U situacijama kada vozač nije neposredno zatečen na mjestu počinjenja prekršaja, primjerice kod nepropisnog parkiranja, odnosno kada je uz upotrebu odgovarajućih tehničkih uređaja zabilježena nepropisna brzina kretanja vozila ili neki drugi prekršaji iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08., 48/10.-Odluka USRH, 74/11., 80/13., 158/13.- Odluka i Rješenje USRH, 92/14., 64/15., 108/17 i 70/19. - dalje: ZSPC), naknadno se prema registarskoj oznaci vozila utvrđuje vlasnik vozila i dostavlja mu se obavijest o obvezi dostave podataka o osobi kojoj je vozilo kritične prigode dao na upravljanje (popunjavanje formulara "Podaci o vozaču" traženim podacima). Često su u takvim slučajevima vlasnici vozila dostavljali podatke o više osoba (primjerice svoje podatke i podatke od pojedinih članova obitelji) koje su toga dana upravljale njihovim vozilima, pa tako i podatke o osobama koje prebivaju izvan RH, a što je stvaralo poteškoće u provedbi prekršajnih odredbi ZSPC-a u slučajevima kada, dakle, vozač koji je počinio prekršaj nije identificiran na mjestu počinjenja prekršaja. Upravo posljednje izmjene i dopune ZSPC-a nastoje dati rješenje za onemogućavanje ovakve prakse vlasnika vozila, pri čemu je povećan i iznos novčane kazne za nedostavljanje podataka o osobi koja je upravljala vozilom.
Stanje prije zadnjih izmjena i dopuna ZSPC-a
Odredba članka 229. stavka 3. izvornog ZSPC-a ("Narodne novine" br. 67/08.) propisivala je da je vlasnik odnosno osoba kojoj je vozilo povjereno dužna na zahtjev policijskog službenika dati vjerodostojan podatak o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje. Kasnijim izmjenama i dopunama ZSPC-a iz 2011. ("Narodne novine" br. 74/11.) ista odredba je dopunjena na način da je vlasnik, odnosno, odnosno osoba kojoj je vozilo povjereno bio dužan, osim na zahtjev policijskog službenika, sada i na zahtjev službene osobe jedinica lokalne samouprave (prometnog redara) koja obavlja poslove iz članka 5. stavka 4. ovoga Zakona (poslove nadzora nepropisno zaustavljenih i parkiranih vozila), dati vjerodostojan podatak o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje. Kroz cijelo to vrijeme, odnosno do zadnjih izmjena i dopuna, prekršajna odredba članka 229. stavka 7. ZSPC-a propisivala je novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 do 5.000,00 u slučaju da vlasnik vozila, osoba kojoj je vozilo povjereno ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, s tim da su izmjenama i dopunama iz 2014. ("Narodne novine" br. 92/14.) u istu prekršajnu odredbu dodane riječi: »u roku od 15 dana,«. Na ovom mjestu možemo dodati kako je taj prekršaj od 1. lipnja 2013., kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona ("Narodne novine" br. 39/13.), ušao u režim obaveznog prekršajnog naloga, a što je za sobom donijelo i određene posljedice, sukladno mjerodavnim odredbama Prekršajnog zakona (primjerice: trogodišnji zastarni rok, nedopuštenost žalbe protiv prvostupanjske presude).
Odredbe članka 229. stavaka 3., 4. i 7. ZSPC-a ("Narodne novine" br. 67/08., 48/10., 74/11. i 80/13.) bile su predmet i ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USRH). Naime, podnijeto je više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom prethodno navedenih odredbi ZSPC-a. U njima predlagatelji u bitnome prigovaraju da je u konkretnom slučaju riječ o "prisili na davanje podataka, odnosno na prijavljivanje samog sebe, što je ujedno prisila na priznavanje krivnje", da u dijelu koji se odnosi na riječi "vjerodostojan podatak" i "vjerodostojan dokaz" nisu dovoljno određeni i time su u nesuglasnosti s načelom nulla poena sine lege certa jer ostavljaju preširoku slobodu sudovima u tumačenju navedenih pojmova, zatim se ističe da se osobe iz članka 229. stavaka 3. i 7. ZSPC-a, "ukoliko bi ih smatrali svjedocima u smislu odredaba prekršajnog postupka, ne mogu koristiti ni statusom 'privilegiranog svjedoka' odnosno institutom 'blagodati nesvjedočenja' ukoliko bi svojom izjavom mogli prekršajno ili na drugi način teretiti svog bliskog srodnika" te da navedena odredba „ne dopušta neznanje“ jer kažnjava osobu koja ne zna točan podatak koji bi podnijela kao vjerodostojan, odnosno da ista odredba kažnjava zbog „subjektivnih karakteristika osobe i zato ne može biti ustavna“.
