano obavijestiti lovoovlaštenika na čijem se području šteta dogodila, a lovoovlaštenik je dužan odgovoriti ovlašteniku u daljnjem roku od sedam dana (stavak 1.).

Stavkom 2. je propisano da je oštećenik dužan u daljnjem roku od 30 dana predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete, a lovoovlaštenik je dužan na takav prijedlog oštećenika odgovoriti u daljnjem roku od 30 dana. Ako dođe do sklapanja sporazuma, on je i ovršna isprava.

Stavkom 3. je propisano da se nakon proteka rokova iz stavaka 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu i ako ne dođe do sklapanja sporazuma o šteti oštećenik može obratiti tužbom radi naknade štete nadležnom sudu u roku od tri (3) godine od dana nastanka štete. Tužba će biti odbačena ako prethodno oštećenik nije postupio prema stavcima 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu.

Navedena zakonska odredba neposredno je povezana s člankom 78. točkama 1. i 2. Zakona o lovstvu, koje glase:

"Članak 78. Vrste šteta u lovištima su:

1. šteta na imovini je šteta koju divljač prouzroči svojim djelovanjem tako da smanji vrijednost pokretnina ili nekretnina u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba, a to je šteta na poljoprivrednim kulturama, domaćim životinjama, gospodarskim ili drugim objektima; za štetu koju prouzroči divljač nad domaćim životinjama računa se šteta koja se odnosi na smanjenje ili potpuni gubitak vrijednosti oštećene ili ubijene domaće životinje

2. šteta prouzročena izvođenjem lova je svaka šteta koju su pri provedbi lova prouzročili lovci i lovački psi (...)".

Prigovori predlagatelja

Predlagatelj je u bitnome smatrao da obveze i rokovi iz članka 82. Zakona o lovstvu znatno otežavaju i ograničavaju položaj oštećenika u ostvarivanju naknade za štete određene člankom 78. točkama 1. i 2. Zakona o lovstvu počinjene na njihovoj imovini, odnosno da ih nerazmjerno onemogućavaju u Ustavom zajamčenom pravu na pristup sudu, time i mogućnosti da sudskim putem zaštite svoje pravo vlasništva.

Ustavnost ograničenja prava na pristup sudu

U razmatranju osnovanosti prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 82. Zakona o lovstvu, Ustavni sud je pošao od ocjene da se osporenim člankom propisana postupovna pravila (obveze i rokovi), koja oštećenik mora ispoštovati jer će u protivnom tužba biti odbačena, smatraju ograničenjem prava na pristup sudu.

Pravo na pristup sudu načelno je najvažnije jamstvo prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na "rješavanje" spora od strane suda (usp. s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-2466/2017 od 23. listopada 2019. te predmetima Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.).

Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, obuhvaća više aspekata koji čitav proces suđenja čine pravičnim. U svojoj biti to je postupovno jamstvo koje zahtijeva da postupak od državnih tijela bude proveden prema načelima koja će strankama u postupku osigurati pravično suđenje. Pravo svakoga na pristup sudu dio je temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a podrazumijeva pristupačnost postupku sa svim obilježjima sudskog oblika ispitivanja. I samo pravo na pristup sudu ima nekoliko aspekata. Mogućnost iniciranja sudskog postupka radi donošenja odluke o pravima i obvezama stranaka, iako sama po sebi nije dovoljna da bi se osiguralo pravo pristupa sudu, onaj je aspekt prava na pristup sudu bez kojega ostala jamstva, sadržana u pravu na pravično suđenje, ne bi mogla imati pravno značenje.

