Povreda prava na pristup sudu kod računanja zastare u građanskim predmetima

U odnosu na "pravo na sud", ESLJP tako navodi da je to pravo ugrađeno u članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija)¹, a jedan vid toga prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima². To pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ograničenja dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti.³

Republika Hrvatska u brojnim je parničnim postupcima tužena stranka, a prikaz povrede prava na pristup sudu kroz pogrešno promatrani institut zastare slijedi na primjerima tužbi zbog neadekvatnih uvjeta u zatvorima.

U prikazanim odlukama, podnositeljima ustavnih tužbi odbijene su tužbe zbog naknade nematerijalne štete prouzročene boravkom u zatvorima i kaznionicama koji nisu bili higijenski primjereni, dostatni površinom ili popraćeni adekvatnom zdravstvenom skrbi. U ustavnim su tužbama zatvorenici isticali prigovore povrede članaka 23. stavka 1. i 25. stavka 1. Ustava, jer im je radi loših smještajnih uvjeta, česte prenapučenosti, neodvojenosti sanitarnog čvora od prostora predviđenog za odmor i prehranu te drugih nepovoljnih okolnosti u kojima su boravili, došlo do povrede zabrane zlostavljanja i povrede prava uhićenika i osuđenika na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva.

Ustavni sud, prilikom ocjene osnovanosti prigovora u ovakvim pravnim situacijama, razmatra između ostalog i vremenski tijek i raspored boravka u zatvorima i kaznionicama u kojima je podnositelj služio zatvorsku kaznu, s obzirom na to da je uobičajena praksa u slučaju duljih zatvorskih kazni da se osuđene osobe premještaju u razne zatvorske objekte, pa tako jedinstvena kazna zatvora može biti služena i u nekoliko penalnih ustanova⁴. Kod brojnih situacija (uključujući navedeno pod bilješkom 4.) sudovi su primjenom članka 230. Zakona o parničnom postupku formalistički računali nastup zastare, pa je tako primjerice u presudi Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2669/18-3 od 29. listopada 2019. navedeno:

"Budući da je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja a taj zastoj je trajao tri mjeseca u kojem je roku mogla biti donijeta odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP-a) a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti roku od tri godine dakle, zastarijevanje koje je počelo teći prije nego što je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora a koji zahtjev je zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva dakle, 13. svibnja 2013., a vrijeme koje je isteklo prije zastoja zastarijevanja 12. veljače 2013. ima se uračunati u zakonom određeni rok za zastaru.

            Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenih doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila te početak subjektivnog roka ovisi o kumulativnom ispunjenju dvaju činjenica, saznanje oštećenika za osobu koja je štetu počinila te saznanje o elementima njezine visine.

            Tužitelj je za štetu saznao već u vrijeme podnošenja prijedloga za mirno rješenje spora upućenog tuženici a podnošenjem tog zahtjeva došlo je do zastoja zastarijevanja sukladno odredbi čl. 186.a st. 3. ZPP-a.

            Pojam zastoja zastare podrazumijeva okolnosti koje sprječavaju zastaru ili u početku njezina nastupa ili u njezinom tijeku zbog čega zastara ili ne može niti početi teći ili ako je počela teći prestaje sve dok zapreka traje a kad zapreka prestane zastara nastavlja teći tako da zastarno vrijeme između prije protekle zastare i onog vremena koje teče nakon zastoja predstavlja jedno cjelovito vrijeme zastare.

            Dakle, vrijeme zastoja ne ubraja se u rok zastare a podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora došlo je samo do zastoja zastarijevanja a nakon toga do prekida zastare podnošenjem tužbe.

            Tužitelj je tužbu prvostupanjskom sudu podnio neposredno 3. listopada 2013. pa se u smislu odredbi čl. 113. st. 2. ZPP-a taj dan smatra danom predaje tužbe prvostupanjskom sudu i tek podnošenjem tužbe je došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a.

            Tako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio osnovanim prigovor zastare istaknut po tuženici za razdoblje do 3. listopada 2013. odnosno, za vrijeme koje je tužitelj proveo u Zatvoru u Splitu (13. prosinca 2007. do 27. veljače 2008. i od 20. kolovoza do 21. rujna 2010.) te vrijeme provedeno u Centru za dijagnostiku u Zagrebu od 21. rujna 2010. do 2. listopada 2010."

