Studeni na Sudu Europske unije – međunarodno privatno pravo Europske unije

Naime, pitanje se odnosi na tumačenje članka 10. Uredbe o nasljeđivanju, a pitanje koje je postavio njemački Landgericht Düsseldorf glasi:

"Je li prilikom tumačenja članka 10. Uredbe o nasljeđivanju u pogledu pitanja je li u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak postojala imovina ostavine relevantan trenutak otvaranja nasljedstva ili trenutak podnošenja tužbe?"

U konkretnom predmetu riječ je o ostavitelju koji je imao njemačko i egipatsko državljanstvo. Naime, ostavitelj je rođen u Egiptu, ali je pretežiti dio života proveo u Njemačkoj gdje je radio i zasnovao obitelj. Međutim, nakon odlaska u mirovinu ostavitelj je veći dio svog vremena provodio u Egiptu, gdje je na koncu i preminuo. U trenutku smrti imao je njemačko zdravstveno i mirovinsko osiguranje, bio je porezni obveznik u Njemačkoj te je imao određena sredstva na računu u Apo Bank, ali u trenutku pokretanja parničnog postupka  postupka navedeni račun je već bio zatvoren. Njemački sud smatra da tužiteljica nije dokazala da je ostavitelj u trenutku smrti imao uobičajeno boravište u Njemačkoj pa se stoga pita može li se prilikom zasnivanja vlastite nadležnosti osloniti na članak 10. Uredbe o nasljeđivanju, koji uređuje supsidijarnu nadležnost prema kojem se međunarodna nadležnost zasniva na temelju mjesta u kojem se nalazi ostavina, pri čemu se općenito smatra da se nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak odnosi samo na imovinu ostavine koja se nalazi u državi članici, što dovodi do opasnosti od rascjepkanosti ostavine, odnosno postupovne fragmentacije nasljeđivanja. Za njemački sud je sporno koji trenutak je relevantan za ocjenu nalazi li se imovina ostavine u državi članici, odnosno je li to trenutak smrti ostavitelja ili vrijeme podnošenja tužbe.

Nakon presude u predmetu C-291/23, uslijedit će presuda u predmetu C-394/22, Oilchart International. Belgijski Hof van beroep, Antwerpen postavlja pitanje Sudu EU-a, a pitanje se odnosi na tumačenje članka 1. stavka 2. točke b) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160., str. 40. i SL 2016., L 202., str. 57., dalje u tekstu: Uredbe Bruxelles I bis) u vezi s člankom 3. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL 2000., L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3., dalje u tekstu: Uredba o stečajnom postupku), a pitanje glasi:

"Treba li članak 1. stavak 2. točku (b) Uredbe Bruxelles I bis u vezi s člankom 3. stavkom 1. Uredbe o stečajnom postupku tumačiti na način da pojmovi „stečaj, postupci u vezi likvidacije nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupci prisilnog poravnanja i slični postupci” iz članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe Bruxelles I bis obuhvaćaju i postupak u kojem se tražbina navedena u tužbi opisuje kao obično potraživanje od kupaca, a da se ne navodi da je nad tuženikom već pokrenut stečajni postupak, pri čemu se stvarna pravna osnova tražbine temelji na posebnim odstupajućim odredbama nizozemskog stečajnog prava (članak 25. stavak 2. Nederlandse Weta van 30 september 1893, op het faillissement en de surséance van betaling (Zakon od 30. rujna 1893. o stečaju i odgodi plaćanja, u daljnjem tekstu: Nizozemski stečajni zakon)) i u kojem:

–    valja ispitati treba li takvu tražbinu smatrati provjerljivom tražbinom (članak 26. u vezi s člankom 110. Nizozemskog stečajnog zakona) ili neprovjerljivom tražbinom (članak 25. stavak 2. Nizozemskog stečajnog zakona),

–    pitanja mogu li se obje tražbine istaknuti istodobno i ne isključuje li jedna tražbina drugu, s obzirom na posebne pravne posljedice svake tražbine (uključujući mogućnost korištenja bankovne garancije preuzete nakon pokretanja stečajnog postupka) treba ocijeniti u skladu s posebnim pravilima nizozemskog stečajnog prava?

Je li članak 25. stavak 2. Nizozemskog stečajnog zakona u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 1346/2000 o stečajnom postupku, u dijelu u kojem se tom odredbom dopušta da se takva tražbina (u skladu s člankom 25. stavkom 2. Nizozemskog stečajnog zakona) istakne pred sudom druge države članice umjesto pred stečajnim sudom države članice u kojoj je pokrenut stečajni postupak?"