Pravo na pristup sudu, međutim, nije apsolutno; ono može biti zakonom ograničeno (članak 16. Ustava); primjerice, zakonom određenim pretpostavkama koje moraju biti ispunjene za podnošenje tužbe ili rokovima za ulaganje pravnih lijekova. Različita ograničenja mogu svesti pravo na pristup sudu na razinu koja bi dovela do toga da je sama bit ostvarenja tog prava ugrožena. Svako ograničenje, stoga, mora biti ustanovljeno zakonom, mora imati legitimni cilj te mora postojati razumna razmjernost između ograničenja i cilja koji se tim ograničenjem želi postići (odluka Ustavnog suda broj: U-I-949/1995 i dr. od 23 studenoga 2005.).

Polazeći od načelnih stajališta u nastavku postupka Ustavni sud, razmatrajući prigovore predlagatelja, odgovori je na sljedeća pitanja:

            1. Ima li osporeni članak legitiman cilj?

Razmatrajući razloge koje je imao zakonodavac kod donošenja osporene norme, Ustavni sud pošao je od Prijedloga Zakona o lovstvu iz svibnja 2018. (P. Z. E. br. 309/2018; u daljnjem tekstu: Prijedlog Zakona). Legitimni cilj koji se tom odredbom želi postići pravodobno je umanjenje i otklanjanje štete na imovini oštećenika uz učinkovito rješavanje odštetnih zahtjeva bez vođenja sudskih postupaka. Osim toga, takvo propisivanje može biti blagotvorno i za budući sudski postupak jer će stranke u postupku mirnog rješenja spora biti obaviještene o međusobnim tražbinama, dokazima i spornim činjenicama. Ujedno se time sprječava dugotrajno parničenje, a naknada štete je pravovremena te se može spriječiti i nastanak buduće štete.

Iako je pitanje nastanka, utvrđivanja odgovorne osobe i naknade štete vrlo složen pravni i činjenični postupak, okolnost da se radi o čestim pojavama vezanim uz divljač i lov postavlja pred zakonodavca opravdanu obvezu da pitanje naknade takve štete i njihovo sprječavanje stavi u središte svog interesa kod donošenja zakona koji uređuje pravne odnose vezane uz lovstvo i divljač.

Uvođenje alternativnog načina rješavanja sporova između stranaka predstavlja mjeru za rasterećenje sudova te ujedno oštećenicima omogućuje brzo i efikasno obeštećenje za štete od divljači ili od izvođenja lova.

Ustavni sud je ocijenio da osporeni članak 82. Zakona o lovstvu ima legitimni cilj - otvaranje mogućnosti stankama (fizičkim i pravnim osobama) u postupcima radi naknade štete protiv lovoovlaštenika da učinkovito rješavaju svoje odštetne zahtjeve bez vođenja sudskih postupaka, s jedne strane, te uz istodobno rasterećenje sudova, s druge strane.

            2. Je li ograničenje propisano člankom 82. Zakona o lovstvu razmjerno legitimnom cilju koji se njime želio postići?

U dosadašnjoj se praksi Ustavni sud već bavio pitanjem odštetne odgovornosti lovoovlaštenika. Tako je u odluci broj: U-I-2813/2014 od 3. lipnja 2016. ("Narodne novine" broj 67/16.) izrazio stajališta koja su relevantna i u ovom predmetu: "10. Pravo lova jest ovlast da se na određenoj površini zemljišta i voda provode radnje uzgoja, zaštite, lova i korištenja divljači i njezinih dijelova. Ta ovlast pripada javnoj vlasti (dominalni lovni sustav) koja ga koncesijom ili zakupom prenosi na druge pravne osobe (udruge i trgovačka društva) ili fizičke osobe. (...) divljač je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ali ne predstavlja opće dobro već prirodno bogatstvo. Dakle, divljač je u okviru Zakona o lovstvu prirodno bogatstvo za koje vrijedi poseban administrativnopravni režim. Divljač je, u tom smislu, predmet prava lova. Pravo lova pripada javnoj vlasti i ona ga putem koncesije ili zakupa prenosi na lovoovlaštenike. Položaj lovoovlaštenika je uređen Zakonom o lovstvu, a jedna od njegovih obveza je i obveza naknađivanja štete. (...) 17. U ovom slučaju proizlazi da je zakonodavac kao temeljno načelo kod propisivanja odgovornosti za štetu propisao načelo sprječavanja štete. Mjere za sprječavanje štete dužni su poduzimati lovoovlaštenici i drugi korisnici zemljišta na području lovišta (članak 77. Zakona o lovstvu). Ukoliko do štete od divljači, unatoč poduzetim mjerama dođe, odgovornost za štetu je propisana člankom 83. Zakona o lovstvu. Dakle, temeljni cilj propisivanja odštetne odgovornosti jest pojačana zaštita lovišta i divljači kao javnoga dobra, gospodarenje lovištima pažnjom dobrog gospodarstvenika od svih lovozakupnika te posebno zaštita prava drugih ljudi (oštećenika) kroz posebna pravila o dužnosti naknade štete od divljači. Tako određeni ciljevi su legitimni i mogu opravdati miješanje javne vlasti u imovinska prava lovoovlaštenika."