Međutim, Rješenjem USRH-a od 23. prosinca 2014., broj: U-I/19909/2009 i dr., nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 229. stavaka 3., 4. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11. i 80/13.). U obrazloženju odluke USRH podsjeća na usporedivu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u slučaju kada je podnositelj zahtjeva, registrirani korisnik motornog vozila prigovarao da mu je prisilom na davanje informacije o punom imenu i adresi vozača koji je u trenutku prekoračenja dopuštene brzine vožnje vozio to motorno vozilo povrijeđeno pravo na šutnju te da je povrijeđena zabrana prisiljavanja na samooptuživanje (predmet O'Halloran i Francis protiv Ujedinjenog Kraljevstva - presuda, 29. lipnja 2007., zahtjevi br. 15809/02 i 25624/02, § 57.), a gdje ESLJP, uz ostalo, ističe da se za osobe koje imaju motorno vozilo i njime upravljaju može smatrati da su prihvatile određene odgovornosti i obveze kao dio pravnog režima u vezi s motornim vozilima, a u pravnom okviru Ujedinjenog Kraljevstva te odgovornosti u slučaju sumnje u počinjenje prometnocestovnog prekršaja uključuju obvezu da obavijeste vlasti o identitetu vozača koji je tom prilikom upravljao vozilom, pa ELJSP zaključuje da je - u okolnostima tog slučaja - kod odbijanja davanja podataka o osobi vozača riječ o posebnom pravnom režimu koji se odnosi na motorna vozila, kao i o informaciji ograničene naravi. Stoga bit prava na šutnju i zabrana samooptuživanja nisu narušeni, te da uzimajući u obzir sve navedeno, ESLJP nije našao povredu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nadalje, USRH utvrđuje da predlagatelji pogrešno tumače svrhu članka 229. stavaka 3., 4. i 7. ZSPC, te ističe da je počinjenje prekršaja iz članka 229. stavaka 3., 4. i 7. ZSPC samostalni prekršaj koji se očituje u odbijanju vlasnika vozila, osobe kojoj je vozilo povjereno odnosno odgovorne osobe u pravnoj osobi da pruži vjerodostojan podatak o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje, a koju se sumnjiči da je mogla počiniti prometni prekršaj iz ZSPC-a, pri čemu se naglašava da je u konkretnom slučaju riječ o davanju vjerodostojnog podatka samo o osobi kojoj je vozilo dano na upravljanje, a da to može, ali i ne mora biti osoba koja je faktično upravljala vozilom u trenutku počinjenja prekršaja iz ZSPC-a. K tome, USRH navodi kako je svjestan diskrepancije između odredbi stavka 3. i stavka 7. iz članka 229. ZSPC-a („podatak vs. dokaz; osoba kojoj je vozilo dano na upravljanje vs. osoba koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja“), a time i potrebe njihova jednoznačnog tumačenja i primjene u praksi. U tom smislu USRH ocjenjuje da nije vjerodostojan samo podatak koji dovodi do osobe koja je stvarno upravljala vozilom i učinila prekršaj, nego i onaj koji policiju dovede do osobe kojoj je vlasnik dao vozilo na upravljanje, neovisno o tome je li upravo ta osoba upravljala vozilom u času počinjenja prekršaja ili ne, a što vlasnik ne može znati (osim ako nije bio osobno prisutan u trenutku kad je osoba koja je stvarno upravljala vozilom stvarno i počinila prekršaj). U tom kontekstu se ističe kako članak 229. stavak 3. ZSPC-a jasno upućuje na tu distinkciju, pa se članak 229. stavak 7. ZSPC-a mora tumačiti zajedno sa stavkom 3., kao jedinstvena cjelina, odnosno da mehaničko i usko tumačenje članka 229. stavka 7. ZSPC-a koje bi se ograničilo na tumačenje "vjerodostojnog dokaza" samo kao onog koji policiju dovede do "osobe koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja" ne