U konkretnom predmetu riječ je o sporu koji se odnosi na potraživanje nizozemskog društva Oilchart International NV, za plaćanje računa za opskrbu plovila gorivom u luci u Sluiskilu (Nizozemska). Taj račun nije podmiren nakon što je nad dužnikom pokrenut stečajni postupak. Belgijskom sudu podnesena je tužba radi naplate navedenog potraživanja, a tužba se temelji na odredbama belgijskog prava o bankarskim garancijama. Naime, OW Bunker BV je društvo danskog koncerna OWB. Tužitelj u glavnom predmetu je u skladu s uputom navedenog društva u nizozemskoj luci, u Sluiskilu isporučio gorivo za koje je ispostavljen račun u iznosu od 116.471,45 američkih dolara, koji nije podmiren zbog stečaja društva OWB NL. Nakon otvaranja stečajnog postupka, tužitelj u glavnom predmetu je zatražio zapljenu niza brodova društva OWB NL, sve kako bi se ishodilo plaćanje goriva. Međutim, vlasnici navedenih brodova su ponudili bankarske garancije kako bi izbjegli zapljenu brodova. Društvo ING Bank NV (u daljnjem tekstu: ING) navodno je prije stečajnog postupka zajedno s drugim bankama osiguralo kredit. ING je intervenirao u postupku i zatražio da se zabrani korištenje bankarskih garancija ili drugih jamstava za plovilo opskrbljeno gorivom sve dok se ne okonča stečajni postupak nad društvom OWB NL. Prvostupanjski sud je tužbu protiv društva OWB NL proglasio nedopuštenom, a u odnosu na zahtjev društva ING, prvostupanjski sud se oglasio međunarodno nenadležnim dok je drugostupanjski sud, a ujedno i sud koji postavlja pitanje u ovom predmetu utvrdio da najprije treba ispitati postojanje međunarodne nadležnosti prema Uredbi Bruxelles I bis. Naime, u tužbi u glavnom predmetu nije navedeno da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak (koji je u vrijeme podnošenja tužbe trajao četiri mjeseca), ali je tužitelj naveo da se njegovo potraživanje temelji na članku 25. stavku 2. Nizozemskog stečajnog zakona, koji uređuje tzv. neprovjerljive tražbine. U skladu s člankom 25. stavkom 2. Nizozemskog stečajnog zakona, zahtjev u pogledu neprovjerljivih tražbina može se, umjesto stečajnom upravitelju, i izravno podnijeti nesolventnoj pravnoj osobi. Što se tiče tih tražbina „izvan stečajne mase”, presuda u skladu s člankom 25. stavkom 2. Nizozemskog stečajnog zakona ne utječe na stečajnu masu. Stoga se te tražbine odnose samo osobno na stečajnog dužnika.

U konkretnom slučaju sud koji je postavio pitanje pita se može li se njegova nadležnost utvrditi na temelju Uredbe Bruxelles I bis. Naime, navedena nadležnost bi se mogla utvrditi na temelju Uredbe Bruxelles I bis samo ako predmet postupka nikako nije povezan sa stečajnim postupkom, a što bi značilo da valja ispitati pravni temelj tužbe te je li primjenjivo isključenje povezanosti tužbe i stečajnog postupka (predmet C-641/16, EU:C:2017:847, Tünkers France i Tünkers Maschinenbau, t. 28.).

S obzirom na sve navedeno belgijski sud postavlja pitanje je li nadležan u slučaju u kojem, s jedne strane, treba ispitati primjenjuju li se na određenu tražbinu posebni propisi Nizozemskog stečajnog zakona, kojima se dopušta isticanje te tražbine izvan stečajnog postupka i, s druge strane, može li se takva tražbina u Nizozemskoj istaknuti istodobno sa zahtjevom za namirenje iz stečajne mase, koji se podnosi stečajnom upravitelju. Sud koji je uputio zahtjev pita i povređuje li se nizozemskim odredbama o kojima je riječ članak 3. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku?

Nezavisna odvjetnica L. Medina je 18. travnja 2024. dala svoje mišljenje prema kojem članak 1. stavak 1. i članak 1. stavak 2. točku (b) Uredbe Bruxelles I bis i članak 3. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku treba tumačiti na način da je, ako je pred sudom države članice pokrenut stečajni postupak zbog tražbine koja se odnosi na ugovornu obvezu plaćanja za isporuku robe te se na istu tražbinu odnosi tužba protiv nesolventnog društva nad kojim se vodi taj stečajni postupak, ta tužba obuhvaćena područjem primjene Uredbe stečajnom postupku.

Nadalje, članak 3. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku i načelo isključive nadležnosti treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo ili nacionalna praksa koja ima učinak zaobilaženja isključive nadležnosti suda države članice pred kojim je prvo pokrenut stečajni postupak zbog tražbine koja se odnosi na ugovornu obvezu plaćanja za isporuku robe i koja je obuhvaćena stečajnom masom.

Na koncu, 28. studenog 2024. nezavisni odvjetnik J. Richard de la Tour će dati svoje mišljenje u predmetu C-395/2023, Anikovi.