Zakon o lovstvu, kao i prethodni zakon na koji se odnosilo navedeno rješenje Ustavnog suda, u glavi VII. naslova "Štete i naknada štete" kao temeljno načelo kod propisivanja odgovornosti za štetu propisuje načelo sprječavanja štete.

Člankom 76. Zakona o lovstvu propisano je da su lovoovlaštenik, fizička i pravna osoba kojoj divljač može prouzročiti direktnu imovinsku štetu (oštećenik) dužni poduzimati sve prijeko potrebne mjere radi sprječavanja štete koju divljač može počiniti ljudima ili imovini. U njegovom članku 77. propisane su mjere za sprječavanje štete od divljači:

- smanjivanje broja divljači do brojnog stanja koje se može uzgajati u lovištu

- osiguravanje dovoljno vode i hrane za divljač u lovištu

- čuvanje usjeva i nasada

- izgon divljači s ugroženog zemljišta

- uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači, kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači.

Nadležno tijelo utvrđuje uobičajene mjere za područje svoje nadležnosti koje je dužan provoditi lovoovlaštenik i javno ih objavljuje najkasnije do 31. ožujka za iduću lovnu godinu. Za provedbu tih mjera nadležno tijelo je ovlašteno:

1. zabraniti lov pojedine vrste divljači radi zaštite njezina brojnog stanja, zaštite poljoprivrednih usjeva, pojave kemijskog, biološkog ili radiološkog zagađivanja

2. dopustiti provedbu sanitarnog ili redukcijskog odstrela te izlučenje divljači, osim ptica, s površina na kojima ugrožava sigurnost ljudi i imovine ili na kojima prema drugim propisima ne smije obitavati pravnoj ili fizičkoj osobi (obrtniku) osposobljenoj za lov; dopuštenjem se propisuje i visina odstrela te raspolaganje s odstrijeljenom divljači i njezinim dijelovima

3. donijeti rješenje o smanjenju brojnog stanja pojedine vrste divljači, osim ptica, koja ugrožava zdravlje ljudi, stoke, druge divljači, drugih životinjskih vrsta ili čini drugu štetu, ako mjere za sprječavanje šteta od divljači nisu dovoljno uspješne ili ne bi bile gospodarski opravdane.

U članku 79. Zakona o lovstvu propisani su načini sprječavanja šteta u lovištima. Sprječavanje šteta u lovištima osigurava se poduzimanjem sljedećih radnji:

1. oštećenik je dužan na primjeren način i na svoj trošak kao dobar gospodar poduzeti mjere, dopuštene radnje i zahvate u svrhu zaštite svoje imovine od nastanka takve štete

2. dopuštene radnje i zahvati su ograđivanje dobara, ciljano čuvanje dobara i istjerivanje divljači, provedba agrotehničkih mjera, priopćavanje bez odgađanja o započetoj šteti i okolnostima koje mogu utjecati na poduzimanje mjera za sprječavanje šteta te upotrebljavanje mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava koja je na zahtjev oštećenika dužan osigurati lovoovlaštenik.