bi u okvirima cijelog članka 229. ZSPC-a, promatranog kao jedinstvena cjelina, imao razumno i logično opravdanje, pa da je utoliko točan i navod MUP-a, koji u svom očitovanju navodi da je pojam "vjerodostojni podatak/dokaz" pravni standard koji služi tome da se sa sigurnošću može utvrditi tko je podatak iz članka 229. stavka 3. ZSPC-a dao. Dakle, polazeći od svega navedenog, pri tome uključujući i relevantni dio članka 13. Direktive 2011/82/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o olakšavanju prekogranične razmjene informacija o prometnim prekršajima vezanim uz sigurnost prometa na cestama (SL L 288, 5. 11. 2011.), kojim je naglašena potreba ostvarenja prava na obranu osobi za koju se sumnja da je mogla počiniti prometni prekršaj vezan uz sigurnost prometa na cestama, USRH utvrđuje da u slučaju članka 229. ZSPC-a nije riječ o "prisili na davanje podataka", "samooptuživanju" ili mogućnosti za davanje "blagodati nesvjedočenja", pa da prijedlozi predlagatelja nisu osnovani.
Na ovom mjestu potrebno je naglasiti da je pretežita sudska praksa bila takva da su prvostupanjski sudovi prihvaćali dostavu podataka od strane vlasnika vozila o više osoba koje su toga dana upravljale njihovim vozilima, odnosno koje su potencijalno mogle upravljati njihovim vozilima kao ispunjenje obveze iz članka 229. stavka 3. ZSPC-a, što je primjerice opravdavano time da se vlasnik vozila nakon proteka određenog vremena ne mora sjećati tko je upravo kritične prigode upravljao njegovim vozilom, a što je imalo za posljedicu povećani broj oslobađajućih presuda.
Primjerice u presudi Visokog prekršajnog suda RH, broj: Pž-9807/2011 od 17. rujna 2013. izražava se slijedeće stajalište: „Odredbom članka 229. stavka 3. u vezi sa stavkom 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, propisana je obaveza odgovorne osobe u pravnoj osobi da, na zahtjev policijskog službenika da vjerodostojan podatak o identitetu osobe kojoj je vozilo dano na upravljanje, pa je dakle nedvosmislena je zakonska obveza vlasnika vozila da ovlaštenoj osobi mora dati podatke o identitetu vozača kojem je kritične zgode dao vozilo na upravljanje. Obveza iz citirane zakonske odredbe podrazumijeva davanje jasnih, određenih i konkretnih podataka i to podataka o točno određenoj osobi. Ako više osoba dolazi u priliku upravljati vozilom, a zbog proteka vremena ili kojih drugih razloga nije moguće izdvojiti jednu osobu, tada to treba navesti u obavijesti, kao i podatke o svim tim osobama.“
Nadalje, presudom Visokog prekršajnog suda RH, broj: Pž-4427/2012 od 23. listopada 2014., odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je okrivljenica oslobođena zbog prekršaja iz članka 229. stavka 3. i 7. ZSPC-a, sa slijedećim obrazloženjem: „Prema stanju prvostupanjskog spisa, u odgovoru na obavijest, okrivljenica je navela potpune osobne podatke za četiri osobe (članove obitelji) koje su mogle upravljati vozilom u njezinom vlasništvu, čime je (unatoč opravdanom navodu tužitelja kako se okrivljenica sjeća baš svih detalja tog dana, osim, navodno, osobe koja je upravljala vozilom), sukladno prekršajno pravnoj praksi dala vjerodostojan podatak po primljenoj obavijesti o počinjenom prekršaju. Po mišljenju ovog suda, navođenjem i više osoba koje su mogle upravljati vozilom, naročito ako se radi o osobama za koje je životno uvjerljivo da su mogle upravljati vozilom vlasnika, okrivljenica je dala vjerodostojan podatak.“
