Ugovorom o osiguranju života osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku (ako osiguranik doživi istek ugovora) odnosno korisniku osiguranja (ako osiguranik ne doživi istek ugovora) osiguranu svotu kad nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se obvezuje osiguravatelju zauzvrat platiti premiju osiguranja.
Dakle, uz osiguravatelja i ugovaratelja koji može i ne mora biti ujedno i osiguranik javlja se i dodatna stranka - korisnik osiguranja života. U slučaju korisnika osiguranja zapravo se radi o izuzetku od općeg pravila da ugovor proizvodi pravne učinke samo između ugovornih strana odnosno inter partes, jer se s obzirom na korisnika osiguranja pravni učinci ugovora o osiguranju protežu i na osobu koja zapravo nije ugovorna strana, ali koja ima itekako pravo na isplatu ugovorenog osiguranog iznosa.
Naime, raspolaganje pravima u vezi s ugovorenim osiguranjem života posebni je privilegij ugovaratelja osiguranja, pa je stoga pravo određivanja korisnika osiguranja jednostrani pravni akt kojeg (iako suglasno ugovoru) čini isključivo ugovaratelj osiguranja.
Međutim, ako ugovaratelj nije ujedno i osiguranik, već se radi o osiguranju koje se odnosi na neku drugu osobu, odnosno život neke druge osobe kao osiguranika, tada je ipak potrebna i pisana suglasnost te druge osobe, a što propisuje članak 981. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima.
Kako smo već prethodno dali naslutiti, ugovaratelj osiguranja određuje korisnika osiguranja, u pravilu, prilikom sklapanja ugovora o osiguranju života i ta je odredba sastavni dio ugovora. Ipak, korisnik se iznimno može odrediti i oporukom (čl. 981. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), ali tada pravo korisnika da potražuje osiguranu svotu jest njegovo neposredno pravo prema osiguravatelju koje nema nikakve veze s ostavinom ugovaratelja niti osigurana svota ulazi u ostavinu ugovaratelja osiguranja. Stoga korisniku osiguranja pripada osigurana svota i ako je, primjerice, ujedno nasljednik pa se tog nasljedstva odrekao. Pravo korisnika osiguranja ima prvenstvo (iure prioritatis) pred nasljednim, hereditarnim pravima.
Važno je istaknuti kako kao korisnik osiguranja može biti određena i fizička i pravna osoba, a ako je korisnik samo odrediv odnosno određen, primjerice, po krvnoj ili rodnoj pripadnosti (potomci odnosno djeca ugovaratelja ili osiguranika), tada osigurana svota pripada onima koji su rođeni i nakon sklapanja ugovora o životnom osiguranju, ali pod uvjetom da je njihovo rođenje bilo još uvijek prije samog osiguranog slučaja odnosno smrti ugovaratelja/osiguranika. Pri tome možda treba napomenuti i kako korist odnosno osigurana svota, ako je korisnik određen samo odredivim pojmom kao primjerice – supružnik, a bez navođenja osobnog imena i prezimena, tada pripada onoj osobi koja je u trenutku smrti bila u braku s osiguranikom/ugovarateljem, a nikako ne onoj osobi koja je s ugovarateljem bila u braku u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju.
Sukladno članku 983. Zakona o obveznim odnosima, odredbu kojom se korist iz osiguranja namjenjuje određenoj osobi može opozvati isključivo ugovaratelj osiguranja, a to je apsolutno onemogućeno njegovim vjerovnicima ili nasljednicima.
Također, s obzirom na činjenicu da je korisnik svoje pravo stekao sklapanjem police odnosno ugovora o osiguranju života, isto pravo na novčani iznos iz predmetnog ugovora korisniku ne može ograničiti ili oduzeti bilo koji vjerovnik ugovaratelja osiguranja i/ili osiguranika, posebice iz razloga jer to pravo niti ne ulazi u imovinu odnosno ostavinu ugovaratelja osiguranja.
Tako propisuje izrjekom i odredba stavka 1. članka 985. Zakona o obveznim odnosima, ali ipak uz svojevrsnu iznimku iz stavka 2. toga članka, čija odredba ipak omogućava pobijanje dužnikovih pravnih radnji ako su premije koje je uplatio ugovaratelj osiguranja bile nerazumno visoke prema njegovim mogućnostima u trenutku uplate. Tada vjerovnici ugovaratelja osiguranja mogu zahtijevati da im se preda dio premija koji očito premašuje njegove mogućnosti.
Zanimljivo je kako članak 986. Zakona o obveznim odnosima omogućava korisniku osiguranja, koji zapravo nije ugovorna strana, da svoja korisnička prava po polici osiguranja prenese na drugoga prije nastupanja osiguranog slučaja. Međutim, treba reći da je ovo korisnikovo pravo poprilično ograničeno jer mu je za taj pravni posao potreban prije svega pisani pristanak ugovaratelja osiguranja, a ako se osiguranje odnosi na život neke druge osobe, potreban je isti takav pristanak i te osobe.
Zaključno možda treba napomenuti kako se prilikom sklapanja ugovora o osiguranju života uvijek polazi od pretpostavke da će korisnik doživjeti nastanak osiguranog slučaja. Međutim, u slučaju smrti korisnika, a sukladno odredbama članka 987. Zakona o obveznim odnosima, osigurana svota ne pripada njegovim nasljednicima već narednom korisniku (ako ih je u polici više određeno). Ako ipak narednog korisnika nema, smatra se da umrli korisnik svote osiguranja iz police nije niti postojao, pa se stoga na ta prava ne mogu pozivati niti njegovi nasljednici. Tek u takvoj situaciji osigurana svota predstavlja imovinu odnosno ostavinu iza smrti ugovaratelja osiguranja/osiguranika koju mogu naslijediti njegovi nasljednici.
Daniel Sever, mag. iur.