Ovakav tipično školski, formalistički pristup pitanju zastare promijenila je praksa ESLJP-a u predmetu Huber protiv Republike Hrvatske ⁵u kojem je ocijenjeno kako se tvrdnja Vlade da je u odnosu na određena razdoblja u kojima je podnositelj izdržavao zatvorsku kaznu, njegova tužba za naknadu štete zastarjela jer ju je podnio izvan zakonskog roka od tri godine, mora  odbiti. Nadalje, u citiranoj odluci navedeno je da bi se izdržavanje zatvorske kazne trebalo smatrati "kontinuiranom situacijom" sve dok je trajalo u istoj vrsti ustanove za izdržavanje zatvorskih kazni i u bitno sličnim uvjetima. Dalje je navedeno: "Zahtijevanjem od osoba koje izdržavaju zatvorsku kaznu da svoje odštetne zahtjeve protiv države podnesu prije okončanja takvih situacija tim se osobama nameće nerazmjeran postupovni teret (vidi Nikitin i drugi protiv Estonije, br. 23226/16 i šest drugih predmeta, stavci 136. i 141., 29. siječnja 2019.). Štoviše, čini se da je tvrdnja Vlade u suprotnosti sa stajalištem hrvatskih sudova (vidi, primjerice, presudu Županijskog suda u Splitu, br. Gž-1371/2018 od 21. kolovoza 2019.). U ovom predmetu razdoblja u kojima je podnositelj izdržavao zatvorsku kaznu u različitim zatvorskim ustanovama završila su u studenome 2010., siječnju 2011. odnosno prosincu 2014. (vidi prilog), a on je relevantne preliminarne korake za podnošenje tužbe (kojom je prekinut tijek zakonskog roka) poduzeo 4. svibnja 2012., odnosno u roku od tri godine."

Navedeno pravilo "kontinuirane situacije" u izloženim pravnim situacijama Ustavni sud primijenio je u brojnim odlukama⁶ razmotrivši pitanje zastare u odnosu na eventualnu povredu prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje, prvenstveno navodeći načelna stajališta pravičnog suđenja zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, kao skupa postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka, koje ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje tih jamstava. Navedeno jamstvo, između ostalog, osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o "pravu na sud", kojemu je važan aspekt i pravo na pristup sudu koje nije i ne može biti apsolutno, već je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava) jer po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ustavni sud opetovano u svojim odlukama ističe:

 "Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.).

Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230., presuda od 17. siječnja 2012.)."

Ustavni sud se pritom poziva na mjerodavni standard za ocjenu prava na pristup sudu vezano uz zastaru koji je ESLJP iznio, osim u predmetu Huber, i u predmetima: Hrnčić protiv Hrvatske (br. 53563/16, presuda od 29. rujna 2022.) i Kopić protiv Hrvatske (br. 16789/19, presuda od 29. rujna 2022.).

Kod davanja konačne ocjene u svakom pojedinom predmetu, Ustavni sud prvenstveno utvrđuje da se činjenica da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev u odnosu na dio koji se odnosi na boravak u nekom zatvoru zbog nastupa zastare potraživanja nematerijalne štete može smatrati ograničenjem prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu, slijedom čega Ustavni sud ispituje je li to pravo bilo neopravdano ograničeno.

Kod odgovora na pitanje je li opisano ograničenje težilo legitimnom cilju, Ustavni sud podsjeća kako je ESLJP utvrdio da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena, dakle, rokovi zastare svakako postoje radi ostvarenja legitimnih ciljeva njihova propisivanja.

Posljednje pitanje u testu razmjernosti na koje se traži odgovor, je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži, u pravilu daje smjernicu odluci; hoće li se ustavna tužba po pitanju prava na pristup sudu usvojiti ili odbiti. Naime, u slučajevima da su nadležni sudovi nastup zastare računali s obzirom na datum podnošenja tužbe, te su smatrali da se u podnositeljevom slučaju ima primijeniti subjektivni zastarni rok iz članka 230. stavka 1. ZOO-a, Ustavni sud utvrđuje kada je podnositelj boravio u zatvoru u odnosu na koji je utvrđen nastup zastare za potraživanje (dijela) nematerijalne štete te utvrđuje kada je podnositelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, čime je poduzeo relevantni preliminarni korak kojim je nastupio zastoj zakonskog roka. S obzirom na pravilo da se izdržavanje kazne zatvora ima smatrati "kontinuiranom situacijom", dakle, trajnom situacijom, kada podnositelj podnosi tužbu u odnosu na istu zatvorsku ustanovu i boravi u bitno istim uvjetima, a dio tog boravka pokriven je trogodišnjim subjektivnim zastarnim rokom iz članka 230. Zakona o parničnom postupku, ako su sudovi primijenili zakonski zastarni rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete te stoga dio nastupjele štete odbili, Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljevo pravo na pristup sudu nerazmjerno ograničeno te da predstavlja povredu članka 29. stavka 1. Ustava s osnove prava na pristup sudu.

Ivana Đuras

Viša ustavnosudska savjetnica

Ustavni sud Republike Hrvatske