Međutim, bilo je i drukčijih stajališta, pa je tako primjerice nedavnom presudom tadašnjeg Prekršajnog suda u Novom Zagrebu, broj: 4. Pp P-3032/18-8 od 30. listopada 2018., okrivljenik proglašen krivim zbog počinjenog prekršaja iz članka 229. stavka 3. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, počinjenog time što u ostavljenom roku od petnaest (15) dana nije dostavio gradskom uredu..., vjerodostojne podatke o osobi koja je u vrijeme počinjenja prekršaja upravljala vozilom reg. broja ZG..., te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna, uz posebnu napomenu da je u provedenom prekršajnom postupku utvrđeno kako je okrivljenik dostavio osobne podatke dvije osobe koje su mogle upravljati predmetnim vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja. U obrazloženju navedene odluke se, uz ostalo, ističe: „Iz iskaza okrivljenika, odnosno priležeće dokumentacije proizlazi da se isti nije očitovao na valjan način. Naime, okrivljenik je kao vlasnik vozila u svakom slučaju dužan voditi brigu o tome kome povjerava vozila na uporabu, s obzirom da se radi o opasnoj stvari pri čijoj uporabi je potrebno upotrijebiti posebnu pozornost, te u svakom slučaju precizno i savjesno voditi brigu o tome kome je vozilo povjereno, a upravo radi mogućnosti da se vozilom počini prekršaj ili nanese šteta drugom sudioniku u prometu."
U povodu navedene presude podnijeta je i ustavna tužba, a u kojoj podnositelj smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), te obrazlažući povrede ustavnih prava, u bitnom prigovara: „Činjenica da je okrivljenik naveo podatke više osoba koje su kritične zgode mogle upravljati njegovim vozilom, s obzirom na protek vremena od dana kada je vozilom počinjen prekršaju, ne isključuje vjerodostojnost tih podataka."
Svojom Odlukom od 6. ožujka 2019., broj: U-III/4590/2018, USRH odbija navedenu ustavnu tužbu. U obrazloženju iste Odluke se, prije svega navodi da je sadržaj ustavnog prava, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ograničen na jamstva pravičnog suđenja, pri čemu se ističe da zahtjevi načela pravičnog postupka uključuju način na koji se dokazi izvode i predlažu, te ocjene je li postupak u svojoj cjelini pravičan, u smislu članka 29. stavka 1. Ustava.
Nadalje, USRH u bitnome naglašava da je podnostielj, kao vlasnik vozila kojim kritične zgode nije upravljao, bio dužan popuniti formular "Podaci o vozaču" traženim vjerodostojnim podacima iz kojih će nedvojbeno biti razvidno koja je osoba (ako nije on kao vlasnik) vozilom u njegovom vlasništvu počinila naznačeni prekršaj, no da je isti umjesto navođenja podataka o točno određenoj osobi koja je kritične zgode upravljala vozilom u njegovom vlasništvu, nadležnom tijelu dostavio podatke o dvije osobe (između ostalog i svoje) koje su "mogle upravljati vozilom" u vrijeme počinjenja prekršaja, a što je nadležni prekršajni sud pravilno ocijenio očitovanjem koje nije valjano.
USRH zaključuje da je u spornoj pravnoj situaciji osporena presuda donesena od ovlaštenog tijela sudbene vlasti unutar njegove nadležnosti utvrđene zakonom, te kako je razvidno da je Prekršajni sud u Novom Zagrebu proveo žurni prekršajni postupak (sukladno članku 221. stavku 1. točki 6. PZ-a) na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a da je osporenom presudom odgovoreno na sve navode podnositelja, uz obrazloženje koje je s ustavnopravnog aspekta dostatno i relevantno, pa da na temelju analize obrazloženja osporene presude te navoda ustavne tužbe, Ustavni sud nije našao ustavnopravno relevantne činjenice ili okolnosti koje bi uputile na povredu podnositeljevih prava na pravično suđenje.