U konkretnom predmetu, zahtjev podnosi bugarski Sofiyski rayonen sad, a pitanje se odnosi na tumačenje članka 1. točke e) Uredbe (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (SL. 2019., L 178, str. 1., dalje u tekstu: Uredba Bruxelles II ter), zatim članka 4. stavka 1. točke c) Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109., dalje u tekstu: Uredba Rim I) i na članak 24.stavak 1. Uredbe Bruxelles I bis.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja sljedeće pitanje:

"1.  Jesu li područjem primjene članka 1. točke (e) Uredbe Bruxelles II ter obuhvaćeni i izvanparnični postupci u vezi s izdavanjem sudskog odobrenja za raspolaganje djetetovom imovinom, primjerice za prodaju nekretnina ili suvlasničkih dijelova nekretnina koji pripadaju djetetu?

2.    Na temelju koje se uredbe, odnosno njezinih odredbi, utvrđuje međunarodna nadležnost suda države članice Europske unije u izvanparničnim postupcima u vezi s izdavanjem sudskog odobrenja za raspolaganje, primjerice za prodaju nekretnina ili suvlasničkih dijelova nekretnina koji pripadaju djetetu: na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe Bruxelles II ter – sud u mjestu u kojem dijete ima uobičajeno boravište – ili na temelju članka 4. stavka 1. točke (c) Uredbe Rim I, odnosno članka 24. točke 1. Uredbe Bruxelles I bis – sud u mjestu u kojem se nalazi nekretnina?

3.    Ima li bilateralni međunarodni sporazum između države članice (Bugarska) i treće zemlje (Sovjetski Savez, odnosno Ruska Federacija) koji je sklopljen prije pristupanja države članice Europskoj uniji prednost pred odredbama Uredbe Bruxelles II ter o međunarodnoj nadležnosti u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću ako se taj međunarodni sporazum ne navodi u poglavlju VIII. Uredbe Bruxelles II ter?"

Podnositeljice zahtjeva u glavnom predmetu su državljanke Ruske Federacije, koje imaju uobičajeno boravište u Njemačkoj i koje traže odobrenje za prodaju suvlasničkih dijelova odnosno svaka 1/6 suvlasničkog dijela dviju stambenih nekretnina (za odmor) u selu R. (na obali Crnog mora) i nekretnine u gradu B. (planinskom odmaralištu), po cijeni koja nije niža od porezne vrijednosti nekretnina, pri čemu je kupoprodajnu cijenu potrebno uplatiti na dva bankovna računa djece u bankama u Njemačkoj.

Većina bugarskih sudova svoju nadležnost u ovakvim slučajevima temelji na odredbama  Sporazuma između Narodne Republike Bugarske i SSSR-a o uzajamnoj pravnoj pomoći iz 1975. i odredbe Uredbe br. 563/2008 (što pravilno treba tumačiti kao upućivanje na članak 24. točku 1. Uredbe br. Bruxelles I bis). Naime, bugarski sudovi smatraju da je zahtjev u pogledu sudskog odobrenja za prodaju nekretnine sastavni dio oblika ugovora o prijenosu nekretnine i tvrde da nadležnost bugarskog suda proizlazi iz toga da je riječ o pravnoj situaciji i poslovima u vezi s nekretninama u Bugarskoj, a ne o roditeljskoj odgovornosti prema djeci. Stoga je bugarski sud nadležan čak i ako djeca imaju uobičajeno boravište u drugoj državi članici Unije ili u trećoj zemlji, primjerice u Rusiji. Međutim, presudom Suda EU-a u predmetu C-404/14, Matoušková utvrđeno je da Uredbu Bruxelles II bis treba tumačiti na način da je odobrenje sporazuma o raspodjeli nasljedstva koji za račun malodobnih potomaka sklopi skrbnik mjera koja se odnosi na izvršavanje roditeljske odgovornosti u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) te Uredbe i koja stoga potpada pod njezino područje primjene, a ne mjera koja se odnosi na nasljeđivanje u smislu članka 1. stavka 3. točke (f) spomenute Uredbe, koja je isključena iz njezina područja primjene. Slijedom navedenog, bugarski sud dovodi u pitanje odnos odredbi Uredbe Bruxelles II ter o međunarodnoj nadležnosti u pitanjima povezanima s roditeljskom odgovornošću u izvanparničnim postupcima u vezi s nekretninama djece i odredbi Uredbe Bruxelles I bis o međunarodnoj nadležnosti u sporovima u vezi s nekretninama.

Uz sve navedeno za 27. studenog 2024. zakazana je rasprava u predmetu C-807/23, Jones Day u kojem austrijski Oberster Gerichtshof postavlja pitanje tumačenja članka 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje glasi:

"Treba li članak 45. UFEU-a o slobodi kretanja radnika tumačiti na način da se toj odredbi protive nacionalni propisi u skladu s kojima je uvjet za upis u imenik austrijskih odvjetničkih vježbenika to da dio vježbeničke prakse (razdoblje izobrazbe) vježbenik nužno treba provesti kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika u Austriji, odnosno u tuzemstvu („razdoblje osnovnog načina obavljanja prakse”), dok za taj dio vježbeničke prakse (razdoblje izobrazbe) nije dovoljan rad kod odvjetnika u drugoj državi članici Unije, čak ni ako se taj rad tamo obavlja pod nadzorom odvjetnika koji je ovlašten obavljati odvjetničku djelatnost iz područja austrijskog prava?"

Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima