Crtice o pravu na obrazloženu sudsku odluku u revizijskim sporovima – u pogledu recentne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske

1. Okvir za raspravu

Analizirajući izmjene zakona koji su uređivali parnični postupak u RH, vidljivo je kako je institut revizije prošao pravni put od redovnog i suspenzivnog pravnog lijeka pa sve do sadašnjega uređenja kao izvanredan i nesuspenzivan pravni lijek.¹ Ipak, posljednje godine obilježile su sve izraženije i oštrije javne rasprave vezane za ulogu sudstva općenito, o izazovima u vršenju sudske vlasti kao i neslaganja oko odgovarajuće uloge Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH). Naime, rasprava o novom uređenju revizije u parničnom postupku je rasprava o ulozi VSRH-a u zaštiti konkretnih prava stranaka i osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Empirija, kao i vladajuće doktrinarne rasprave, ukazuju kako je VSRH preopterećen i to najvećim dijelom zbog preširoko definirane mogućnosti pristupa VSRH-u preko instituta revizije, čime je dovedeno u pitanje i učinkovito ostvarivanje njegove ustavne uloge. Upravo zato je i u bitnom Novelom Zakona o parničnom postupku 2019. izmijenjen "revizijski dio" Zakona. Tendencija je u toj i kasnijim novelama promijeniti paradigmu revizije prema kojoj je njena javna funkcija jedino prihvatljiva, jer bez nje nema rješenja preopterećenosti VSRH-a. U osnovi, radi se o ideji da VSRH postane precedentni sud.²

2. De lege lata rješenje uređenja revizije u Zakonu o parničnom postupku ³

Premda je isprva bilo zamišljeno da se uvede revizija po dopuštenju koja će ujedno biti jedina vrsta revizije predvi­đena ZPP-om, to se na kraju nije ostvarilo. Na temelju No­vele ZPP-a iz 2019., kao rezultat svojevrsnog kompromisa, postoje dvije vrste revizije. Daljnjom Novelom ZPP-a iz 2022. revizija bez dopuštenja je u potpunosti napuštena. U skladu s tim, brisane su odredbe čl. 382.a ZPP-a iz 2019. Ova velika novina u promjeni pravca razvoja revizije utjecala je na niz drugih izmjena u dijelu pravnog uređenja revizije. Novo uređenje revizije donosi potpunu rekonstrukciju odredbi o reviziji, u dijelu koji se odnosi na kriterije probira važnih predmeta, razloga za izjavljivanje, propisanog sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije i revizije, postupka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije i revizije te odluka koje će prilikom odlučivanja VSRH donijeti.

3. Pogled na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 9. listopada 2024.⁴

Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje: USUD), u po­stupku povodom ustavne tužbe, ne obnaša nadležnosti žalbenog suda ni VSRH, već utvrđuje je li povrijeđeno ustavno pravo podnositelja.

U okvir čl. 29. st. 1. Ustava ulazi, između ostalih, i pravo na pristup sudu. To načelo pripada u općepriznata temeljna načela prava. Nezamislivo je da se u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava strankama priznaju mnogobrojna procesna jamstva u postupcima koji su u tijeku, a da se pritom ne štiti ono što zapravo omogućuje korištenje tim jamstvima, a to je pristup sudu. Međutim, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno, već je podvrgnuto ograničenjima i uvjetima, jer da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti podnošenja izvanrednih pravnih sredstava….Ustavni sud primjećuje da je podnositelj u konkretnom slučaju podnio »izvanrednu« reviziju, koja je odbačena jer prema ocjeni Vrhovnog suda nije postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni……. Ustavni sud prihvaća činjenicu da Vrhovni sud, kao najviši sud, ima nadležnost procijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za izjavljivanje revizije u predmetu pred njim, međutim napominje da nije na njemu ocjenjivati je li u konkretnom slučaju interpretacija Vrhovnog suda sama po sebi bila pravilna ili ne. Ustavni sud u konkretnom predmetu ima zadaću ispitati jesu li učinci takvog tumačenja umanjili temeljno pravo podnositelja na pristup sudu na način ili do takve mjere da je njime narušena sama bit njihovog »prava na sud«…. Podnositelj je prvo i u reviziji i u ustavnoj tužbi isticao diskriminatorno postupanje tuženika zbog stupnja obrazovanja podnositelja kao tužitelja i njegovog zvanja, odnosno zanimanja. Naime, u obrazloženju drugostupanjske presude izrijekom je navedena podnositeljeva izobrazba i poslovanje zbog kojih mu ne pripada sudska zaštita jednako kao i prosječnim građanima-potrošačima kod razumijevanja i tumačenja odredaba ugovora o kreditu, što je podnositelj isticao u reviziji. Na ovakvo manjkavo i nedostatno obrazloženje drugostupanjskog suda nije reagirao Vrhovni sud, donoseći tipski obrazloženo rješenje kojim reviziju podnositelja smatra nedopuštenom zbog neodređenog pravnog pitanja. Naime, Vrhovni sud nije prepoznao značaj argumentacije podnositelja istaknute u reviziji o diskriminaciji vezanoj uz razumijevanje ugovora o kreditu koje se vezuje uz izobrazbu i poslovanje podnositelja….. Osim te ocjene Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije iznio i obrazložio ni jedan razlog (sažet barem u jednoj rečenici) iz kojeg bi bilo razvidno zašto smatra da revizija ne sadrži pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni….. Ustavni sud ocjenjuje da je Vrhovni sud tvrdnjom da podnositelj nije u reviziji postavio pravno pitanje, implicitno iznio stajalište da podnositeljeva revizija nije udovoljila formalnim zahtjevima. Uvažavajući međutim specifične okolnosti ovog konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pretjerano formalistički ocijenio sadržaj revizije ograničavajući se samo na utvrđenje da podnositelj nije naznačio određeno pravno pitanje, zanemarujući pritom sam sadržaj revizije, iz koje je razvidno da sadrži pozivanje na neujednačenu praksu županijskih sudova koja je dovela do pravne nesigurnosti, nejedinstvene primjene prava i neravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