Konačno, USRH ocjenjuje da, sagledavajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu te cijeneći sadržaj osporene odluke, podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Isto tako, u ovom kontekstu kao adekvatan primjer možemo navesti i presudu tadašnjeg Prekršajnog suda u Osijeku, Stalne službe u Našicama broj: 29. Pp P-1670/18-5 od 10. listopada 2018., kojom je okrivljenica proglašena krivom zbog počinjenog prekršaja iz članka 229. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna, iako je prema stanju predmeta policijskom tijelu u rokudostavila podatke o suprugu i sinu kao mogućim vozačima svog osobnog automobila u vrijeme počinjenja prekršaja.
Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da se okrivljenica u bitnome branila da je ispunila svoju obvezu dostave vjerodostojnog podatka o vozaču kada je u roku dostavila podatke o suprugu i sinu kao mogućim vozačima svog osobnog automobila u vrijeme počinjenja prekršaja i da je u odnosu na njih kao supruga, odnosno majka, privilegirani svjedok u smislu odredbe članka 285. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku, pa da dakle, nije dužna svjedočiti protiv supruga i sina i eksplicite navoditi koji je od njih upravljao vozilom. Međutim, ovakva obrana okrivljenice ocijenjena je neosnovanom s obrazloženjem, uz ostalo, da je u Obavijesti o počinjenom prekršaju jasno pozvana da je kao vlasnica vozila dužna dostaviti vjerodostojan podatak o identitetu osobe vozača, a ne podatke o mogućim vozačima, što je mogla i trebala učiniti jer je Obavijest zaprimila šest dana nakon počinjenog prekršaja i temeljem podataka o datumu, dobi dana i cestovnom potezu gdje je vozilo snimljeno, imala je dovoljno informacija temeljem kojih je u razgovoru s navedenim članovima obitelji mogla utvrditi vozača svoga vozila i njegove osobne podatke dostaviti policijskom tijelu.
U povodu navedene presude također je podnesena ustavna tužba, a u kojoj podnositeljica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske te obrazlažući povrede ustavnih prava ponavlja razloge iznesene u pisanoj obrani, posebno ističući uskraćivanje prava na blagodat nesvjedočenja, odnosno da joj je oduzet status privelegiranog svjedoka u konkretnom slučaju.
Odlukom od 17. travnja 2019., broj: U-III/4554/2018, USRH odbija navedenu ustavnu tužbu. U obrazloženju iste Odluke se, prije svega navodi da je sadržaj ustavnog prava, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ograničen na jamstva pravičnog suđenja, te da sukladno tome, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, Ustavni sud ispituje eventualno postojanje povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak - razmatran kao jedinstvena cjelina - bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.
Također, USRH zaključuje da je osporena presuda donesena od ovlaštenog tijela sudbene vlasti unutar njegove nadležnosti utvrđene zakonom, a osporenom presudom odgovoreno je na sve navode podnositeljice iz pisane obrane, uz valjano i dostatno obrazloženje koje ne upućuje na povredu istaknutog ustavnog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku i zabrane arbitrarnosti, pri čemu napominje da su u prekršajnom postupku izvedeni svi raspoloživi dokazi koji su svaki za sebe i u međusobnom su odnosu valjano ocijenjeni, te su doveli do nespornog zaključka o krivnji podnositeljice za terećeni prekršaj.
Glede navoda podnositeljice o povredi njenog prava na blagodat nesvjedočenja koje ima prema određenim srodnicima sukladno zakonu, USRH u istom obrazloženju podsjeća da je u predmetu broj: U-I-19909/2009 i dr. od 23. prosinca 2014. donio rješenje o neprihvaćanju prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 229. stavka 3. i 7. ZSPC-a, a u kojemu je, ponavljamo, između ostalog u obrazloženju naveo da u slučaju članka 229. ZSPC-a nije riječ o "prisili na davanje podataka", "samooptuživanju" ili mogućnosti za davanje "blagodati nesvjedočenja".