Oštećenik koji ne poduzima mjere, dopuštene radnje i zahvate te ne dopusti lovoovlašteniku provođenje mjera kojima se sprječava nastanak štete od divljači ili odstrani sredstva za sprječavanje štete, namjerno ošteti ili odstrani objekte koji služe za sprječavanje šteta nema pravo na naknadu štete koju prouzroči divljač.

Iz osporenog članka 82. stavaka 1. i 2. Zakona o lovstvu proizlaze postupovna pravila koja mora poštovati oštećenik kako bi od lovoovlaštenika ostvario naknadu štete koju je divljač prouzročila na njegovoj imovini ili koja je prouzročena izvođenjem lova. Dužan je obratiti se pisano lovoovlašteniku u roku od sedam dana od dana nastanka štete. Nakon proteka roka od sedam dana, koliko je ostavljeno lovoovlašteniku da odgovori oštećeniku, oštećenik je dužan u daljnjem roku od 30 dana predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi. Lovoovlaštenik je dužan na prijedlog oštećenika odgovoriti u roku od 30 dana.

Tek nakon isteka tih rokova i ako ne dođe do sklapanja sporazuma oštećenika i lovoovlaštenika, oštećenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od tri godine od dana nastanka štete (stavak 3.).

Ako oštećenik ne postupi na način propisan u stavcima 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu njegova tužba bit će odbačena.

Slijedom navedenog, osporenim člankom zakonodavac je oštećeniku nametnuo obveze i rokove u kojima ih mora ispuniti, da bi tužba, ako do nje dođe, bila dopuštena:

- pisano se obratiti lovoovlašteniku u roku od sedam dana od nastanka štete (stavak 1.)

- predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete u roku od 30 dana od proteka rokova iz stavka 1. (stavak 2.)

- u roku od tri godine od nastanka štete podnijeti tužbu uz poštovanje obveza iz stavaka 1. i 2. (stavak 3.).

Polazeći od legitimnog cilja i načela sprječavanja štete kao temeljnog načela kod propisivanja odgovornosti za štetu u Zakonu o lovstvu, uvođenje posebnih obveza oštećenicima poput obraćanja lovoovlašteniku, razmjene informacija, pokušaja dogovora o visini naknade štete, i rokova u kojima ih moraju ispuniti, a sve kako bi ostvarili naknadu štete od lovoovlaštenika mirnim putem, bez suda, na načelnoj razini nije ustavnopravno sporno.

Sporno je međutim dovode li svaka od tih posebnih obveza iz osporenog članka i roka u kojem se mora ispuniti, zasebno i u cjelini, do ograničenja prava na pristup sudu u mjeri koja dovodi u pitanje samu bit tog prava.

            a) Ograničenje iz stavka 1. članka 82. Zakona o lovstvu

Za štete koju divljač prouzroči na imovini u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba i za štete prouzročene izvođenjem lova oštećenici su najprije dužni pisano se obratiti lovoovlašteniku na čijem se području šteta dogodila, u roku od sedam dana od dana nastanka štete.

Predlagatelj smatra da je rok i njegovo računanje od nastanka štete, s posljedicom odbačaja tužbe, nerazumno kratak odnosno nerazumno tegotan za oštećenika.

Ministarstvo je u očitovanju navelo da je cilj te odredbe spriječiti štete od divljači na vrijeme, što je u interesu obiju strana, a rok od sedam dana je razuman rok "u kojem bi svaki ozbiljan gospodar trebao obići svoju površinu te utvrditi stanje svog dobra na toj površini".