4. Praksa ECHR-a u pogledu opsega obrazloženja odluka vrhovnih sudova

Kao i većina prava u Konvenciji,⁵ pravo na obrazloženu sudsku odluku po svojoj je prirodi kompleksno jer nije izričito predviđeno tekstom Konvencije, već je uspostavljeno judikaturom Suda za ljudska prava (dalje: ECHR) i njegovim tumačenjem čl. 6. Konvencije.⁶ Naime, važnost valjano obrazložene sudske presude doktrina sagledava iz dvije perspektive. Najprije iz perspektive stranke o čijim pravima i obvezama se odlučuje u sudskom postupku jer bi pravo nezadovoljne stranke da se obrati neposredno višoj sudskoj instanci bilo mrtvo slovo na papiru kada presuda ne bi bila na adekvatan način obrazložena. Ta perspektiva se i najčešće ima na umu kada se razmatra pravo na obrazloženu sudsku presudu. U doktrini egzistira i druga perspektiva o kojoj se mnogo manje govori. To je perspektiva najšireg javnog mijenja. Sposobnost sudstva da se u javnosti predstavi kao nezavisna grana vlasti u velikoj mjeri će zavisiti od toga jesu li sudske odluke valjano obrazložene te jesu li u dovoljnoj mjeri jasne i najširoj javnosti, na čijem povjerenju, u krajnjoj činiji, i počiva autoritet sudstva. Obje spomenute perspektive su ugrađene u praksu ECHR-a, pa je namjera da se pogledom na praksu, koja je nastala kao rezultat dugogodišnje prakse dođe do saznanja o pravno-logičkom mehanizmu odlučivanja ECHR-a u pogledu prava na obrazloženje u odlukama viših sudova.⁷

4.1. Osvrt na praksu ECHR-a vezano za pravo na obrazloženu sudsku odluku

Judikatura vezana za čl. 6. st. 1. Konvencije ukazuje da se od žalbenog suda ne zahtijeva detaljno obrazloženje kad jednostavno primjenjuje određenu zakonsku odredbu kako bi odbacio reviziju jer nema izgleda za uspjeh, bez dodatnog objašnjenja (Burg i drugi protiv Francuske,⁸ (odl.); Gorou protiv Grčke (br.2) [VV], st. 41.⁹).

Isto tako, kad je odluka o dopuštenosti žalbe preduvjet za postupak pred višim sudom i za moguće donošenje presude, čl. 6. st. 1. ne može se tumačiti kao da zahtijeva da odluka kojom se odbija žalba mora uvijek biti detaljno obrazložena (Kukkonen protiv Finske br. 2, st. 24.;¹⁰ vidi također Bufferne protiv Francuske (odl.)¹¹).