Konačno, USRH ocjenjuje da, sagledavajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu te cijeneći sadržaj osporene odluke, podnositeljici nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Rješenje problematike prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama iz 2019.
Uvodno možemo istaknuti kako su od strane predlagatelja najnovijeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine". br. 70/19., stupio na snagu 1. kolovoza 2019., - dalje: ZIDZSPC) pravilno detektirane poteškoće u provedbi prekršajni odredbi ZSPC u slučajevima kada vozač nije zatečen na mjestu počinjenja prekršaja odnosno kada je uz pomoć tehničkih uređaja zabilježena nepropisna brzina kretanja ili drugi prekršaji iz ZSPC-a, pri čemu vozač koji je počinio prekršaj nije identificiran na mjestu počinjenja prekršaja, a posebno kada vlasnici vozila naknadno dostave podatke o više osoba koji su toga dana upravljali njihovim vozilima ili dostave podatke o osobama koje nemaju prebivalište u RH, te da je takva praksa otežavala cjelokupni prekršajni postupak i pravovremeno sankcioniranje stvarnog počinitelja prekršaja, a što je za posljedicu imalo veći broj oslobađajućih presuda od strane suda za počinitelje prometnih prekršaja.
Stoga je člankom 40. ZIDZSPC-a mijenjan članak 229. ZSPC-a, a s ciljem nalaženja modusa da se onemoguće vlasnici vozila da dostavljaju podatke o više osoba koje su upravljale njihovim vozilom na dan kada je počinjen određeni prekršaj iz ZSPC-a, s čime se nastoji povećati efikasnost procesuiranja i sankcioniranja prekršaja i samih prekršitelja.
Tako sada odredba članka 229. stavka 3. trenutno važećeg ZSPC-a propisuje: „Vlasnik vozila dužan je, na zahtjev policijskog službenika ili službene osobe jedinice lokalne samouprave koja obavlja poslove iz članka 5. stavka 4. ovoga Zakona, dati vjerodostojan podatak o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, a pritom se dostava podataka o više osoba koje su upravljale vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja ne smatra dostavom vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje.“
Uspoređujući ovu novu izmijenjenu odredbu članka 229. stavka 3. ZSPC-a s prethodno važećom odredbom istog članka, prije svega vidljiva je razlika u označavanju obveznika davanja vjerodostojnih podataka. Naime, za razliku od ranije, kada se kao takav obveznik označavala i osoba kojoj je vozilo povjereno, sada se navodi samo vlasnik vozila. U tom kontekstu potrebno je istaknuti kako ZIDZSPC uvodi u članku 2. i izraz „vlasnik vozila“, kojega u točki 102. definira kao osobu na koju je vozilo registrirano. Nadalje, umjesto ranije formulacije „dati vjerodostojan podatak o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje“ sada se koristi ipak preciznija formulacija: „dati vjerodostojan podatak o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja“, dakle, akcent je na „vrijeme počinjenja prekršaja“, a čime je ostvarena i interna harmonizacija s prekršajnom odredbom članka 229. stavak 7. ZSPC-a. Na kraju, svakako bitna promjena se ogleda u dopuni navedene odredbe riječima: „a pritom se dostava podataka o više osoba koje su upravljale vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja ne smatra dostavom vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje“. Dakle, ovom promjenom bi trebao biti riješen prijepor u slučajevima dostave podataka za više osoba, odnosno trebala bi predstavljati modus kojim bi se onemogućilo vlasnike vozila da dostavljaju podatke o više osoba koje su upravljale njihovim vozilom na dan kada je počinjen određeni prekršaj iz ZSPC-a, što implicira zaključak kako su sada prema tako dopunjenoj odredbi vlasnici dužni dostaviti podatke o točno određenoj osobi koja je kritične prigode upravljala njihovim vozilom. Dakako, da se onda i od ovlaštenih tijela očekuje da u što kraćem vremenu od utvrđivanja određenog prometnog prekršaja od vlasnika vozila zatraže davanje vjerodostojnih podataka o osobi koja je upravljala njihovim vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, te da se na taj način otkloni problem proteka vremena od počinjenja prekršaja do traženja podataka o vozaču. K tome, očekuje se da se i sudska praksa uskladi s ovakvom izmijenjenom odredbom članka 229. stavka 3. ZSPC-a.