Ustavni sud je primijetio da je u stavku 3. članka 82. Zakona o lovstvu propisano da će nadležni sud odbaciti tužbu ako oštećenik nije postupio na način naveden u stavcima 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu. Budući da ni u Prijedlogu Zakona ni u očitovanju Ministarstva poljoprivrede nije navedeno da se to ne odnosi na postupanje u rokovima određenim tim stavcima, Ustavni sud je zaključio da će do odbačaja tužbe doći i ako oštećenik ne postupi u rokovima propisanim tim odredbama, a ne samo ako propusti obratiti se pisano lovoovlašteniku ili predložiti sklapanje sporazuma o naknadi štete.

Načelo sprječavanja štete, kao temeljno načelo odštetne odgovornosti u Zakonu o lovstvu, zahtijeva od oštećenika poduzimanje na njegov trošak određenih mjera, dopuštenih radnji i zahvata u svrhu zaštite svoje imovine od nastanka štete od divljači ili izvođenjem lova. Oštećenik koji ne poduzima mjere, dopuštene radnje i zahvate te ne dopusti lovoovlašteniku provođenje mjera kojima se sprječava nastanak štete od divljači ili odstrani sredstva za sprječavanje štete, namjerno ošteti ili odstrani objekte koji služe za sprječavanje šteta nema pravo na naknadu štete koju prouzroči divljač (članak 79. stavak 2.).

Također, šteta koju počini divljač ne nadoknađuje se, među ostalim, ako je nastala šteta na površini manjoj od 5 % ukupne površine tehnološke cjeline u skladu s posebnim propisom, na površinama na kojima vlasnik ili korisnik zemljišta nije poduzeo mjere i radnje iz članka 79. Zakona o lovstvu, na neograđenim višegodišnjim nasadima (članak 81. Zakona o lovstvu).

Prema odredbama Zakona o lovstvu oštećenik ima pravo na naknadu štete koju prouzroči divljač pod pretpostavkama navedenim u prethodnoj točki obrazloženja i pravo na naknadu štete koja je prouzročena izvođenjem lova (koju počine lovci i lovački psi).

Postupovna pravila iz osporenog članka 82. Zakona o lovstvu odnose se na zahtjeve za naknadu obje vrste šteta.

Predlagatelj navodi da je dan nastanka štete, bilo od divljači bilo od izvođenja lova, teško utvrditi, a upravo od tog dana računa se prva postupovna pretpostavka o ispunjenju koje ovisi mogućnost vođenja sudskog postupka.

Ustavni sud primjećuje da ni Prijedlog Zakona ni očitovanje Ministarstva pravosuđa ne sadrže empirijske podatke niti upućuju na sudsku praksu, a koji bi, imajući u vidu odbačaj tužbe kao posljedicu, opravdali računanje roka od sedam dana od dana nastanka štete.

Ustavni sud prihvaća tvrdnju predlagatelja da je dan nastanka štete teško utvrditi, posebice u slučaju višekratnih šteta na istoj imovini ili velikoj površini zasađenih poljoprivrednih kultura. Čini se da bi ispunjenje pretpostavke za pravodobno prvo obraćanje lovoovlašteniku iziskivalo u određenim slučajevima provođenje vještačenja, kako bi se utvrdilo je li obraćanje lovoovlašteniku pravodobno. Uzimajući u obzir troškove takvog vještačenja, to može imati odvraćajući učinak na oštećenika da zbog takvih troškova koji su povezani s dokazivanjem točnog dana nastanka štete odustanu od podnošenja odštetnih zahtjeva i tužbi za naknadu štete.

Polazeći od legitimnog cilja (smanjenje broja sudskih postupaka, ubrzanje reparacije štete te sprječavanje daljnje štete od divljači na vrijeme), Ustavni sud smatra da se u okolnostima cjelokupnog normiranja sprječavanja štete i naknade štete koju počini divljač ili koja je prouzorčena izvođenjem lova, nerazmjerno otežava položaj oštećenika u odnosu na lovoovlaštenika. Stoga je taj dio članka 82. Zakona o lovstvu ukinut s odgodnim učinkom (jer bi nastala pravna praznina), kako bi Hrvatski sabor imao vremena donijeti novu odredbu (ukoliko to želi) usklađenu s odlukom Ustavnog suda.