Nadalje, kad odbije žalbu, žalbeni sud može u načelu jednostavno prihvatiti razloge za odluku nižeg suda (Garcia Ruiz protiv Španjolske [VV], stavak 26.¹² – usporedi Tatishvili protiv Rusije, stavak 62.¹³). Međutim, pojam poštenog suđenja zahtijeva da je nacionalni sud koji je za svoje odluke dao oskudne razloge, bilo ponavljanjem razloga koje je naveo niži sud ili na drugi način, zaista dotakao bitna pitanja u okviru svoje nadležnosti te da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (Helle protiv Finske, stavak 60.¹⁴). Taj je zahtjev još važniji u slučaju kad stranka u sporu nije imala mogućnost izložiti svoj predmet usmenim putem u domaćem postupku (ibid.).¹⁵

ECHR je 16. siječnja 2020. objavio odluku kojom je zahtjev Mate Mrazovića i 11 drugih podnositelja proglasio nedopuštenim na temelju čl. 35. Konvencije. Naime, podnositelji su prigovarali da im je Vrhovni sud RH neobrazloženim odbačajem izvanredne revizije povrijedio pravo na pošteno suđenje. ECHR je, pozivajući se na svoju sudsku praksu, utvrdio da se Vrhovni sud RH u svojoj odluci pozvao na relevantne zakonske odredbe temeljem kojih je izvanredna revizija odbačena jer nije ispunjavala formalne zakonske pretpostavke dopuštenosti, što se ne može smatrati pretjeranim formalizmom, niti je na taj način podnositeljima onemogućen pristup Vrhovnom sudu RH.¹⁶

5. Umjesto zaključka

Iako čl. 6. st. 1. Konvencije ne obvezuje države ugovornice da ustanove žalbene i/ili kasacijske sudove, država koja ustanovi takve sudove treba osigurati da osobe podložne zakonu pred tim sudovima imaju temeljna jamstva sadržana u čl. 6. st. 1. Pri tomu uvjeti za dopuštenost revizije mogu sasvim legitimno biti stroži nego za običnu žalbu. S obzirom na posebnu prirodu uloge najvišeg suda, postupak koji se provodi pred tim sudom može biti formalniji, posebice kad se postupak pred njim vodi nakon što je prvostupanjski. Dakle, viši sudovi nisu izuzeti od obveze iznošenja razloga potrebnih da bi se razumjela njihova odluka. Ipak, od njih se ne zahtijeva detaljno obrazloženje ni u onim situacijama u kojima oni, za razliku od nižih sudova, samo primjenjuju neku konkretnu zakonsku odredbu i po tom osnovu odbacuju iz proceduralnih razloga žalbu, jer ona nema izgleda na uspjeh.¹⁷ U pogledu obrazloženja USUD-a valja istaknuti kako ustavna tužba ne pred­stavlja ni redovni ni izvanredni pravni lijek, već posebno, dodatno pravno sredstvo, a Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu¹⁸ razrađene su pretpostavke podnošenja ustavne tužbe koje su u osnovi određene Ustavom. Za istaknuti je kako su stoga i ovlasti USUD-a u vezi s pitanjima primjene materijalnog prava, činjeničnih utvrđivanja i ocjene dokaza kvalitativno drukčije od onih redovnih sudova. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske propisuje da su odluke i rješenja USUD-a obvezatna i da ih je dužna prihvatiti svaka fizička i pravna osoba. Doktrina naznačuje kako problem „vezanosti“ sudova za ukidne odluke USUD-a dobiva svoje posebno značenje u svijetlu okolnosti da USUD po ustavnoj žalbi ima samo kasatorna ovlaštenja, da on ne može preinačiti pobijanu odluku, već je samo ukinuti. To se dogodilo i u predmetnom slučaju, jer je USUD, postupajući po ustavnoj tužbi, utvrdio da je odlukom VSRH-a povrijeđeno ljudsko pravo, pa je ukinuo navedenu sudsku odluku i predmet vratio na ponovni postupak.¹⁹ Iako se pitanje „vezanosti“ sudova za pravne razloge iz ukidne odluke USUD-a postavlja samo s obzirom na pravnu stvar u kojoj je donesena ukinuta odluka i odluka kojom je ona ukinuta, vladajuća doktrina smatra kako pravni razlozi iz ukidne odluke USUD-a mogu snagom i autoritetom svoga sadržaja, ali i suda koji ju je donio te općom potrebom osigurati jedinstvenu primjenu prava i pravnu sigurnost, a time i vladavinu prava te djelovati i u drugim slučajevima. Ti razlozi nemaju pravnu snagu formalnih precedenata.²⁰

izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Katedra za građansko postupovno pravo, Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet