Uvodno ističemo kako pravno načelo da nepoznavanje prava škodi vuče korijene iz rimske pravne tradicije, odnosno iz općeg pravnog pravila da neznanje (ignorantia) o pravnim pravilima (error iuris) ne utječe na valjanost pravnog posla. Dakle, prema ovoj maximi ignorantia iuris nocet proizlazi kako nas nepoznavanje prava ne opravdava, odnosno ne ispričava, te nam u konačnici onda škodi.
Otklon od ovoga pravnog načela, a kada govorimo o prekršajnom pravu, nalazimo u odredbama članka 29. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22. – dalje: PZ), kojima se uređuje zabluda o protupravnosti prekršaja (tzv. pravna zabluda), a kojima se propisuje da nije kriv počinitelj koji iz opravdanih razloga nije znao i nije mogao znati da je djelo zabranjeno (stavak 1.). Prema tome, kod ove pravne zablude u suštini je u pitanju pogrešna predodžba počinitelja da određeno ponašanje nije prekršaj. U slučaju da je zabluda bila otklonjiva propisuje se mogućnost blažeg kažnjavanja (stavak 2. – tzv. zakonsko ublažavanje). Također, propisuje se i u kojem slučaju će se zabluda smatrati otklonjivom, odnosno da će se zabluda smatrati otklonjivom ako bi svatko pa i počinitelj mogao lako spoznati protupravnost djela ili ako se radi o počinitelju koji je s obzirom na svoje zvanje, zanimanje ili službu bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisom (primjerice: ugostitelj s propisima koji uređuju obavljanje ugostiteljske djelatnosti, cestovni prijevoznik o propisima koji uređuju cestovni prijevoz...).
Podsjećamo da bi u tom kontekstu mogli načelno napraviti podjelu na ona djela kod kojih je lako spoznati njihovu protupravnost (mala per se) te na ona djela kod kojih je to ipak nešto teže (mala prohibita). Dakle, egzistiraju djela koja s obzirom na svoju sadržajnu kvalitetu (npr. neposredno ugrožavanje sebe ili drugih sudionika u prometu na cesti) sama po sebi zaslužuju prijekor, pa počinitelji takvih djela vrlo lako mogu zaključiti kako postoji mogućnost da je takvo djelo prekršajno kažnjivo, odnosno propisano mjerodavnim zakonom kao djelo prekršaja, dok na drugoj strani postoje djela koja tek po normiranju zaslužuju prijekor, te je tako počinitelju nešto teže zaključiti kako je takvo djelo prekršajno kažnjivo.
Pored toga, i u postupovnim odredbama PZ-a nalazimo odredbu koja svojevrsno amortizira predmetno pravno načelo. Naime, u članku 91. PZ-a se uređuje pouka o pravima u postupku, pa se tako propisuje da će okrivljenika ili drugog sudionika u postupku, koji bi iz očitog neznanja mogao propustiti kakvu radnju ili se zbog toga ne bi koristio svojim pravima sud poučiti o pravima koja mu prema ovom Zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje. Dakle, u pitanju je odredba opće naravi u kojoj se ne konkretiziraju radnje odnosno prava na koje je sud obavezan poučiti okrivljenika ili drugog sudionika, pa je, prema tome, na sudu da ocijeni tijekom postupka kada je nastupila njegova obveza pouke o pravima u postupku. Nastavno, dodajemo da je i u članku 116. stavku 6. PZ-a propisna obveza sucu da upozna oštećenika (kao sudionika prekršajnog postupka) s njegovim pravima u smislu ovoga članka i drugim pravima koje ima prema ovom Zakonu a kada to oštećenik traži ili ako je očito neuk.
Međutim, sve prethodno navedeno je ipak samo kao uvod u razmatranje jedne novije odluke Ustavnog suda RH, a u kojoj se, između ostalog, spominje upravo pravno načelo ignorantia iuris nocet.
Naime, Rješenjem Ustavnog suda RH broj: U-I-3351/2023 od 3. listopada 2023. nije prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 286. stavaka 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9. i 10. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 89/14., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22. – dalje: ZSPNC).
Dakle, predlagatelj je smatrao da su osporene odredbe članka 286. ZSPNC-a u nesuglasnosti s člancima 30. i 31. stavkom 1. Ustava, pa tako, uz ostalo, ističe: "S obzirom da se o negativnim prekršajnim bodovima u niti jednoj fazi prekršajnog postupka ne raspravlja, počinitelji prekršaja trebali bi biti pravni stručnjaci upoznati sa svim odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama da bi mogli znati da za njih negativne posljedice... proizlaze iz članka 286. ... Zakona.", te nadalje tvrdi da u slučaju ukidanja vozačke dozvole dolazi do povrede načela zakonitosti jer pravna osuda nije u dovoljnoj mjeri počiniteljima prekršaja "niti dostupna niti predvidiva".
Međutim, ovakav prigovor predlagatelja Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim, pa vezano uz to u obrazloženju svoje odluke navodi da su, prije stupanja na snagu, ZSPNC i sve njegove kasnije izmjene objavljene u službenom glasilu RH, a čime je svima osigurana laka dostupnost (pristupačnost) sadržaja ZSPNC-a, te da, također, predlagatelj prigovorima nije doveo u sumnju jasno propisane učinke osporenih odredaba članka 286. ZSPNC-a, odnosno ocjena je Ustavnog suda da predlagatelj prigovorima nije učinio vjerojatnim da adresatima osporenih odredbi nije bilo omogućeno da svoje vlastito ponašanje pravodobno usklade s osporenim odredbama ZSPNC-a.
Nadalje, Ustavni sud cijeni da predlagatelj, zapravo, navodnu „nedostupnost i nepredvidljivost“ osporenih odredaba obrazlaže neznanjem (pojedinih) adresata da će mu se vozačka dozvola oduzeti kao izravna pravna posljedica pravomoćne osude za određene prekršaje na temelju kojih je prikupio određeni broj negativnih prekršajnih bodova, te zaključno ističe: „Načelo da nepoznavanje prava škodi (ignorantia iuris nocet) jedno je od temeljnih pravnih načela te je stoga dužnost svakog mladog vozača i vozača upoznati se s pravilima prometa i ponašanja na cestama, te nepoznavanje tih prava pada na njihov teret (v., primjerice, rješenje broj: U-I-2189/2013 i dr. od 23. veljače 2021.)“.
Dakle, vidimo da se u ovoj odluci Ustavni sud referira na jednu drugu svoju odluku, a kojom je rješavao o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti pojedinih odredbi Zakona o parničnom postupku s Ustavom RH, pa nalazimo shodnim navesti da je u tom Rješenju broj: U-I-2189/2013 i dr. od 23. veljače 2021., uz ostalo, u obrazloženju istaknuto kako je dužnost stranaka u parničnom postupku upoznati se s postupovnim pravilima te uskladiti svoje ponašanja s tim pravilima, te da propusti fizičkih i pravnih osoba ponašati se u parnici na način propisan formom postupka i ispuniti zahtjeve procesne discipline padaju na teret tih osoba, odnosno ovdje nepoznavanje prava škodi (ignorantia iuris nocet).
Željko Kudrić, dipl.iur.