Ostala ograničenja prava na pristup sudu

            b) Ograničenje iz stavka 2. članka 82. Zakona o lovstvu

Stavkom 2. članka 82. Zakona o lovstvu je propisano da je oštećenik nakon isteka roka iz stavka 1. tog članka dužan u daljnjem roku od 30 dana predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete, a lovoovlaštenik je dužan na takav prijedlog odgovoriti u roku od 30 dana. Ako dođe do sklapanja sporazuma, to je ovršna isprava.

U odnosu na ovu odredbu predlagatelj ističe da je neprecizna i nejasna, jer nisu jasno propisane dužnosti i obveze stranaka. Konkretno, da nije normiran sadržaj "prijedloga sporazuma" i da ne postoji propisani obrazac.

Time je predlagatelj otvorio pitanje preciznosti te pravne norme.

Prema stajalištu Ustavnog suda, zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, to jest dovoljno precizna da mogu stvarno i konkretno - po potrebi uz odgovarajući savjet - znati svoja prava i obaveze do stupnja koji je razuman u danim okolnostima kako bi se prema njima mogli ponašati.

Ako se taj zahtjev ne poštuje, neodređene i neprecizne pravne norme omogućavaju arbitrarno odlučivanje upravnih i sudbenih tijela. Zahtjev da pravna norma mora biti određena i precizna smatra se sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njegovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti (stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-I-722/2009 od 6. travnja 2011., "Narodne novine" broj 44/11.). 

Iako navedenom normom doista nije propisan sadržaj sporazuma koji je dužan predložiti oštećenik, iz same naravi instituta odštetne odgovornosti proizlazi da takav sporazum, u biti, treba sadržavati odredbe o nastanku štete, visini štete i roku plaćanja naknade štete.

Stoga, Ustavni sud utvrđuje da norma članka 82. stavka 2. Zakona o lovstvu zadovoljava kriterije jasnoće i preciznosti pravne norme iz članka 3. Ustava.

            c) Ograničenje iz stavka 3. članka 82. Zakona o lovstvu

Stavkom 3. članka 82. Zakona o lovstvu propisano je da se nakon proteka rokova iz stavaka 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu i ako ne dođe do sklapanja sporazuma o šteti oštećenik se može obratiti tužbom radi naknade štete nadležnom sudu u roku od tri (3) godine od dana nastanka štete. Tužba će biti odbačena ako prethodno oštećenik nije postupio prema stavcima 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu.

Dakle, navedenim osporenim stavkom propisan je rok od tri (3) godine od dana nastanka štete u kojem se oštećenik može obratiti sudu tužbom radi naknade štete. Dopuštenost same tužbe uvjetovana je poštovanjem prethodnog postupka mirnog rješenja spora iz stavaka 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu.

Predlagatelj ističe da je općim propisom (Zakonom o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. - članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) propisan zastarni rok od tri godine za podnošenje tužbe radi naknade štete računajući od dana saznanja za štetu (subjektivni rok), te objektivni rok od pet godina koji se računa od dana nastanka štete. Prema mišljenju predlagatelja osporena odredba "ukida" pojam subjektivnog roka, a objektivni rok skraćuje na tri godine.

Ustavni sud napominje da je rok za zastaru odštetnih tražbina propisan člankom 230. Zakona o obveznim odnosima. U okviru ustavne ovlasti odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj (članak 2. stavak 4. alineja 1. Ustava), pod uvjetom da uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, zakonodavac može u posebnim slučajevima skratiti taj opći zastarni rok.

Polazeći od legitimnog cilja, te imajući u vidu cjelokupno normiranje odštetne odgovornosti u Zakonu o lovstvu, Ustavni sud je ocijenio da propisivanje roka od tri godine od dana nastanka štete za podnošenje tužbe radi naknade štete protiv lovoovlaštenika nije ustavnopravno neprihvatljivo.

dr. sc. Robert Peček