Osim toga, važno je istaknuti da je izmijenjena i odredba članka 229. stavka 7. ZSPC-a na način da je povećan iznos novčane kazne za prekršaj nedostavljanja podataka o osobi koja je upravljala vozilom. Naime, prema izmijenjenom članku 229. stavka 7. ZSPC-a, za razliku od ranije kada je bila propisana novčana kazna u rasponu od 2.000,00 do 5.000,00 kuna, sada je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna kaznit za prekršaj vlasnik vozila ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ako, u roku od 15 dana, ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja. Na ovaj način isti prekršaj izlazi iz režima obaveznog prekršajnog naloga, a što za sobom donosi i određene posljedice, sukladno mjerodavnim odredbama Prekršajnog zakona (primjerice: četverogodišnji zastarni rok, dopuštenost žalbe protiv prvostupanjske presude).
Ne možemo ne primijetiti da i nadalje egzistira diskrepancija između odredbi stavka 3 i stavka 7. iz članka 229. ZSPC-a („podatak vs. dokaz“), no kako je to već bilo predmet ocjene USRH (Rješenje USRH od 23. prosinca 2014., broj: U-I/19909/2009 i dr.), o čemu smo prethodno govorili u ovom članku, to je bespotrebno i nadalje isto problematizirati.
Podredno svemu navedenome, možemo dodati kako ovakva koncepcija prekršaja egzistira i u Zakonu o lučkim kapetanijama ("Narodne novine" br. 118/18. – stupio na snagu 1. siječnja 2019.), koji u prekršajnim odredbama članka 80. propisuje da će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 15.000,00 kuna kaznit pravna osoba koja na zahtjev ovlaštenog službenika ne dostavi u roku od 15 dana vjerodostojan podatak o identitetu osobe koja je upravljala plovnim objektom ili plovilom u trenutku počinjenja prekršaja odnosno njezino ime i prezime, osobni identifikacijski broj te adresu prebivališta ili boravišta (članak 47.). Također predviđeno je i kažnjavanje odgovorne osobe u pravnoj osobi (od 2000,00 do 5000,00 kuna), fizičke osobe obrtnika i osobe koja obavlja drugu samostalnu djelatnost (od 5000,00 do 10.000,00 kuna), te fizičke osobe (od 2000,00 do 5000,00 kuna).
Umjesto zaključka
Umjesto posebnog zaključka istaknut ćemo i ostale izmjene odredbi članka 229. ZSPC-a. Tako se stavkom 2. iz navedenog članka detaljnije propisuje kojim osobama se ne smije dati na upravljanje motorno vozilo. Dakle, istom odredbom sada je propisano da vlasnik vozila odnosno osoba kojoj je vozilo povjereno ne smije dati vozilo na upravljanje osobi za koju je mogao ili morao znati da nema pravo upravljati vozilom (upravlja vozilom prije stjecanja prava na upravljanje, za vrijeme dok joj je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja vozilom ili zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom ili mjera opreza privremenog oduzimanja vozačke dozvole ili je isključena iz prometa, nema upisanu odgovarajuću kategoriju, upravlja vozilom bez pomagala ili ne postupa po uvjetima i ograničenjima navedenim u vozačkoj dozvoli, kojoj je vozačka dozvola oduzeta ili ukinuta), osobi za koju se na temelju njezina ponašanja može zaključiti da je pod utjecajem droga ili lijekova ili koja u krvi ima nedozvoljenu količinu alkohola ili je pod vidnim utjecajem alkohola ili je u tolikoj mjeri umorna ili bolesna da nije u stanju na siguran način upravljati vozilom.
U tom smislu valja dodati kako je mijenjan i članak 296. ZSPC-a a koji sada propisuje da će Ministarstvo nadležno za unutarnje poslove na svojim mrežnim stranicama omogućiti provjeru statusa vozačke dozvole, postojanje izrečene zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, postojanje izrečene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom i stanje negativnih prekršajnih bodova elektroničkim putem temeljem serijskog broja vozačke dozvole. Na ovaj način se putem web servisa, a na temelju serijskog broja vozačke dozvole, bez potrebe dodatnih plaćanja upravnih pristojbi i čekanja, omogućuje vlasnicima prijevozničkih tvrtki, rent a car agencijama i svim drugim poslovnim subjektima, koji daju vozilo na upravljanje nekoj osobi, provjera stanja vozačke dozvole, broj negativnih prekršajnih bodova i izrečene zaštitne i sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom.
Izmijenjena je i odredba članka 229. stavka 6. ZSPC-a na način da je povećan iznos novčane kazne za prekršaj davanja vozila na upravljanje osobi koja nema pravo upravljati vozilom iz stavka 2. ovog članka. Naime, prema izmijenjenom članku 229. stavka 6. ZSPC-a, za razliku od ranije kada je bila propisana novčana kazna u rasponu od od 1.000,00 do 3.000,00 kuna, sada je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 do 7.000,00 kuna kaznit za prekršaj vlasnik vozila i osoba kojoj je vozilo povjereno ako vozilo da na upravljanje osobi iz stavka 2. ovoga članka.
Nadalje, dodanim stavkom 8. propisuje se mogućnost privremenog oduzimanja vozila, a kako bi se vozačima koji uporno ponavljaju najteže prekršaje (iz članka 49. stavka 5., članka 53. stavka 3., članka 59. stavka 6., članka 181. stavka 8., članka 199. stavaka 8. i 9., članka 216. stavka 3., članka 282. stavka 9., članka 286. stavaka 10. i 11. ili članka 289. stavka 4. ovoga Zakona) oduzelo sredstvo počinjenja prekršajnog djela. Prema predlagatelju mogućnost privremenog oduzimanja vozila, kao sredstva počinjenja prekršaja u cestovnom prometu, ima za cilj dati do znanja vozaču koji počini najteže prekršaje u ponavljanju (recidivu) da je vozilo opasno sredstvo, ukoliko se ne koristi na primjeren način, te da se na ovaj način i vlasnike vozila obvezuje da vozila ne daju na upotrebu osobama za koje prethodno nisu provjerili njihovu sposobnost za upravljanje te ispunjavanje određenih uvjeta za upravljanje vozilom.
Prema stavku 9. sud je dužan odluku o prekršaju i postupanju s privremeno oduzetim vozilom donijeti u roku od 15 dana.
Također, dodana je i odredba stavka 10. prema kojoj troškove premještanja, smještaja i čuvanja privremeno oduzetih vozila snosi počinitelj prekršaja.
Na samom kraju, ne možemo a da ne primijetimo da i nadalje egzistira svojevrsna paradoksalna situacija u kojoj podaci o osobi kojoj je vozilo dano na upravljanje mogu biti zatraženi u vezi prekršaja za koji je propisana stroža prekršajnopravna sankcija od sankcije propisane za prekršaj nedostavljanja traženih podataka iz članka 229. stavak 7. ZSPC-a, pa u takvim situacijama vlasnicima vozila je povoljnija opcija da ne dostave vjerodostojne podatke, odnosno da odgovaraju za prekršaj iz članka 229. stavak 7. ZSPC-a, te tako izbjegnu strožu sankciju za sebe ili drugu osobu koja je eventualno upravljala vozilom u inkriminirano vrijeme, primjerice za prekršaj iz članka 53. stavka 3. ZSPC-a za kojega je sada propisana novčana kazna u iznosu od 10.000,00 do 20.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana. Ako se u praksi pojave takvi slučajevi, možda bi i o tome trebalo voditi računa prilikom odmjeravanja novčane kazne za prekršaj nedostavljanja vjerodostojnih podataka o osobi koja je upravljala vozilom, te tako kroz izrečenu novčanu kaznu nastojati donekle amortizirati ovakvo normativno rješenje.
Željko Kudrić, dipl.iur.
